žrtve od ukupno 116 ubijenih, mještana Ahmića
HVO - GENOCIDNI PIR U AHMIĆIMA
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 13. Apr 2017. 19:04:47

Ubili su me zajedno sa mojim roditeljima, spalili su nas, babu, mamu i mene, tromjesečnu bebu, mi smo tri žrtve od ukupno 116 ubijenih, mještana Ahmića, u genocidnom piru HVO Vitez i velikohrvatske politike. Sa sabahskim ezanom kao znakom za napad, počeo je đavolji ples praćen orguljama, ubijali su i palili sve ispred sebe, s jasnim nijetom da niko ne preživi, da nam se zatre trag, da se uništi svaki materijalni dokaz našeg postojanja. Uspjeli su ubiti nas 116, spaliti selo i dvije džamije, ali nisu uspjeli ubiti život, Bosnu, Islam i Bošnjake.


Elmedina MUFTIĆ: Uspjeli su ubiti nas 116, spaliti selo i dvije džamije, ali nisu uspjeli ubiti život, Bosnu, Islam i Bošnjake. Pokušali su prikriti tragove zločina genocida, naša ubijena tijela su razbacali po masovnim grobnicama, kao da nas nije bilo, kao da ovom zemljom nismo hodili, kao da je moguće sakriti zlo koje izbija iz njih.
Rađa se novi život nad mojom Bosnom, kao pouka da smrti niti nema, da postoji samo putanja prelaska iz prolaznog u vječno trajanje. Behara dvadeset četvrto proljeće nad zemljom iz čijeg grumena sam stvoren, da bi se njoj vratilo moje tijelo, a duša smirena krenula putem Gospodara, u čijoj moći je prolaznost i vječnost. Puna dvadeset četiri ljeta pokušavam da progovorim, da mi se glas čuje, da moje riječi dođu do onih kojima su namijenjene. Da glas istine pronađe put iz zemlje, u koju su me kao tromjesečnu bebu, zajedno sa mojom majkom i babom spaljene bacili, da bi trag zla, mržnje, genocida zametnuli. Da bi nam trag i insanijet naš bošnjački zatrli.


Kad me majka u teškim porođajnim mukama na ovaj svijet donijela, bila je jedna od najtežih zima bosanskih; nije to bila samo teška bosanska zima, zbog studeni i snijega, nego zbog leda koji je okovao srca i razum ljudi. Bila je to zima ratne 1993. godine, kad su dušmani Bosne i Bošnjaka stezali obruč mržnje, smrti i genocida oko nas. Jedino što je ikada vezalo naše neprijatelje bila je želja da nas unište, a ta želja je u tom vaktu bila na vrhuncu. Majka me rodila, da bi moj život bio odgovor na njihovu želju da nas ne bude; donijela me je na ovaj svijet da ga pokušam učiniti boljim i pravednijim, da bude ponosna na mene, da ima s kime starost dočekati i oko mene ruke staračke saviti. Bio je to težak vakat za život, ali najčasniji za življenje. Nisam se dugo zadržao u prolaznosti vječnog trajanja, samo tri mjeseca i dva dana, taman toliko da upamtim i svjedočim, da budem tužilac onda kad će se pravedno suditi i kad se kazna neće moći izbjeći. Upamtio sam sve. I još uvijek bilježim dokaze. Jer sam živ, samo me ne vide oni koji su pored očiju slijepi, oni kojima vid nije sredstvo spoznaje, nego pukog gledanja u prazninu vlastitog bića, koje nije ništa drugo do nepresušno vrelo mržnje spram čovjeka, koji u raskošnoj bašči različitosti Allahovog dž.š. stavranja, eto ne bi po mjeri njihove jednoličnosti, te posta smetnja njihovom nauku da vrijediš samo ako si kao oni. Ubili su me zajedno sa mojim roditeljima, spalili su nas, babu, mamu i mene, tromjesečnu bebu; mi smo tri žrtve od ukupno 116 ubijenih, mještana Ahmića, u genocidnom piru HVO Vitez i velikohrvatske politike. Sa sabahskim ezanom kao znakom za napad, počeo je đavolji ples praćen orguljama; ubijali su i palili sve ispred sebe, s jasnim nijetom da niko ne preživi, da nam se zatre trag, da se uništi svaki materijalni dokaz našeg postojanja. Uspjeli su ubiti nas 116, spaliti selo i dvije džamije, ali nisu uspjeli ubiti život, Bosnu, Islam i Bošnjake. Pokušali su prikriti tragove zločina genocida: naša ubijena tijela su razbacali po masovnim grobnicama, kao da nas nije bilo, kad da ovom zemljom nismo hodili, kao da je moguće sakriti zlo koje izbija iz njih. Moje tijelo još nije pronađeno, a imao sam samo tri mjeseca života; bio sam tako opasan po Hrvate i njihova prava i slobode da me je trebalo u povoju ubiti i još mi tijelo duboko u zemlju zakopati, da me niko ne može pronaći, da mi se ni za mezar ne zna, da mi se ni dvadeset četiri godine glas kojim dozivam ne čuje. Ni tijelo moje majke nije pronađeno, tek poneki posmrtni djelić tijela moga babe je pronađen i čeka u mrtvačnici da se nađe još poneki dio tijela da bi njega ukopali.



