U Prijedoru je ubijeno, prema zvaničnim podacima, 3.176 ljudi, među kojima više od 200 Hrvata. Što se tiče prijedorskih Hrvata smatra se da je ukupan broj žrtava oko 300 gotovo isključivo civila.

Međutim, hrvatski mediji u BiH to ne vole ni da spominju. Iako se jučer pojavio tekst u jednom hrvatskom izdanju za BiH, nema ni riječi o veličini tragedije Hrvata.

Tekstovi o zločinima u Prijedoru i Briševu su izuzetno rijetki u hrvatskim medijima. Tako se jedan od tekstova o Prijedoru i Briševu pojavio 2007., drugi 2011., te jedan 2014. godine i to kao vijest o posjeti tadašnjeg predsjednika Hrvatske Ive Josipovića ovom opustošenom naselju. O politici bosanskih Hrvata i sramnoj šutnji na zločine, ne treba trošiti riječi

Zašto je to tako, može se samo pretpostavljati.

Hrvati su ubijani u gradu Prijedoru i bacani u logore smrti Omarsku, Keraterm, Manjaču. Brigade iz sastava "Banjalučkog korpusa Srpske vojske", uz pomoć Srba iz sela u blizini su 24. i 25. jula napravile artiljerijski napad, a onda ušle u hrvatska sela u okolini Prijedora.

U procesu protiv Radovana Karadžića pred Tribunalom u Hagu svjedok Ivan Atlija je opisao granatiranje hrvatskog sela Briševa 27. maja 1992. godine, kao i pješadijski i artiljerijski napad na to selo 24. jula 1992. godine.

Prilikom drugog napada ubijeno je 68 ljudi, uključujući svjedokovog oca, 14 žena, dva dječaka i četiri invalida i uhapšeno 36 muškaraca koji su odvedeni u logor "Krinks". Do odlaska iz Briševa u novembru 1992. godine svjedok je pomogao da se sahrani više od 200 ubijenih ljudi.

Atlija je, između ostalog, učestvovao u sahranjivanju članova porodice Ivandić iz zaseoka Mlinari. Srpski vojnici su ih natjerali da izađu iz porodične kuće i da sami sebi kopaju grobove, a potom ih pobili i ostavili u poluzatrpanim grobnicama.

Osim članova te porodice svjedok je spomenuo još desetine drugih Hrvata iz Briševa koji su doživjeli sličnu sudbinu, a potom sahranjeni nedaleko od svojih porodičnih kuća u zaseocima Pužići, Jezerce, Muštanica, Stara rijeka, Ivandići...

U Briševu su ubijene kompletne porodice Matanovići, Dimač, Barišić, Ivandići... Najmlađa žrtva je bio dječak Ervin Matanović, koji je imao 17 godina.

Dvadeset godina nakon zločina hrvatski mediji gotovo i ne spominju prijedorsku i briševsku tragediju Hrvata.

U Prijedoru je ubijeno najviše Hrvata u BiH, a samo je u Vukovaru bilo više žrtava. Ubijen je lider HDZ-a Silvije Sarić, njegov zamjenik Jozo Maračić.

Ovi ljudi se, nažalost, i ne spominju, pa ni brojni ugledni Hrvati Prijedora poput doktora Željka Sikore.

Kako se odnose prema hrvatskim žrtvama u Prijedoru, nažalost, odnose se i prema ubijenim Hrvatima Brčkog, te ostalih gradova na tzv. koridoru srpskih zemalja na sjeveru Bosne i Hercegovine.

U septembru 1992. ubijen je mladi svećenik Tomislav Matanović, a sa njim i njegovi roditelji otac Josip i majka Božana. Tijela su im pronađena u jednom bunaru u Rizvanovićima, spaljenom i srušenom naselju kod Prijedora. Nakon toga posmrtni ostaci su prebačeni u Sanski Most.

Međutim, ta tijela su ubrzo oteta od legalnih bh. vlasti i prebačena u Banja Luku. Na prijetnje i pritiske uradio je to vrlo drsko jedan stranac, funkcioner u međunarodnim institucijama. Matanovići su sahranjeni, a nikada nije urađena istraga tog smaknuća, niti neko kažnjen za taj zločin.

Sudbina i tretman ubijenih Hrvata ovim je kulminirala. Užasna smrt i posthumni tretman Matanovića pokazuje da je u pitanju neka dublja strategija, koja se odvijala kroz davno uspostavljenu saradnju preko dogovora Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.