ISTINA O GENOCIDU U SREBRENICI I OPSADI SARAJEVA JE TEŽAK UDARAC GENOCIDNOJ BRATIJI
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 07. Jun 2017. 16:06:02

Jedna od masovnih grobnica žrtava genocida u Srebrenici


Elmedina MUFTIĆ: Zaista je genocid težak teret koji treba da ponese jedna nacija, a još kad se tome pridoda da je tako malo presuda izrečenih u svijetu za genocid, onda je teret još teži i ubojitiji. Presuda Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu je jasna: vojska RS i policija RS su počinile genocid u Srebrenici, Srbija je jedina država u svijetu koja je osuđena za nespriječavanje genocida. S toga je ovakvo ponašanje Maleševića i Dodika samo još dublje bacanje srpske nacije u ralje pomračenih genocidnih umova odgajanih na mitovima i lažima, zbog kojih Bošnjaci vijekovima plaćaju cijenu genocida u kontinuitetu.
Ono što u srca nevjernika, zločinaca, lažova, može da unese strah, paniku i potrebu za otporom jeste istina. Istina je bila i ostala najubojitije oružje od čijeg značenja stradaju oni koji se protiv nje bore.

Koliko je važno svjedočiti istinu, te boriti se svim sredstvima da ona dođe do ljudi i svojim djelovanjem probudi počesto uspavanu svijest, te pokaže pravi put kojim se treba kretati kako bi nam bio osiguran prolazak kroz konačni cilj. Cilj svakog Bošnjaka jeste očuvanje naše vjere, osiguranje naše nacije od neponavljanja novog genocida i opstanak Bosne kao matice svih Bošnjaka.

Da bismo ostali i opstali na ovim prostorima sa kojih nas vjekovima kao autohtoni narod žele da istrijebe, istočne i zapadne komšije, uslov je da se kulturom pamćenja koja se ogleda kroz izučavanje i interpretaciju istine o agresiji i genocidu izvršenih od strane srpsko-crnogorskog i hrvatskog agresora, stvorimo ispravnu svijest o nama, mjestu, vremenu i okruženju u kojem živimo.

Jedan od prioritetnih zadataka jeste i uvođenje u nastavni program, kroz predmete historije izučavanje dešavanja koja su rezultirala dvostrukom agresijom i genocidom na suverenu i međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od `92.-`95.godine, što je nakon dvadeset i dvije godine od završetka agresije i izvršenja genocida i uvedeno u nastavni program u školama u Kantonu Sarajevo, gdje će djeca od početka školske 2017/2018. godine moći da kroz predmet historije saznaju istinu o bliskoj prošlosti, na koju su dvadeset dvije godine imali embargo. S toga je od velike važnosti za opstanak nacije i države da se konačno počne glasno govoriti o agresoru i izvršiocu genocida, o okupatorima koji u svojim rukama drže 49% teritorije BiH, koju su od nesrpskog stanovništva mahom Bošnjaka genocidom istrijebili, etničkim čišćenjem i ostalim zvjerstvima, kao što su zatvaranja u logore, mučenja, silovanja, pljačke, rušenja...

Koliko je težak udarac na pomračene umove genocidne bratije koja i danas vlada tvorevinom nastalom na krvi i kostima nevinih Bošnjaka, izučavanje istine, odnosno pominjanje genocida i opsade Sarajeva, govore burne reakcije ministra za obrazovanje u vladi okupiranog dijela BiH, Dane Maleševića, te Milorada Dodika, koji onako sumanuto, panično, fašistički najavljuju zabranu udžbenika iz Federacije BiH na teritoriji genocidne tvorevine, te kako se u tom dijelu neće učiti da su Srbi izvršili genocid i da su Sarajevo držali pod opsadom. Kažu da je istina uvijek bila osporavana i nailazila je na otpor sitnih duša i mizernih umova, a posebno je teška za podnijeti onima koji su je svjesni, ali se plaše njezine težine. Stoga i ovakve reakcije od strane Maleševića i Dodika su samo još jedno u nizu priznanja genocida i agresije, te pokazatelj njihovih slabosti da se nose sa posljedicama politike koju i sami predstavljaju. Zaista je genocid težak teret koji treba da ponese jedna nacija, a još kad se tome pridoda da je tako malo presuda izrečenih u svijetu za genocid, onda je teret još teži i ubojitiji. Presuda Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu je jasna: vojska RS i policija RS su počinile genocid u Srebrenici, Srbija je jedina država u svijetu koja je osuđena za nespriječavanje genocida. Stoga je ovakvo ponašanje Maleševića i Dodika samo još dublje bacanje srpske nacije u ralje pomračenih genocidnih umova odgajanih na mitovima i lažima, zbog kojih Bošnjaci vjekovima plaćaju cijenu genocida u kontinuitetu.


