Hoće li biti rata?
PROTIV ZDRAVOG RAZUMA
Autor: Blažo Stevović
Objavljeno: 25. May 2017. 15:05:46

BLAŽO STEVOVIĆ: Ja stvarno znam da neće biti rata.
Ali pišem zbog onih koji se plaše, odnosno onih koje svaki dan truju neodgovorni političari nacionalizmom, koji je početni stadijum za šovinizam i fašizam.
Ne ponovila nam se Srebrenica!
Ne ponovio se Vukovar, Dubrovnik, Kazani, Kosovo, Jasenovac, ne ponovile nam se jame, ne ponovila nam se mržnja.
Volim zločince koji se kaju, volim silovane žene koje praštaju, volim sve one koji su shvatili šta je rat. U njihovo ime pišem i za njih dajem svoj zadnji atom života. Da Bog da svi grijesi mog naroda, pali na mene, jer umijem kleknuti i tražiti oprost.


Mnogo je toga što se kosi sa zdravim razumom u današnje vrijeme. Sačuvati zdrav razum u cjelom svijetu, a naročito kod nas u Bosni i Hercegovini i u regionu je vrlo teško, ali mora se. Naime često nas udaraju jaki talasi nerazuma, gluposti nemećući svoju neljudsku doktrinu svima nama. Nikada nije bilo teže biti čovjek.

Mnogi me pitaju što iz straha, što možda iz nekih loših pobuda da li će biti rata, a ja im odgovorim, onako iz srca iskreno sa početnom premisom, na koga bih pucao... Da li na moju Naidu, što mi je oženi prvi rođak, inače Rus po nacionalnosti... Da li na moju rodicu Vesnu koja se uda za Hrvata na Grbavici i izrodi predivnu Mariju koja ode u čestitu kuću Bošnaka Pećanaca...

Hoću li pucati na rođake Romiće, koji su ‘90-tih utekli za Dubrovnik... Ili ću okrenuti pušku na moje rođake iz Crne Gore, na Cetinjane, Nikšićane... Na Srbijance, rod najrođeniji... Pa ima ovih što mi nisu rod po Makedoniji, Kosovu, Sloveniji, cjelom svijetu, koji su mi k’o rod rođeni... Ja kada bih iz puške opalio metak pljunuo bih na sebe. A i taj metak što bih ispalio strahovao bih da pri padu nekog ne ubije.

Rat je na ovim prostorima uvijek bio glupost, nekada smo morali na tu glupost nasjesti, a nekada i nismo. Pa ne mora baš svaki rat da bude i naš rat. Malo nas je. Nema nas za ratove. Vrijeme nije za djeljenje. Ovaj vakat je za množenje.

Trebamo se okrenuti ljubavi, brakovima, djeci, naseliti ove krajeve, da nam ne bi vukovi i medvjedi zauzimali nekada naseljena sela. Samo oni koji traže i od stranaca i od naših mir su ljudi razuma.

Ko god razmišlja o ratu naš je, ali i svoj neprijatelj. Svi ratovi donose nevolje svima, pa čak i onima koji profitiraju na njima. Obično oni od mentora na kraju dobiju fakture za sve. Nikada neću moju Medinu, Amru, Bergin, Nudzejmu, Ivanu, Nataliju, Noru, Eminu, Žanu, Majlić, Jasminku, Jasnu i ostale moje ‘boginje’ dati nekim luđacima da ih postrojavaju. Sve bih naselio u jedan grad, grad mira, gdje bi smo svi rekli, u slučaju nekakvog rata - NE!



Ja stvarno znam da neće biti rata.

Ali pišem zbog onih koji se plaše, odnosno onih koje svaki dan truju neodgovorni političari nacionalizmom, koji je početni stadijum za šovinizam i fašizam.

Ne ponovila nam se Srebrenica!
Ne ponovio se Vukovar, Dubrovnik, Kazani, Kosovo, Jasenovac, ne ponovile nam se jame, ne ponovila nam se mržnja.

Volim zločince koji se kaju, volim silovane žene koje praštaju, volim sve one koji su shvatili šta je rat. U njihovo ime pišem i za njih dajem svoj zadnji atom života. Da Bog da svi grijesi mog naroda, pali na mene, jer umijem kleknuti i tražiti oprost.

Neka svako ubijeno djete nosi moja duša. Moliću za oprost. I ući ću kao što to vazda činim u Gazi Husrev begovu džamiju, Pravoslavnu crkvu, Katedralu, Sinagogu i doći pred narodne heroje, da saperem svaki nemir u sebi. Na kraju ću baš u Titovoj popiti meni najdražu sarajevsku kafu.

Ja iz moje kože ne mogu. Kakav sam takav sam. Ne mjenjajte me. To je nemoguća misija.