Serijal: Bošnjački globalni izazovi (2)
BOŠNJACI I ORGANIZACIJA
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 07. Feb 2017. 18:02:18
Dobitnik priznanja "Zlatni ljiljan" i kandidat na proteklim izborima za člana Predsjedništva BiH Džebrail Bajramović piše osvrt na društveno-politička organizovanja Bošnjaka u matici i dijaspori.

DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Bošnjaci moraju biti društveno svjesni i državotvorno otrežnjeni – da organizacije se konstituišu zbog općeg dobra i kolektivnog prosperiteta i da je suprotno od toga zlouptreba ukazanog povjerenja i povjerenih funkcija što neminovno znači narušavanje zakona, statuta, pravilnika, kao i općedruštvenih pozitivnih principa i univerzalnih etičkih/ljudskih normi.


I) ODNOS PREMA OPĆOJ ORGANIZACIJI
Odnos prema organizaciji je ključni segment koji je relevantan pokazatelj bošnjačke kolektivne svijesti u odnosu na društveno-političko djelovanje, dakle, prema državi i domovini. Destrukcija države u kojoj Bošnjaci žive nespojiva je sa bošnjačkim duhom. To je praktično demonstrirano i tokom protekle višestruke agresije na R BiH 1992.-1995. godine kada su branili i odbranili svoju domovinu, a isto tako, Bošnjaci se ističu kao vrijedni građani i u drugim državama širom svijeta, kada ih životni put odvede van domovine.
Tu nepobitnu historijsku činjenicu potrebno je isticati u aktuelnom društveno-političkom kontekstu u BiH - jer je u toku skoro trodecenijsko brutalno rušenje i čerečenje države uz zloupotrebu institucija vlasti. U tom opće negativnom društvenom vrtlogu Bošnjaci su uključeni i snose dio odgovornosti – i ako se pogleda unazad, uz objektivno sagledavanje, može se konstatovati da postoji niz pogrešnih procjena i poteza na nivou izvršne i zakonodavne vlasti što je Bošnjake dovelo danas u veoma lošu situaciju – velika stopa nezaposlenosti sa tendencijom rasta, jer su fabrike UNIŠTENE ili dovedene u katastrofalnu situaciju. Naravno da Bošnjaci u tom pogledu nemaju osnove da krivce traže u drugima jer su mnoge uništene fabrike isključivo na teritoriji gdje su Bošnjaci u većini i kontrolišu sve poluge društvene moći i vlasti. Gdje je izvor problema? Zašto su Bošnjaci ispoljili toliki visok stepen društvene neodgovornosti, a što nije svojstveno bošnjačkom duhu?
Ma koliko mučno bilo, Bošnjaci trebaju smoći moralnog kapaciteta i javno ponuditi objašnjenje – kako je došlo do toga da je jedna manja grupa Bošnjaka u BiH postala prekomjerno bogata i danas uživa u luksuzu, dok je većina Bošnjaka u socijalnoj nesigurnosti, te da je ogroman broj ljudi ispod granice siromaštva i nema uslove za normalan život. Pitanje socio-ekonomskih odnosa suštinski determinira međubošnjačke odnose – a što se direktno reflektuje na politički uticaj i moć bošnjačke komponente na svim nivoima vlasti u BiH. Iz razloga unutrašnje neizbalansiranosti i neharmoniziranosti bošnjačke politike – a što se manifestovalo u cijepanju bošnjačkih stranaka i osnivanjem novih, što je bio put u međubošnjačke političke sukobe koji je za posljedicu imao – KATASTROFALNE EKONOMSKE I PRIVREDNE REZULTATE NA TERENU!