Reakcije od strane Maleševića i Dodika su samo još jedno u nizu priznanja genocida počinjenog od strane Srba nad Bošnjaicima i agresije na BiH, te pokazatelj njihovih slabosti da se nose sa posljedicama politike koju i sami predstavljaju.


Što se pak izučavanja historije o agresiji i genocidu tiče, Bošnjaci neće nikoga pitati, niti će od koga tražiti dozvolu da bi učili istinu. Tako da svima treba biti jasno, da smo kao nacija sazreli, da je prevelika cijena od stotinuhiljada života plaćena samo u ovom posljednjem 11.-tom genocidu, da bi mi bilo kome polagali račune o tome kako ćemo razvijati svoju svijest, te spriječiti novi genocid nad nama. Dodik i Malešević treba da znaju da ta njihova tvorevina nije ništa drugo do samo okupirani dio BiH, koji je nastao na genocidu i kao takav nema pravni ni moralni legitimitet da postoji. O tome šta će o njima tj. Srbima pisati historija trebali su misliti prije nego su izvršili agresiju i genocid, a ne danas, kad se trebaju suočiti sa posljedicama i sudom vremena koje će donijeti presudu koju će svakako da zabilježi pero historije. Teško je onima koji su odgajani tako da laž smatraju univerzalnom vrijednosti svoga bitka, da istinu prihvate kao uzvišeni postulat postojanja, da mitomansku opsjednutost zamijene za realne činjenice, da genocidni kod promijene u ljubav spram čovjeka kao najsavršenije stvorenje koje je Allah poslao na Zemlju.

Šta god da činili i ma koliko se branili lažima, istina koja ih tuče je nepobitna, a ona glasi: 11 genocida, samo u ovom posljednjem na savjesti nose na stotine hiljada ubijenih nevinih ljudi, četrdeset hiljada silovanih bošnjačkih djevojčica, djevojaka, žena i muškaraca, na desetine logora smrti koji su bili džehenemska mučilišta na Zemlji, na hiljade masovnih grobnica, stotine hiljda protjeranih, rušenje gradova i sela, urbicid, 614 do temelja srušenih džamija, 1425 dana opsade Sarajeva, koja je ujedno i najduža opsada u historiji glavnog grada jedne države, te jedna od najdužih opsada gradova u historiji, koja je odnijela 11.541 život, od toga 1.600 djece.


PANO OPSADE SARAJEVA 1992. - 1995. (Fikret Logić, geodet kartograf)
Mapu u visokoj rezoluciji kliknite OVDJE


Copy right: Bez odobrenja autora i urednika strogo se zabranjuje kopiranje, umnožavanje, štampanje i publikovanje. Zainteresirane institucije i pojedinci koji namjeravaju štampati na panou i javno publikovati obratite se na email [email protected] i [email protected]


Naše žrtve su naš emanet, stoga je borba za interpretaciju istine jedan od prioriteta Bošnjaka, a uvođenje u nastavni program izučavanje agresije i genocida mora biti zastupljena u svim školama, jer samo kulturom pamćenja i istinom možemo spriječiti ponavljanje genocida, te zaštititi nove generacije od strahota kojima smo mi bili izloženi, ali i srpskom narodu pomoći da se suočenjem sa istinom te prihvatanjem iste i osudom agresije i genocida speru kolektivnu odgovornost sa nacije.

Buduće generacije će učiti o vašim zlodjelima koja imaju zajednički imenitelj genocid, ali te generacije neće biti učene da mrze, nego da se bore da naša spremnost na otpor pobijedi vašu bolesnu genocidnu prirodu, jer pored vas se uvijek mora živeti spremno, jer živjeti pored vas znači u svakom trenutku biti izložen najsurovijem obliku zvjerstva koje čovjek može pokazati spram čovjeka, što ste pokazali do sada 11 puta u svojim genocidnim pohodima.

Ali, kako stvari stoje, još dugo će proći da srpski narod doživi katarzu i prihvati istinu kao ispravan put, oslobodi se od agresorskih, separatističkih i genocidnih namjera, te prihvati mir kao jedino sredstvo življenja na ovim balkanskim prostorima.

Nama Bošnjacima ostaje da se pamćenjem branimo protiv novog genocida, da prvi puta u historiji upremo prstom u svoje dželate i kažemo im da ih se više ne bojimo, da im je ovo bio zadnji puta kad su nas ubijali, da više nikad neće kokardu zamijeniti petokrakom i natjerati nas polugama vlasti i policijskom državom na šutnju o našem stradanju, da nikad više krvava Drina neće teći, niti će se više Tomašica iskopavati, kako bi se kosti nevinih Bošnjaka vadile. Nikad više, Maleševiću, Milorade i ostala genocidna bratijo, nikad više...