Dok ja Sead Ahmić od babe Nasera i majke Zahrudine rođen 14.01.1993., dvadeset četiri godine čekam, da ako već nisam imao pravo na život, imam pravo da mi se zna mezar, dotle moji dželati hodaju slobodno po mojoj Bosni, bez ikakve odgovornosti za počinjeni zločin genocida. Dok se kosti moje majke, babe i mene još uvijek skrivaju od očiju javnosti, moji dželati proslavljaju dan kad su nas otjerali u smrt samo zato jer smo Bošnjaci; dok ja iz utrobe zemlje dozivam glasom djeteta, oni uz pjesmu i crkvene obrede dočekuju mog ubicu Darija Kordića iz Haškog kazamata, da zajedno s njime uz posvećeno vino nazdrave mom uništenju i satiranju u zemlju. Dok ja vapim za istinom i pravdom kao osvetom, oni nepravdom i lažima ostvaruju svoja prava. Dok ja pokušavam dobiti mezar, oni stvaraju državu za sebe u mojoj zemlji koja je od postanka bila bosanska, nikad hrvatska. Dok meni ni dženazu klanjati ne mogu, niti da mi talkin prouče, oni pjevaju himnu mržnje koja bi uzrokom što ja dvadesetčetiri godine ležim u nekoj grobnici i čekam da tijela babe, mame i mene konačno budu pronađena, te da nas ukopaju zajedno jedne pored drugih, baš zajedno kao što smo zajedno i s ovog prolaznog svijeta u trajanje otišli. Nižu se proljeća jedno za drugim; nekad se pitam da li je moglo biti drugačije? Ili sam morao doći na ovaj svijet da budem samo tren, koji će biti pouka, poruka, opomena i tužba. Bio sam tren u ovoj prolaznosti, ali sam znak u vječnom trajanju. Ubili su me, ali to je znak njihove slabosti koja se naziva kukavičlukom. Ja sam živ. I to je moja pobjeda. Živ sam, ne svojo voljom, nego Allahovom odredbom. I u tome je njihov poraz, kako na ovom, tako i na budućem svijetu. 
To što se ponosite izvršenim zločinom genocida je samo znak koliko ste slabi. Jer samo slabi nemaju snage suočiti se sa istinom, nego proslavljaju laž i ponose se sramotom.

A na kraju, „vama vaša, a meni moja vjera“; vama vaša mržnja, poraz, a meni moja ljubav, vječiti život i pobjeda.