Isto tako nije nepoznato da su na temelju bošnjačkog glasačkog tijela konsolidirane brojne stranke koje su se deklarativno zalagale za multietničku i građansku profilizaciju, a čija su se rukovodstva, sticanjem legaliteta i moći, otuđila od članova i birača i manipulacijama unosili dodatni haos i uvećavanje društvene problematike. A sve sa ciljem sticanjem lične koristi otuđenih predstavanika na opću društvenu štetu. U tim nehumanim i neljudskim aktivnostima, naročito u F BiH, Bošnjaci su se istakli kao veoma sposobni u izirgavanju važećih zakona, a čiji udio je značajan u današnjoj, faktički, funkcionalnoj paralizaciji države – te se došlo do stupnja da se ne poštuju ni odluke Ustavnog suda i da je to godinama prolazilo bez sankcija. Naravno, svi se ti procesi odvijaju uz kontinuiranu participaciju Bošnjaka u vlasti na svim nivoima. Postavlja se pitanje – šta su bili motivi i ciljevi bošnjačkih predstavnika u strukturama društva i vlasti? Nakon trodecenijske demokratske prakse jasno je na osnovu ostvarenih društvenih rezultata, stanja u državi i u bošnjačkom korpusu da ako se nešto suštinski ne promjeni u bošnjačkom društveno-političkom djelovanju da je neminovna katastrofa za državu BiH, a time i za Bošnjake. Dakle, suštinska promjena podrazumijeva baviti se uzrocima, kojih je manje, nego posljedicama koje je teško sagledati, a to podrazumijeva da Bošnjaci kritički analiziraju odnos prema OPĆOJ ORGANIZACIJI sa individualnog, grupnog i kolektivnog aspekta u odnosu na ljudski faktor; te u konstutivnom i programskom aspektu u odnosu na funkcionalan kontekst.

II) FUNKCIONALNO ORGANIZOVANJE
Bošnjaci se ne mogu pohvaliti funkcionalnim organizovanjem, koje bi podrazumijevalo da uspostavljena organizacija kvalitetno učestvuje u ostvarivanju općih bošnjačkih društveno-političkih ciljeva; preciznije rečeno, da u sferi na kojoj su angažovani ostvaruju rezultate koji u značajnoj mjeri učestvuju u kreiranju pozitivnih aktuelnih tokova u današnjem bh. društvu: ekonomija, privreda, sport, kultura, mediji i sl., pa i politika. U principu, tamo gdje se Bošnjaci pitaju – organizacija je suštinski devalvirana i moć odlučivanja je dislocirana van organizacione hijerarhije i propisanih procedura, tako da kolektiv ima formalnu funkciju - da legalizira to što otuđena rukovodstva odluče, a čije odluke u zatvorenim krugovima kreiraju elitizirani pojedinci. To je u politici očito, a uz neznatne finese, identično je u svim drugim sferama i po svim pitanjima i u domovini i dijaspori – uz dužno naglašavanje, čast izuzecima, čiji glas se, ipak, teško čuje i ima slab odjek u strogo kontrolisanom, duboko podijeljenom i kontaminiranom (bošnjačkom) javnom prostoru – u BiH i dijaspori.
Svođenje organizacionog struktuiranja i funkcionisanja na dominaciju i samovolju ljudskog faktora praktično znači svođenje društveno-političke materije na aspekt forme/formalnosti i svjesno zanemarivanje suštine – što podrazumijeva garantovanu praktičnu neefikasnost. Na primjer: u BiH ima niz kvalitetnih zakonskih rješenja ali se ona ne provode, a radi toga se niti pokreću postupci odgovornosti niti se izriču sankcije. Naravno, da ima sredina u BiH gdje Bošnjaci imaju većinu i kontrolišu ključne poluge društvene moći – ali veoma spretno, dosljedno i kontinuirano ignorišu i izigravaju zakon. Birači i građani, prije svih Bošnjaci, na to adekvatno ne reaguju već treću deceniju demokratkse prakse u BiH. Kada će početi? Iluzija je očekivati da će otuđeni moćnici sami od sebe – na temelju svijesti i savjesti – jedno jutro ustati i početi da rade za opće dobro, a da će gurnuti u stranu lični interes koji kontinuirano zadovoljavaju na općedruštvenu štetu. Zbog toga nije samo odgovornost političara za očitu društvenu stagnaciju u BiH, već je odgovornost i na biračima; nije odgovornost samo na vlasti koja obmanjuje javnost već i na građanima koji ne koriste demokratske instrumente i mogućnosti da sankcionišu neodgovorno obnašanje javnih i predstavničkih dužnosti.

