Ko je otvorio pismo? Siktao je nervoznim glasom što je odzvanjao sve do Kozije ćuprije, zamišljene granice psihijatra ili samo sluačaja te struke, Radovana. Neko je otvorio pismo? Ponavljao je predsjedavajući Predsjedništva BiH, više ne mareći za tim šta u pismu piše. Nije ga tješila ni spoznaja da ipak nije od one Holanđanke sa početka priče.

Said ŠTETA: Uzmem ja pismo, pipkam baš kao što si ti poštovani predsjedavajući Predsjedništva BiH „taktilno“ upoznavao onu Holanđanku, pa te još srklet na tu pomisao hvata. Otvorim ga, kad tamo ništa. Nije da ne piše poštovani predsjedavajući, piše sve i to na onom stranjskom jeziku.

Danima evo prebirem po ovoj mojoj sijedoj glavi kako da olakšam predsjedavajućem Predsjedništva Bosne i Hercegovine, jer mu niko od nadležnih neće, ali ašićare i ne želi pomoći. Helem, neko je, njemu hudnjaku otvorio pismo, koje mu je došlo iz Den Haga, k'o biva iz Međunarodnog suda pravde. Ja bolan! I to i njemu i Bakiru i Draganu, ponaosob. I vidi ti te drskosti u Saraj'vu, da ga neko baš i samo njemu izvadi iz torbe i otvori. Nije šala!

Moglo je tako biti i od nake Holanđanke s kojom se „teško“ sporazumjevao na jednom studijskom putovanju, davno prije dok je gazirani napitak na bazi kofeina bio jedini legalni opijum. Ama, oni su se toliko taktilno sporazumjevali da im jezik i nije trebao kao govorni aparat. Šta ako je od nje?

Prožima crna misao predsjedavajućeg Predsjedništva BiH dok narednog jutra veže kravatu na svom debelom vratu, trošeći nebrojeno minuta, i osluškujući vozilo ispred zgrade što na leru sjecka k'o singerica. Čeka! Kako hanumi reći da je od Holanđanke, sada kada joj je vjeran kao, ma neću porediti kako. Znate već!

Odlazi na posao i u kabinetu ispija jutarnju sa Draganom, ubjeđujući ga da prizna da je i njegovo otvoreno. A nije! Doduše, njih dvojica su počeli otvarati pisma još dok nisu bila ni krenula iz ambasade u Den Hagu, i poput vidovite Đemile, čitali ih na daljinu. Pa jedan dan tamo piše ovo, drugi dan ono.

Dragan šuti, razvlači hladan osmijeh k'o Radobolja, pa ga malo ukrivi k'o Drinu i zastade u toj slikajućoj pozi. Vidi predsjedavajući, odnio vrag šalu, da u Draganu nema valjana jataka, pa se poput orla putem medija obruši na službe u Predsjedništvu BiH, da i uposlenicima vodovoda ubrza metabolizam.

Ko je otvorio pismo?

Siktao je nervoznim glasom što je odzvanjao sve do Kozije ćuprije, zamišljene granice psihijatra ili samo sluačaja te struke, Radovana. Neko je otvorio pismo? Ponavljao je predsjedavajući Predsjedništva BiH, više ne mareći za tim šta u pismu piše. Nije ga tješila ni spoznaja da ipak nije od one Holanđanke sa početka priče. Tražio je samo da se istraži ko ga otvori.

Sjedim u svome sobičku, penzionerski tipkajući po digitronu kako da mi bude duža, jer je iz mjeseca u mjesec sve kraća, penzija bezbeli, pa me uhvati skrlet, da zaboravim i kako ću ujutro kupiti mlijeko i hljeb. Bacim se u primisli kako da pomognem predsjedavajućem Predsjedništva BiH, da se konačno otkrije ko ga otvori. Smisli promisli, od ove penzije ne mogu dobaciti ni do Lašve a kamoli do Saraj'va, a otišao bih da mu pomognem u istrazi. Ma našao bih tog drznika, makar morao još jednom prekopati Saraj'vo. Zaviriti u svaku šubu u gradu i pronaći ga. Onda pomislim, tolike službe, domaće i inozemne, vršljaju i špijuniraju kad, ko i s kim, pa kad je njima promaklo, kako bi ga ja našao. Ja penzioner, kome se ionako sve krije!

Velim, priznat ću! Ja sam! Ja sam ti ga poštovani predsjedavajući Predsjedništva BiH otvorio. Jesam i šlus!

Smislim i kako ću sve potanko objasniti. Moj je amidža bio poštar. Sad je i on odavno u penziji. Ali ima on veze u Sarajevu u glavnoj pošti. Eh, on će ti mene povezati sa nakim šefom, a opet ovaj me uputi u malu poštu bliže Predsjedništva BiH. Tu radi poštar Hašim. On će udeverat da ti dobiješ pismo u ruke i otvoriš, k'o biva, reče mi taj šef u Sraj'vu. Ako se slučajno i sazna za ovo, taj šef će izvaditi Hašima.

I tako sam ti ja poštovani predsjedavajući Predsjedništva BiH, bez vozne karte, onim jutarnjim vozom iz Zenice, zaputio se u Sarj'vo. Nađem ja šefa, šef me uputi na Hašima, a taj poštar Hašim izvadi ga bez po riječi.
Taman da virnem, kad naiđe kolona crnih vozila prema Predsjedništvu BiH i poznam ja tvoju rumenu glavu. Uh, ja brže bolje velim Hašimu, Ne izuvaj ga!

Sačekam onako u strahu da promaknu vozila i da me više ne šamaraju rotaciona svjetla, pa se okrenem Hašimu.

Uzmem ja pismo, pipkam baš kao što si ti poštovani predsjedavajući Predsjedništva BiH „taktilno“ upoznavao onu Holanđanku, pa te još srklet na tu pomisao hvata. Otvorim ga, kad tamo ništa. Nije da ne piše poštovani predsjedavajući, piše sve i to na onom stranjskom jeziku. Ali to ti je ništa! Znaš i ti dobro kada si ga dobio otvorenog da nisi našao ono što si ašićare htio. Zato ti i jesi ljut. E pa eto, da ti je malo lakše, Hašimaga je izvadio a ja sam otvorio.

Zato ti šaljem, poštovani predsjedavajući Predsjedništva BiH ovo svoje pismo. Otvoreno da ti priznam sve! I evo šaljem ti i ovo otvoreno, jer neću da ga balim, kako ti ne bi odmah rekao da sam „balija“. Liznem ja đahkad meda, 'nako, jer je zdravo. Dabet za ove moje penzionerske godine. Ali nisam balija. Ja sam Bošnjak što voli ovu zemlju, dragu nam BiH i onda kada mu penzija ni iz dva puta ne dobaci koliko tvoj topli obrok. ti je mrziš! Ja je volim! Kako starim sve je više volim, da znaš, poštovani Predsjedavajući.

Eto šaljem ti ga otovreno, pa ti ako baš voliš obali ga.

Ja tebe neću drugačije zvati ni tada, osim poštovani Predsjedavajući Predsjedništva BiH.

I ne rezili plaho Hašima. Do mene je!

K'o penzioner!