Pamti 16. april 1993. - Dan bosanske tuge
ZOV AHMIĆA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 16. Apr 2017. 13:04:28


Dr. Mustafa CERIĆ: Oni ne mogu da shvate da ni nakon 24 godine od masakra u Ahmićima, gdje je ubijeno 116 osoba, od kojih su 32 bili žene i 11 maloljetnika mlađih od 18 godina - kažem, ne mogu da shvate da danas neće ni kardinal Puljić ni Dragan Čović biti u Ahmićima. A trebali bi biti i to iz tri razloga: prvi je kršćanski, drugi je politički a treći je ljudsko-komšijski.
Nije svaki dan u Bosni tužan iako se to nekima čini da jest. Ima u Bosni dana koji su slobodni od tuge. Koji su slobodni od zločina iako se nekim Bošnjacima čini da je više zločina nego dobročinstva zato što njih njihov bol i patnja za njihovim milim nikad ne popušta. Oni žive svaki dan s uspomenama svojih najmilijih koji su na pravdi Boga ubijeni u Ahmićima i zato im se čini da je u Bosni više tužnih nego veselih dana, više komšijskog zločina nego dobročinstva.

Oni ne mogu da shvate da ni nakon 24 godine od masakra u Ahmićima, gdje je ubijeno 116 osoba, od kojih su 32 bili žene i 11 maloljetnika mlađih od 18 godina - kažem, ne mogu da shvate da danas neće ni kardinal Puljić ni Dragan Čović biti u Ahmićima. A trebali bi biti i to iz tri razloga: prvi je kršćanski, drugi je politički a treći je ljudsko-komšijski.

Kršćanski je priznati svoj (moj) grijeh i tražiti oprost; islamski je saslušat grešnika i odustati od osvete - "onaj koji oprosti, bolje mu je, jer oprost čisti njegov grijeh (kefaret)" (Kur'an, 5:45).

Kao rijetko kada danas 16. aprila/travnja 2017. god. i katolici i pravoslavni u Bosni slave blagdan Uskrs/Vaskrs. Nije li u ovoj koncidenciji Uskrsa/Vaskrsa i sjećanje na masakr u Ahmićima jasna Božanska poruka: Isa sin Merjemin bio je proživljen nakon smrti i potom uzdignit do Svevišnjeg Boga (Kur'an, 4: 157-158); danas u Ahmićima trebalo bi da se probudi mrtva savjest onih koji su ubili nevina čovjeka i uzdigne se do priznanja grijeha i pokojanja pred Milostivim Bogom? Lični primjer pokajanja, oprsota i pomirenja je snažniji od hiljadu/tisuću uskrsnih lijepih riječi. Lahko je osuđivati tuđi grihe; teško je priznati svoj grijeh (Moj grijeh).

U Ahmićima je danas bila prilika da se pokaže kršćanska ljubav i islamski mir (selam) kardinala Puljića i reisa Kavazovića, ali i politička poruka Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića za europski suživot i toleranciju. Da podsjetim Čović je 11. jula, 2015. god u Potočarima između ostalog rekao: “Možda je najprikladnije odšutjeti i shvatiti bol onih koji su izgubili svoje najmilije”. Potom je nastavio: “Ovo je mjesto tišine, stradanja i opipljive boli. Srebrenica je mjesto čija bol pripada cijelom svijetu. Svijet suosjeća sa žrtvama Srebrenice i moli za smiraj ubijenih duša. U Srebrenici je počinjen genocid koji nas je kao ljude sve ponizio, a modernu civilizaciju trajno zastidio. Moja sagnuta glava je i pitanje: ima li nevinih osim žrtava genocida? Pitanja je koliko i žrtava Srebrenice, ali jedno je od njih i pitanje majkama: jesmo li učinili za sve vas toliko da smijemo zamoliti za oprost čak i za one koji nemaju hrabrosti to upitati?”


U Ahmićima je danas bila prilika da se pokaže kršćanska ljubav i islamski mir (selam) kardinala Puljića i reisa Kavazovića, ali i politička poruka Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića za europski suživot i toleranciju.


Ne znam da li Čović to primjećuje, ali govoriti o Genocidu u Srebrenici i odbiti reviziju tužbe protiv Srbije je vrhunac licemjerja, političke nekulture i europske neciviliziranosti. Politika je licemjerna, ali i u tome ima granica, koju savjesni i odgovorni političari ne prelaze iz razloga lične mentalne higijene.

Gospodine Čoviću, sve ovo što ste rekli u Potočarima 11. jula 2015. god. mogli ste kazati danas (16. aprila, 2017.) u Ahmićima. Tek onda bi vaš govor u Potočarima bio uvjerljiv. Inače, vaš govor u Potočarima je licejemjeran, a licemjersvo je grijeh i po kršćanskom i po islamskom nazoru. A po bosanskim nazoru licemjerje je antikomšinski čin. Ni europski nazor ne trpi licemjerstvo, koje graniči s korupcijom morala i europskih vrijednosti suživota i tolerancije.

I kao što sam već rekao: - Valja nam, Čoviću, i to učiniti jednoga dana. Kad-tad valja nam svima odgovoriti na tvoje pitanje u Srebrenici: “Jesmo li učinili za sve vas toliko da smijemo zamoliti za oprost…?” Bila je prilika da se odgovori na to pitanje u Ahmićima i u Trusini. Svi visoki vjerski dostojanstvenici i visoki politički čimbenici u Bošnjaka i Hrvata treba da na licu mjesta stradanja nevinih ljudi jedni drugima u oči pogledati, svak svoj grijeh, preveliki grijeh, priznati, iskreno se pokajati i zatražiti oprost te se pred Bogom i svijetom zakletvom obavezati da se više nikad neće ponoviti zločin između Bošnjaka i Hrvata, muslimana i katolika.

Nažalost iz godine u godinu propuštaju se prilike da se sa riječi pređe na djela; da se istinski živi vjera pokajanja i praštanja; da uistinu ljubav pobijedi mržnju; da shvatimo da smo svi ljudi od Jednog Bog stvoreni, od jednog oca Adema i jedne majke Have rođeni.

Dakako, savjest mora da se probudu iz mrtvog sna i uskrsne/vaskrsne kad-tad. Ako ne ove, onda iduće pa sve do sljedeće i sljedeće godine savjest mora da se ispovijedi, pokaje i oprost zatraži od komšije i susjeda bez čojeg oprosta ljudska duša nema miri, niti među narodima ima pomirenja…

Bože, podari nam moć sabura u iskušenju, moć kajanja u grijehu, moć oprosta u stradanju, moć mira u nemiru, moć pomirenja u zavadi…

Danas smo svi s žrtvama masakra (genocida) u Ahmićima!

Allahu Milostivi podari šehidima Raj, a njihovim porodicama podari Sabur, a nama Pouku i Poruku!
Amin!