Sigurno da su moćnici dobro uvezani i organizirani, te ulažu u sistem koji ih održava u sferi moći i odlučivanja, dok su građani slabo ili nikako organizaciono povezani, tako da je sa njima lahko manipulisati. Bošnjaci trebaju izgraditi svijest o značaju organizacije u društvenom djelovanju, te da se ograde od iluzije da je moguće na bazi improvizacija ostvarivati zahtjevne društvene i političke ciljeve. Isto tako, funkcionalna organizacija ne nastaje sama od sebe već je plod svjesne aktivnosti i osmišljene projekcije na temelju kontinuiranog, kvalitetnog i stručnog angažmana interesno povezane grupe ljudi, tj. građana. Dakle, organizacija je instrument za ostvarivanje društveno-političkih ciljeva i neophodno je da Bošnjaci, ako žele da ostvare vizije društvenog prosperiteta, značajno se fokusiraju na ovu stručnu materiju što će biti vidljivo kroz praktičnu efikasnost.

III) KONSTITUCIJA
Organizacija se konstituiše sa jasno određenim ciljem, koji se definiše i precizira pismeno. Opći cilj organizacije u principu je kompleksan pa se dijeli na kompaktne djelove u sklopu koji je spektar manjih ciljeva čija realizacija, putem funkcionalnog sistema, omogućava ostvarenje osnovnog cilja cjelokupne organizacije. Ako organizacija ne ostvaruje svoj osnovni cilj – ona gubi smisao postojanja, bez obzira što može biti veoma uspješna u ostvarivanju pojedinih parcijalnih ciljeva. Ako se to desi, organizacija nužno doživljava unutrašnje turbolencije, zatvara se u sebe i postaje samo sebi cilj. U tom slučaju organizacija je društveno nefunkcionalna i većinu svoje energije troši na harmonizranje poremećenih unutrašnjih odnosa što joj predstavlja suštinsku aktivnost, gdje se ulazi u dubinu problematike u punom kapacitetu i traže se efikasna i brza rješenja; dok aktivnosti van organizacije svode se na površnost i formalnost uz odsustvo odgovornosti.



Ukoliko organizacija kroz javno djelovanje napusti principe, načela i programsko opredjeljenje što je utvrđeno na samom počektu i pri nastajanju same organizacije, dakle, pri njenoj konstituciji, neminovno je da vremenom slabi, gubi unutrašnju moć i vanjski uticaj, te prolazi kroz razne faze restrikcije i marginalizacije do konačnog gašenja i nestanka sa javne scene.
Bošnjaci trebaju da se rukovode u svom javnom djelovanju na temelju afirmativne organizacione zakonomjernosti, inače će kroz međusobni sukob trošiti energiju tonući u besperspektivnost, haos i historijsku neizvjesnost; a gdje sticaj nesretnih globalnih političkih prilika i odnosa može prouzrokovati katastrofu za Bošnjake i njihovu domovinu ako ne budu mogli odgovoriti na epohalne globalne izazove koji se po nepisanom pravilu ciklično ponavljaju na ovim turbolentnim balkanskim prostorima i obično imaju ekstremne manifestacije. Bošnjaci samo ako su jaki mogu odoliti lokalnim turbolencijama i globalnim izazovima kojima su kontinuirano izloženi i prema kojima se nužno trebaju odnositi proaktivno i na bazi svrsishodnog racionalizma a to podrazumijeva kvalitetno funkcionalno organizovanje.

