KACUBERSKI "FRONT"
Autor: Velija Murić
Objavljeno: 08. May 2017. 15:05:23

Da se razumijemo, kako bi se reklo, nije to ni međa ni međica, već nemerljivi hektari i hektari prvoklasne šume i plodnih pašnjaka. U to vrijeme, na krilima one ab-džemperaške nove politike i na početku svoje misije, da bi se valjda znalo čija se broji, nadjena je "pravda". Novi “kartografi” iz devedesetih, međuopštinsku granicu postaviše tamo gdje je nikada nije bilo. Ne mareći što se na nekim mjestima nova granica pruža čak i između streha rožajskih kuća, vješto cijepajući cjelovitost posjeda mještana sela Kalača, Luka, izletišta Cmiljevice i Koljena, sve ove godine ostaviše da to tako traje.


Demarkacija i državno razgraničenje između Crne Gore i Kosova, posebno u onom dijelu gdje se granicom te dvije države razdvajaju od vajkada, prijateljskim rožajskoj i pećkoj Opštini, po svemu sudeći ovih dana, nametnula se kao nepremostiv problem. Na stranu bečki sporazum i crnogorska ratifikacija napisanog i dogovorenog, za opozicione Kosovare, očigledno, po srijedi je nešto drugo. Tvrde i dimnim bombama na parlamentu dokazuju, da su za kilometre i kilometre kvadratnog zemljišta oštećeni, da granica nije kako kažu, dolje kod njihove Stubice već gore na rožajskom prevoju Kula, i ko zna još što i kako. Zna se, da se na ovim prostorima, kao po pravilu historijski od vajkada pitao drugi, ali uvijek moćniji, pa je izvjesno da će se i taj problem u dogledno vrijeme riješiti, ako nikako drugačije, ono bar onako kako je nedavno gostujući na Kosovu, najavio moćni Amerikanac.

Naviknuti na sve to, pa i na ono što ih je puno godina ranije ni krive ni dužne, klasičnim pravnim nasiljem iz 1990. zadesilo, sada kosovsko - crnogorski granični problem, za Rožajce kao da nije ništa novo. Da li se ne umije, ne smije ili tek tako neće, skoro i da nije važno, ali ispostavlja se da je rožajska šutnja o granicama, postalo nemušto pravilo koje iz ko zna kojih razloga ili možda usađenih strahova, ne treba čak ni pominjati. Ondašnja državna vlast (čitaj ova ista), kojoj Rožajci u stilu "stokholmskog sindroma" vjeruju, pa šta god da ih snađe, očigledno, tada maćehinski ali i bez posebnog pravnog osnova i ljudske potrebe, na potezu prevoja Cmiljevice, Lokvi, Kacubera i Rožajskog vrha (sada je on beranski), rožajsku vjekovnu teritoriju priključi komšijskim Berancima. Da se razumijemo, kako bi se reklo, nije to ni međa ni međica, već nemerljivi hektari i hektari prvoklasne šume i plodnih pašnjaka. U to vrijeme, na krilima one ab-džemperaške nove politike i na početku svoje misije, da bi se valjda znalo čija se broji, nadjena je "pravda". Novi “kartografi” iz devedesetih, međuopštinsku granicu postaviše tamo gdje je nikada nije bilo. Ne mareći što se na nekim mjestima nova granica pruža čak i između streha rožajskih kuća, vješto cijepajući cjelovitost posjeda mještana sela Kalača, Luka, izletišta Cmiljevice i Koljena, sve ove godine ostaviše da to tako traje. Da je beransko, ono što je vjekovima bilo rožajsko, danas se praktično može najbolje uočiti, ako ne po čemu drugome ono i po skoro redovnim lokalno-beranskim policijskim patrolama, koje baš na izlazu iz tunela Lokve ka rožajskoj strani, uz to i sa postavljenom statičnom kamerom, prema rožajcima "treniraju" saobraćajnu strogoću, tek koliko da se zna čije je što.

Pređašna vremena pamte, da je rožajski i beranski prostor odvajala administrativna linija koja se od pravca Pešteri i Bihora preko Turjaka, Redžova laza i mjesta Rožajski vrh, pružala prevojima Kacubera, Lokvi, Cmilejvice i dalje prema Rugovi. Svjedoče to imena toponima, sve civilne i vojne karte iz osmanskog i crnogorskog, Kraljevine SHS, pa i vretmena Titove Jugoslavije. Sve to bagatelišući i ostavljajući po strani, nova (sada aktuelna) vlast, iz njoj znanih razloga, ispostavilo se tada na osnovu izvjesnih svjedočenja nekoliko "kupljenih" staraca, ustanovila je ono što nikada nije bilo tako. Tada politički jačom skupštinskom većinom, ostavila je Rožaje bez velikog dijela privredne i šumske osnove, čak i bez Rožajskog vrha. Da li, zbog predugog šnita jednopartijskog razmišljanja ili zbog uhlebljena jednog broja "prodatih ili kupljenih" rožajskih Bošnjaka, ali po najprije i zbog naviknutog državnog marginalizovanja rožaja i rožajske privredne osnove, o tome se godinama nije smjelo ni zucnuti. Strah, a posebno onaj politički koji doseže do kostiju, uzgred pretvarajući se u stomačne more, vremenom učinio je svoje. Danas, na pomen te granice, kao da je riječ o kakvoj državnoj "fetvi", zbog koje, oni što "neće" ili oni koji su paranoično mutirali u stanje kolektivnog podaničkog mentaliteta, beže od razgovora. Ova i ona vlast, (jedna te ista), učogorno, nije marila i još nemari o vremenu trajanja medjuopštinske granice, koja je zna se, u nekim ne tako davnim vremenima, a ona se pamte (tzv. "kacuberski front"), od raznoraznih ratnih i neratnih zlotvora i životima branjena. Zalud prirodna konfiguracija, domaće i medjunarodno pravo o odvajanju prostora koji se moraju poštovati, ovoga puta, od nepoštenog glasa i političko-skupštinske olovke, rožajska medja se nije mogla odbraniti. Da li će bošnjačko-predizbornu, da će reviziju odluke o kacuberskoj granici, čim dobije vlast, staviti na skupštinski dnevni red, ili će ona po kozna koji put ostati “ludom radovanje”, pouzdano se nezna, ali je i te kako važno da se zna da će rožajci mada zakašnjelo, ipak tražiti polaganje pravno-političkog računa.

Crnogorski parlament, kako bi obećano izliječio valjda "staru beransku boljku", svojom odlukom broj 5786 od 07. novembra 1990. g., naručenom većinom “oteo” je rožajsku teritoriju, što u staroj i novoj Jugoslaviji, nije zadesilo ni jednu Opštinu. Što takva odluka, duboko nepravedna, traje i odolijeva vremenu, jedina adresa je tadašnja - sadašnja vlast. Pošto definitivno nema izgleda, da će njena koaliciona BS, zatražiti da se revizija nepoštene odluke, ponovo stavi na skupštinski dnevni red, o motivu i posledici, ostaje samo da se nagadja. Ali jedno je sasvim tačno, tj., da je ta "nacionalna" družina, ispostavilo se u judejskom maniru, presudni rožajski glas dobila i na obećanoj reviziji medjuopštinske granice. Vazal nikada nebi bio to što jeste ako po malo nije i "izdajica".



Autor je advokat izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava