ZUFER NOVOVIĆ (NOVAJ) - AMBASODOR PLAVSKO-GUSINJSKE LJUGE U SINGIDUNUMU
Autor: Ibrahim Husejnović
Objavljeno: 03. Feb 2017. 21:02:52

ZUFER NOVOVIĆ


Na mjestu gdje se spajaju dvije velike i čuvene rijeke Dunav i Sava, u gradu Singidunumu kojeg mnogi zovu Beograd, već nekoliko decenija podignute glave i vedra čela živi i djeluje Zufer Novović (Novaj), slobodno možemo kazati ambasador Ljuge plavskogusinjske. Riječ je naime o mom nipašu i haličiću, čiji su roditelji, otac Mujo i majka Raba živjeli, u nekada etnički čistom albanskom selu Gornja Ržanica. Tu je takođe živio i Zuferov amdiža Haljilj koji nije ostavio poroda iza sebe. Mog dragog nipaša Zufera s punim pravom i ponosom nazivaju našim ambasadorom u Beogradu, pošto on to zaslužuje. To je nešto najmanje i prosta je simbolika kazati mu da je ambasador naše drevne Ljuge u mjestu gdje on sada živi i djeluje. Svevišnji ga je predodredio da bude takav kakav jeste, da ima potrebu da pomaže i usreći druge, da im izađe u susret u dobru, ali i u nevolji.

Sedamdesetih godina 20 vijeka upisao je Zufer bej, ambasador Drevne Ljuge, umjetničku srednju šskolu u Peći, baš u vrijeme kada i ja Gimnaziju u tom gradu. No budući da je on rođen kao umjetnik, preselio se u mnogo vreću sredinu, u Singidunum (Beograd) gdje i sada živi sa svojom porodicom.

Ranije su njegovi preci titulu Ržaničkih bajraktara sticali svojom hrabrošću i vjernim čuvanjem emaneta i granice svojih etničkih teritorija. Danas moj nipaš i haličić, tu bajraktarsku i ambasadorsku titulu stiče i odrađuje neumornim pomaganjem, sretanjem i ispračajima svih ljudi sa našeg područja, kojima je potreban Beograd, posebno kao veliki zdravstveni centar i raskrsnica puteva.

Stanovnioci drevne Ljuge, od unazad nekoliko decenija pa do danas, kada su u pitanju razne vrste liječenja i operacija, prosto vape za stručnjacima kakve Beograd ima, dok se brzinom svjetlosti među narodom pronijela vijest da u tom gradu živi jedan nasmijani, zgodni i umiljati čovjek, sada šezdesetih ljeta, koji svakom pomaže, upućuje ga tamo gdje treba, sreta, obezbjeđuje smještaj i ispraća ih…. Mnogi su davno rekli aferim Zufer Muja Novaj, aferim! Tradiciju ržaničkih bajraktara mora i danas neko da baštini i da slijedi.

Ja sam ponosan na svog nipaša Zufera kao njegov dajdža, posebno znajući da svo dobročinstvo i humanost čini u dosta otežanim uslovima. Ali i pored životnog iskušenja on neumorno pomaže drugima. Da ga Stvoritelj obilato nagradi za sve što čini, na ovom kratkom dunjaluku i na onom drugom vječnom svijetu.

Ne mogu a da ne spomenem jedan detalj iz naših mladih dana, kada su bili živi njegovi stari roditelji u selo Gornja Ržanica i koji su izlazili u planinu Mokra (Sjekirica). Trebalo je u zimskim uslovima po zamrznutom snijegu i strijezu, snijeti po stranu sijena, ručnom vučom istih do podnožja planine, odakle su se strane sijena tovarile na konja. Budući da sam i ja prihvatio da pomognem dragom nipašu Zuferu i njegovom bratu, uvjerio sam se koliko je taj posao bio težak i iscrpljujući. Bremena tj. strane sijena bile su težine od 80- 90 kg po jedna, a kada moj nipaš nije s prvog pokušaja uspio da svoje breme sijena podigne kako bi ga utovario na konja, okrivio je supu beogradsku riječima: "Prokleta supo beogradska, ti si mi za sve ovo kriva"...

Njegovi roditelji i druga rodbina su jedni od zadnjih stanovnika albanske nacionalnosti koji su živjeli u selu Gornja Ržanica i sa tog prostora preselili na Bolji svijet. Mezarje im je u selo Nokšiće. O cjelokupnim mezarima Albanaca Ržanice, Nokšića i Pepića, morala bi da se stara i da ga uredi država Albanija i svekoliki živalj drevne Ljuge, te da bude pod posebnom zaštitom i brigom, posebno ako se zna da ono na tom prostoru nije dovoljno zaštićeno i osigurano.

Neka je rahmet dušama njihovim plemenitim, mom zetu Muju Uljovu i njegovom bratu Haljilju Uljovu, mojoj hali Rabi i svima ostalima sa tog čuvenog prostora.

Nije nikakvo cudo sto je je moj nipaš Zufer u Singidunumu nastavio svijetlu tradiciju svojih predaka, na ponos i zadovoljstvo sviju nas. El hamdulillah!