IV) LJUDSKI FAKTOR
Ljudski faktor u kontekstu društva ima više manifestacija – individualni (određeni građani, funkcioneri, direktori, ministri...); grupni (upravljački odbori, komisije, vlade, ministarstva...) i kolektivni - građani kao stanovnici (nekog lokaliteta, grada, kantona, entiteta, tj. države). Ljudski faktor ako nije postavljen u tačno pecizirane granice – sa gornjom i donjom linijom, sa definisanim okvirom djelovanja – uz precizirana prava i obaveze, te nadležnosti i sankcije, praksa nam pokazuje da će doći do zloupotrebe položaja i društvene moći i zanemarivanja obzira prema svijesti i savjesti. Bošnjaci su pokazali kroz trodecenijsku demokratsku praksu i predstavničko djelovanje da su kao kolektiv podbacili u prakticiranju demokratske prakse i da je neophodna radikalna promjena da bi se Bošnjaci u BiH mogli nadati kolektivnom prosperitetu i da sačuvaju od urušavanja i brisanja sa karte njihove domovine Bosne i Hercegovine. U tom pogledu Bošnjacima samo ORGANIZACIJA – perspektivna i funkcionalna - može pomoći da bi se u javno djelovanje uključile konstruktivne i progresivne snage koje bi na bazi marljivog rada i struke izvele bosanskohercegovačko društvo na put prosperiteta i spasili državu BiH od produbljivanja kriza čiji konačni ishod može biti samo u nepredvidivom i zloslutnom haosu.
Dakle, Bošnjaci moraju biti društveno svjesni i državotvorno otrežnjeni – da organizacije se konstituišu zbog općeg dobra i kolektivnog prosperiteta i da je suprotno od toga zlouptreba ukazanog povjerenja i povjerenih funkcija što neminovno znači narušavanje zakona, statuta, pravilnika, kao i općedruštvenih pozitivnih principa i univerzalnih etičkih/ljudskih normi. Ako članovi društva – GRAĐANI, kao i članovi odgovornih tijela, te i ČLANOVI raznih organizacija, a posebno političkih – tolerišu kršenje zakonskih, demokratkih i humanih normi, te se mire sa manipulacijam koje se nad njima čine, onda im je propast neminovna. Bošnjaci moraju unositi svjetlo istine, pravde i slobode u organizacije kojima pripadaju i u kojima djeluju – inače će ostati bez svoje domovine, pa neće više imati priliku da se u državotvornom kontekstu organizuju i slobodno djeluju. Tad će biti prekasno za konstruktivnu kritiku – koju je potrebno beskompromisno javno iznijeti: danas, sad i ovdje.

V) PROGRAMSKA PLATFORMA
Svaka organizacija svoj program kreira da bi realizirala osnovni i glavni cilj i to na bazi kratkoročnog, srednjoročnog i dugoročnog planskog djelovanja. Bez konzistentnosti i kontinuiteta kompleksni društveno-politički ciljevi su neostvarivi, jer to podrazumijeva strateško djelovanje i izbor prioriteta. Svakako da su to kompleksna pitanja o čemu se primarno treba uvažiti struka, ali je neophodna i primjerena transparentnost koja bi omogućila što šire uključivanje baze u rješavanje aktuelnih pitanja i izazova – kao po pitanjima unutrašnjeg organizovanja, tako i u javnom društvenom djelovanju.
Bošnjačke organizacije, kao i one u kojima djeluju bosanskohercegovačke i svake druge, nužno svoje djelovanje trebaju prilagoditi i usmjeravati ka funkcionalnim normama gdje se ne dovode u pitanje osnovni principi organizacije kao forme javnog djelovanja. Ukoliko Bošnjaci ne pokažu i ne iskažu nacionalnu i etnički adekvatnu svijest kroz efikasnu praksu, kao i državotvornu odgovornost putem građanske konstruktivnosti i hrabrosti, sigurno da će u globalnom haosu izgubiti identitet i tokom javnog djelovanja ostat će bez karaktra, što neminovno vodi slabljenju društveno-političkog uticaja i značaja – što put je kolektivne propasti.



Bošnjaci ne smiju gubiti iz vida da se država i sloboda ne poklanja – za njih se treba izboriti, što je višegeneracijska težnja, borba i žrtva; a kada se steknu, valja ih non-stop braniti da bi se njihove blagodati mogle uživati, što bez organizacije nije moguće. Pred Bošnjacima su izazovi unutrašnjih nacionalno-etničkih korekcija u duhu globalnih izazova da bi se konsolidovao općedruštveni kurs sigurnosti i prosperiteta. Izvjesno je da u tom kolektivnom poduhvatu Bošnjaka treba da se ujedine patriotske snage domovine i dijaspore – što bi trasiralo put prosperiteta kompletnog bosanskohercegovačkog društva i svih građana države Bosne i Hercegovine.

