ŠEJLINA LJEPOTA KADA PLATANE RAZMIRIŠE...
Autor: Blažo Stevović
Objavljeno: 01. Jun 2017. 21:06:40
Živim za taj dan kada će Asmir uložiti novac i znanje u svoj Leotar. A Šejla, Aida i ona treća Aida Đapo, po rođenju Trebinjka, stati uz sve ljepotice Trebinja.
Naravno zajedno sa još jednom, predivnom Trebinjkom, Lejlom Glavović Očuz.


Blažo STEVOVIĆ: Trebinjem su počeli vladati stranci. Srbi strani Trebinju.
Neke nove Trebinjke su počele da mame uzdahe Trebinjaca, a ja mislim na Šejlu, Aidu i tu djecu, koja su danas velika, i mame muškost ne samo ljepotom, već kućnim odgojem, školovanjem, mudrošću.
Šejla je prošlog ljeta, dok sam pio sok od aronije sa Nevenom jele picu, tako elegantno i sa osmijehom starih Trebinjki, da sam je samo onako okamenjeno posmatrao.
Isto je bilo i kada sam je sreo pred tržnim centrom, kada joj nisam znao reći šta sam sve mislio. Muškarci se zagube, kada nalete na nešto previše lijepo.
Ona je bila malo bebče, kada je napustila, ne svojom voljom svoj grad i otišla u tuđinu. Od nje su krili istinu mnogi, plašeći se da nije dobro da djete zna istinu. A onda je Šejla Nikontović odrasla i kako kaže pratila artikle, koji pišu o njenom Trebinju i doznala je mnogo. Sada zna istinu.
Jutros sam došavši iz prelijepe Istre, popio kafu pod Platanima, onako kako to ja volim sa bezbroj novina, i malo istina. Onda sam mami kupio šteku narodskih cigara, koje dolaze švercerskim kanalima, ali još su uvijek bliske cjenom mom budžetu.
Sjeo sam za komp i osjetio potrebu da Vam opišem ljepotu Trebinjki, koje marširaju Dučićevom, ali ne znaju istinu.
Neke znaju, ali šute.
Uglavnom prekrasne trebinjske Srpkinje jesu lijepe, ali žive i umrijeće sa nametnutim lažima o savremenoj istoriji njihovog grada.
I to će se desiti i sa Dodikovim specijalcima, koji ispajaju kafe u "Tri šešira", a umjesto da tragaju za istočnohercegovačkom istinskom bošnjačkom golgotom, oni tragaju za mnom. I oni umiru u lažima i žive u lažima, baš kao i Radovanovi bezbjednjaci, koji ne smiju kafu piti sa mnom, jer oni nose u sebi laž i sa laži će i oni pred Boga. Mnogi od njih se raspadaju od raznih boleština, a ne pitaju se zašto? Pričao sam sa Vladikom i on je shvatio moju bol, patnju i insistiranje da se sve sazna. On se kao vladika drži one da "Ništa nije skriveno, što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati"!
Vladiku napadaju Vučićevi mediji zato što se usudio odbrusiti i njemu i Dodiku, i pričati o Bosni i Hercegovini kao mogućoj zemlji.
Rekao sam ljudima iz Međureligijskog vijeća, samo nastavite tako, ljudski, imate moju podršku. Svako ko hoće biti čovjek ljubavi i istine ima moju podršku.
Trebinju fale Trebinjci!
Kada su protjerani naši pravi Trebinjci, došle su naše Sandžaklije, da se ne uvrijede čestite Sandžaklije.
Promjenio se grad.
Zavladala je mahala, palanački duh, što bi rekao veliki Radomir Konstatinović.
Trebinjem su počeli vladati stranci. Srbi strani Trebinju.
Neke nove Trebinjke su počele da mame uzdahe Trebinjaca, a ja mislim na Šejlu, Aidu i tu djecu, koja su danas velika, i mame muškost ne samo ljepotom, već kućnim odgojem, školovanjem, mudrošću.
Šejla je prošlog ljeta, dok sam pio sok od aronije sa Nevenom jele picu, tako elegantno i sa osmijehom starih Trebinjki, da sam je samo onako okamenjeno posmatrao.
Isto je bilo i kada sam je sreo pred tržnim centrom, kada joj nisam znao reći šta sam sve mislio. Muškarci se zagube, kada nalete na nešto previše lijepo.
No, tu noć sam dobio Šejlinu ruku na ramenu, a to je već znak da mi jesmo tako bliski, kao da mi je rođena sestra.
Tu noć je marširala starim gradom u Pepeljuginim cipelama. Otmeno, elegantno. Sumnjam da je plava štikla izgubljena tu noć.
Znam samo jedno, a to je da Šejlina gracioznost fali Trebinju, kao što to fali i kada maršira Aida, od čestite kuće Karamehmedovića, na čijim sam mezarima na Studencu, napisao najljepše stihove i poeme upućene mojim sugrađanima.
Oni za mene nisu dijaspora, turisti, stranci, oni su nešto što meni lično mnogo nedostaje, ali i svakom iskrenom Trebinjcu.
Živim za taj dan kada će Asmir uložiti novac i znanje u svoj Leotar. A Šejla, Aida i ona treća Aida Đapo, po rođenju Trebinjka, stati uz sve ljepotice Trebinja.
Naravno zajedno sa još jednom, predivnom Trebinjkom, Lejlom Glavović Očuz.
Kada pomenuh prezime Glavović, sjetih se Alena, kome najveći Trebinjac ovih ludih godina, podari život. To je Srđan Aleksić. Žrtva je u svakoj religiji najviši čin. Veći ne postoji.
I tako, mi koji volimo svoj grad, pišemo, sanjamo, maštamo o onom Trebinju o kome su nekada uz čokaljčiće maštali Dučić i Resulbegovići, u avliji ove čestite trebinjske porodice, koja je Trebinju ostavila sve, a Trebinje joj nije vratilo još ništa. I dok Osman pašina džamija preklapa ezan sa zvonima katedrale i Pravoslavne crkve ja se predajem prošlosti, vidjevši u njoj budućnost.
Nisam sam što sanjarim.
Ima nas još.
Doći će i naših pet minuta.
Tih pet minuta su vezana za ono staro, lijepo Trebinje, gdje je crnogorski oro uz dimije orio ispred Begove kuće, koju su porušili oni, koji ne znaju šta rade!
Neka živi neko novo Trebinje.
Ovo staro tapka vec tridesetak godina u mjestu, lišeno ljubavi, istine, ljepote i pravde.