ŠEMSO AGOVIĆ: Njegoš je bio upoznat sa strukturom grčkih tragedija i književnim standardima na kojima one baziraju, međutim, znao je da Gorski vijenac ne bi imao željeni efekat ako bi bio pisan po tom principu. Zato je napisan kao slava nevjerovatnom zločinu, i zato je ostao samo veliki pamflet. Lišen čojstva i etike, taj spjev ne ispunjava literarne norme da bi ga tretirali kao klasično književno djelo.

U prethodnim raspravama smo objasnili da je tema Gorskog vijenca »istraga poturica«, strašna ubilačka akcija, u kojoj je trebalo iznenadnim napadom totalno uništiti drugovjernike, narod, ljude, familije, u susjedstvu i okolini, ili ih prisiliti da preuzmu vjeru većine. Autor se našao pred teškim zadatkom: kako pred »moralnim zakonom u nama« opravdati taj masovni zločin?

Nije to borba za slobodu, nije buna protiv okupatora, nije ustanak, nije bitka; to je jednostavno akcija uništenja ljudi, svoje »braće«, drugačijih po vjeri, tradiciji i kulturi.

Da bi opravdali nakanu brisanja Jevreja sa lica Evrope, nacisti su se koristili mržnjom, vrlo efikasnim oružjem. Bilo im je potrebno ogromno tog famoznog ljudskog osjećaja za tako zlu namjeru, pa su ga počeli masovno proizvoditi. Parole – Jevreji su svinje, lopovi, kriminalci, Isusovi krvnici (mada je i Isus bio Jevrej), homoseksualci, komunisti, lihvari, krivovjerci, itd., preplavile su medijski prostor kojim su nacisti vladali. Sve dok nije za ministra propagande došao Gebels.

Gebels, majstor nad majstorima propagande, zna da ta direktna indoktrinacija nije efikasna. Tom agresivnom pristupu na savjest njemačkog radnika i seljaka, građanina i intelektualca, podsvjesno se odupirao njihov razum i osjećaj za pravdu. Trebalo je iz temelja promijeniti strategiju. Gebels je to i uradio: umjesto direktne galame i psovki on uvodi filmske žurnale, novinske članke, pozorišne predstave itd., u kojima nastupaju Jevreji kao negativni likovi. Njemci su tako sami »vidjeli« ko su Jevreji: "niža rasa", koju treba istrijebiti.

Njegoš svakako nije imao na raspolaganju propagandnu tehnologiju dvadesetog vijeka, međutim, nije mu ni bila potrebna. Dovoljne su mu bile direktne, sugestivne kvalifikacije protivnika: »Viđi vraga su sedam binjišah«, (ja sam anđeo, elegantni); oni su »prokleti kot«, (mi smo blagoslovljeni rod); »njihov je mesija demonski i vjera lažna«, (naš je mesija božji i vjera istinska); njihov »odža riče«, (naš pop poje); »oni smrde«, (mi fino mirišemo) –, da bi razbuktao dovoljno jaku mržnju i aktivirao ubilački nagon svojih izvršilaca »istrage«, sada kao moralnog čina. Mržnja koju je razvio u Gorskom vijencu zapljusnut će kao tsunami generacije i generacije postnjegoševskog doba.

"Moralni zakon u nama" dobio je jasan odgovor - "istraga poturica" nema opravdanja.

Novak Adžić: Šerbo je u pravu, Njegoš je sporan kao »parola«.

Neki crnogorski stručnjaci – Novak Adžić i drugi – pišu da je Njegoš nepouzdan i konfuzan na području istorije, i da je mitove – prije svega kosovski – previše upleo u svoje stvaralaštvo, pa bi ga trebalo demistificirati. Ali, to je samo kap u okeanu, nedovoljna da bi razotkrila pravu sliku Gorskog vijenca i Njegoša kao mislioca. Osim toga, Adžić podržava i neke oportunističke stavove Šerba Rastodera, vezujući mu tako ruke da iskreno progovori o Njegošu. Time Novak pridržava Šerba na svojoj strani. A ne znam šta mu hoće to, eto demek Šerbo prelazi na našu stranu, samo što nije krenuo; sve se bojim.

Njegoš je bio upoznat sa strukturom grčkih tragedija i književnim standardima na kojima one baziraju, međutim, znao je da Gorski vijenac ne bi imao željeni efekat ako bi bio pisan po tom principu. Zato je napisan kao slava nevjerovatnom zločinu, i zato je ostao samo veliki pamflet. Lišen čojstva i etike, taj spjev ne ispunjava literarne norme da bi ga tretirali kao klasično književno djelo.

Zuvdija Hodžić: Ja sam nadmašio Njegoša.

Kako bi eventualno ispravio Njegoševu grešku i pokazao kao se to radi, naš poznati književnik Zuvdija Hodžić, dobitnik Trinaestojulske nagrade, kao i mnogih drugih, 2003. godine piše knjigu Neko zove. Izdavač je Almanah iz Podgorice, urednik Šerbo Rastoder. Knjiga sadrži dvadeset kratkih priča, od kojih izdvajamo dvije – Trag i Obraz, koje mogu poslužiti kao primjer kako efikasno treba sijati mržnju u multikonfesionalnoj zajednici. Onako, gebelsovski.

Zuvdija je u tim pričama – pisanim u diskursu prvog lica jednine i sveznajućeg posmatrača –, u odnosu na Njegoša namjerno zamijenio uloge žrtve i agresora. Dok ih čitate, imate utisak da gledate uživo Njegoševu »istragu poturica«, koju je Zuvdija »začinio« prizorom silovanja. Nešto tako u Gorskom vijencu nećete naći; Zuvdija je nadmašio i samog Njegoša. Njegoš je samo prostodušno i direktno pisao »udri za krst!«... itd. Zuvdija tu zapovijed implementira posredno pišući tako vješto, da čitalac nakon čitanja ošamućen sam počne vikati »udri za krst!«.

Udri po nizamima!, udri po Albancima!, udri po balistima!, udri po muslimanima!, udri po Gusinjcima!, - u glavi čitaoca odjekuju komande iz Zuvdijinog Traga i Obraza.

Jes', čoče, Obraza mi.