Geteborg / Švedska; 7.2.2017. godine.




*Bošnjački velikani:

Mehmed Vehbi ef. Šemsikadić (1827.-1887.), pljevaljski muftija, istaknuti je borac protiv okupacije Bosne 1878. godine od strane Austro – Ugarske monarhije. Mehmed Vehbi ef. je rođen u Pljevljima. Medresu je završio u Sarajevu, a zatim nastavio školovanje u Carigradu. Nakon završetka školovanja vraća se u svoj rodni grad, gdje je imenovan muftijom. Nakon što je austrijska vojska prešla Savu, muftija Šemsekadić je požurio u Sarajevo po pomoć. U Sarajevu je odlučeno da ide put Tuzle i tamo organizira odbranu. Muftija je zadržavao okupatorsku vojsku na prilazima Spreči više od mjesec dana nanoseći im značajne gubitke. Nakon pada Sarajeva, muftija se povukao prema Rogatici. Nakon nekog vremena vratio se u Pljevlje. Šemsekadić je pozvan u Carigrad gdje je otišio u proljeće 1879. godine da se više nikad ne vrati u svoj rodni kraj. U Carigradu je dočekan sa velikim počastima i primljen je i od samog sultana. Tu je ostao do svoje smrti 29. 1. 1887. godine.


Enver Čolaković rodio se 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu bijaše industrijalac Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavne željezničke stanice, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolakovic provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. završio je roman “Legenda o Ali-paši”, te autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kojem otvoreno istice svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje savremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova, Srba i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu "Matice hrvatske" za najbolji hrvatski roman, na temelju rukopisa romana “Legenda o Ali-paši”. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, teatarske prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima “Mujica Hanka”. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija “Moja žena krpi čarape”. “Legenda o Ali-paši”, štampana 1944, dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka “Lokljani”, koje su međusobno povezane, i roman “Melun”. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu “Majko” u "Vijencu" br. 6-10.

Kraj rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješke se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje biva uhapšen. Iz Sarajeva je prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Mak Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković biva nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga je duboko potreslo, premda je ubrzo bio pusten na "slobodu". 1946. piše zbirku pjesama "Iz moje samice" i "Zatvorske novele". Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: “Pisma nepoznatom” i “Mrak - Simfonija rijeci u a-molu”. 1947. počinje pisanje autobiografskog romana "Jedinac" u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. 1953. piše “Bajke o stvaranju svijeta”, inspirirane Kur'anom i dopunjuje “Lokljane”, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. 1953. dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane “Mali svijet”, Rasap; “Srce Marije Kavalječke” i dugu novelu “Spirale”. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon zadobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.

Mustafa Imamović (1941.-2017.), bosanskohercego-vački historičar države i prava.
Imamović je rođen 29. januara 1941. godine u Gradačcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Profesor je historije države i prava na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Tokom univerzitetske karijere predavao je na pravnim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Mostaru i Rijeci. Također je predavao na Odjeljenju za historiju „Yale Univerziteta“ (New Haven), te na više drugih univerziteta u SAD.

Autor je monografija „Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak BiH 1878-1914“, za koju je dobio republičku nagradu za nauku "Veselin Masleša", zatim „Bosanski Ustav i Bošnjaci u emigraciji“. Koautor je monografija „Muslimani i bošnjaštvo“ i „Ekonomski genocid nad Muslimanima“, kao i knjige „Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata“.

Autor je i koautor nekoliko univerzitetskih i srednjoškolskih udžbenika. Uz to je do sada objavio oko 350 studija, rasprava i članaka iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, različitih aspekata jevrejske historije i općenito razvitka civilizacije. Bio je urednik i član redakcije više časopisa i enciklopedija. Do sada mu je više radova prevedeno i objavljeno na engleskom, njemačkom, španskom, albanskom, turskom, arapskom i perzijskom jeziku.
Umro je 23. januara 2017. u Sarajevu.