ELMEDINA MUFTIĆ: S toga je ova parada paradoks i samome paradosku, licemjerstvo bez premca, pokušaj da se putem antifašizma provede velikosrpska politika, ili ti dijelovi iz II Memoranduma SANU-a. Zar ti „antifašisti“ nisu trebali svoj pohod početi iz Prijedora, logora smrti i masovne grobnice Tomašica, Srebrenice - Memorijalnog centra žrtvama genocida u Potočarima, Višegrada i Živih lomača, Zvornika, Crnog Vrha, Bijeljine, Heliodroma, Ahmića, Stupnog Dola, Brčanske malte, Korićanskih stijena, Glogove, Bratunca, Vlasenice, Foče, Biljani kod Ključa..., kao najvećih stratišta sadašnjice, mjesta gdje je srpsko-crnogorska i hrvatska ruka fašizma počinila genocid. Izgleda da ovim „antifašistima“ nije cilj uništiti fašizam, nego im je cilj skrenuti pažnju sa istine o fašizmu, na mitologiju, odnosno obmanuti žrtvu, predočiti joj laž kao istinu, ubiti joj sjećanje, zabraniti pamćenje i time je pripremiti za konačni nestanak.

Paradoks je najbolja riječ kojom se da opisati stanje svijesti u kojem se nalazi čovječanstvo. Totalna proturječnost svemu, pa i samima sebi. Paradoks je odavno parametar življenja i na ovim bosanskohercegovačkim prostorima, gdje se u jednoj rečenici mogu naći fašizam i antifašizam, te da uopće ne prave smetnju jedan drugom, nego da se međusobno nadopunjuju. Paradoks!
Naime, ovih dana se čitav svijet digao da proslavlja pobjedu nad fašizmom, da se jača antifašistički duh kod ljudi, a da se pri tome ne mrdne s mrtve tačke, niti da se pokuša dokučiti suština, još jedan propao pokušaj da se formom i ikonografijom obmane zdrav razum.

Proslavljati pobjedu nad fašizmom, u vremenu njegovog punog zamaha je više nego drskost. Zar neko ima obraza pričati o pobjedi ideje antifašizma, kad smo svjedoci da u jednom danu bude ubijeno na desetine hiljada ljudi? Ko to ima hrabrosti i toliko moralnog ništavila u sebi da nam prodaje maglu slobode i demokratije, ljudskih prava i sloboda, kad živimo u vremenu ubijanja djece Palestine, Sirije, Jordana, Mijanmara...kad je toliko žarišta u svijetu, čija meta već odavno nisu vojni ciljevi, nego ljudi, djeca, žene, starci? Pitamo se koji je to fašizam pobijeđen? Koga to mi zavaravamo? Ili je ubijanje muslimana, postalo normalna pojava u sistemu društvenih vrijednosti koje baštini danasnje društvo?

Ono što izaziva posebno gađenje kod čovjeka razumom obdarenog jeste parada licemjerstva, na ulicama Bosne i Hercegovine samozvanih antifašista, koji su svojim primjerom pokazali takvo nepoštivanje spram istinskih antifašista i žrtava fašizma. Naime, na ulicama Sarajeva i drugih gradova Bosne i Hercegovine, paradirali su licemjeri i mitomani koji vrlo dobro znaju, ali s razlogom negiraju gdje su kosti onih koji su se suprotstavili najtežem obliku fašizma u bliskoj nam prošlosti. U svom pohodu u čas pobjedi antifašizma, zaobišli su ti „antifašisti“ mezarje na Kovačima, gdje su ukopane kosti šehida, heroja ove države, antifašista koji su u borbi protiv srpsko-crnogorskih fašista stali na branik slobode, časti, opstanka i ostanka države Bosne i Hercegovine i njezinih građana, kao i multikulturalnosti i multietničnosti kao njezinog bogatstva, u čemu se ogleda smisao života. S toga je ova parada paradoks i samome paradosku, licemjerstvo bez premca, pokušaj da se putem antifašizma provede velikosrpska politika, ili ti dijelovi iz II Memoranduma SANU-a. Zar ti „antifašisti“ nisu trebali svoj pohod početi iz Prijedora, logora smrti i masovne grobnice Tomašica, Srebrenice - Memorijalnog centra žrtvama genocida u Potočarima, Višegrada i Živih lomača, Zvornika, Crnog Vrha, Bijeljine, Heliodroma, Ahmića, Stupnog Dola, Brčanske malte, Korićanskih stijena, Glogove, Bratunca, Vlasenice, Foče, Biljani kod Ključa..., kao najvećih stratišta sadašnjice, mjesta gdje je srpsko-crnogorska i hrvatska ruka fašizma počinila genocid. Izgleda da ovim „antifašistima“ nije cilj uništiti fašizam, nego im je cilj skrenuti pažnju sa istine o fašizmu, na mitologiju, odnosno obmanuti žrtvu, predočiti joj laž kao istinu, ubiti joj sjećanje, zabraniti pamćenje i time je pripremiti za konačni nestanak.

Ne razumijemo koji je to antifašizam, ako se zaobilazi istina, ako se pravi selekcija žrtve, ako se ne odaje počast onima koji su svojim životima platili cijenu fašističkih i genocidnih namjera.

Pričati o antifašizmu kao tekovini civilizacije, a ne otići na mezarje najvećih sinova ove zemlje, koji su svoje živote ugradili u temelje obnove njezine državnosti, s pravom se može smatrati kao udar na državu, njezinu historiju, kulturu pamćenja, opstanak. Ne znamo koliko su upućeni ti vrli „antifašisti“, koji još uvijek retardirano ustaju na „Hej Slaveni“, nosaju slike Tita i mašu zastavama već davno umrle države, da je većina tih „heroja“ kojima oni klicaju kao borcima protiv fašizma, ništa drugo do četnici i zlikovci koji su 1945. godine kokarde zamijenili petokrakama da bi preuzeli vlast i sudjelovali u pisanju historije koja njima odgovara, a do 1945.godine su činili genocid od Foče, Višegrada, Čajniča, Rudog....da bi njihovi potomci nastavili 1992.godine, tamo gdje su im djedovi stali 1945.godine.

Ne razumijemo koji je to antifašizam, ako se zaobilazi istina, ako se pravi selekcija žrtve, ako se ne odaje počast onima koji su svojim životima platili cijenu fašističkih i genocidnih namjera. Po kojim to antifašističkim mjerilima, časni pripadnici Armije R BiH, uzoriti šehidi nisu vrijedni da se položi cvijeće na spomen obilježjima sa njihovim imenima, odgovor je jasan, takva slika antifašizma ne odgovara velikosprskoj politici čiji protagonisti su ovi kvazi antifašisti.

Ova parada „antifašizma“ jeste najbolji pokazatelj da fašizam 1945.godine nije pobijeđen i da u ovom našem vremenu živi u punoj snazi. A da su ovi njegovi protagonisti najljući protivnici kulturi pamćenja, kao temelju opstanka na ovim prostorima i to posebno Bošnjacima kao žrtvama višestoljetnog genocida u kontinuitetu i fašizma na djelu.