»…da će se jednom u budućnosti ljudi s nevjericom pitati kako je jedan narod (Bošnjaci), uopšte mogao dopustiti da u školske lektire uvrsti otvoreno genocidnog Njegoša, koji poziva na istrebljenje (istragu) tog cijelog naroda, te perfidnog islamofoba i mrzitelja Bošnjaka, Ivu Andrića...
...Svaki narod je u svakom trenutku svoje istorije dužan da njeguje svoje najviše moralne vrijednosti i da razvija nacionalnu gordost, samopoštovanje, integritet. Pogledajte kako su to od početka kulturne emancipacije činili i kako danas čine naši susjedi Srbi, Hrvati, Crnogorci. U njihovim lektirama i programima studija književnosti nema, niti je ikada bilo, ni jednog autora koji je makar samo prijekim okom pogledao na te narode, a kamoli još da ih je olajavao i ljagom kaljao njihov obraz, kao što su to sa Bošnjacima činili vladika Njegoš i Ivo Andrić.« (Ferid Muhić)

Šemso AGOVIĆ: Ne postoje prijatelji i neprijatelji Gorskog vijenca. Postoji Gorski vijenac, čiji sadržaj je sporan po pitanju čovječnosti za više od četvrtine ljudi na Zemlji. Tu spada sav islamski svijet, ali i sav onaj liberalni i demokratski. Čitajući Gorski vijenac osjećaj groze, odbojnosti ili gorčine može imati jednako Šveđanin ili Malezijac, Alžirac ili Japanac, Balkanac ili Amerikanac, jer svi smo ljudi. Humanizam nam je nužno potreban. Književnost je ta preko koje se on mora realizirati i doći do nas. Mit o Njegošu kao najvećem šta ja znam čijem pjesniku treba skrajnuti. Btw., Njegoša su odavno nadmašili mnogi i srpski i crnogorski književnici, i hvala Bogu što je to tako. Samo to se mora javno reći.

O Gorskom vijencu znate sve. Znate da je to dramski spjev sa temom istrage poturica, da je vladika Danilo sazvao skupštinu i da su na njoj odlučili da unište zajednicu svoje braće isturčene, jer su prethodno njihovi glavari odbili da pljunu na Kur'an i poljube krst. Epilog: istraga je izvršena, okrutno i temeljito; jedna ljudska zajednica je izbrisana sa lica zemlje. Vladika Danilo od radosti plače, dok se iguman Stefan od sreće smije. Slavi se zločin protiv čovječnosti.

Da bi podmirio moralni zakon u nama i osmislio odmazdu za apostaziju braće isturčene, Njegoš prilazi književnoj tehnici dehumanizacije žrtava pokolja – to su niža bića koja smrde, zato na zajedničkim skupštinama njegovi poslanici moraju sebi začepiti nos. Najviše, svakako, smrdi njihov prorok Muhammed, toliko, da od njega zemlja zaudara. To je vražji kot i guba u torini. Temelj istrage je time iskopan, jer je stepen mržnje prema žrtvama dostigao vrhunac.

Pritisnut moralnom težinom idejnog cilja spjeva – istrage poturica kao zločina, Njegoš je primoran spjevati vijenac bez etičkih normi i principa, kao i bez humanizma, što je presedan u svjetskoj književnosti. (A nije da nije bilo prilike – Sicilijanska večernja ili Bartolomejska noć, recimo. Nikom živom nije palo na pamet da bi napisao spjev pohvale ovim pokoljima). Njegoševi glavni junaci nemaju ama baš nikakvih referenci kakve inače u literaturi krase prave junake – pravi junaci ne ubijaju ubogi narod –, to su sve redom likovi spremni na ubijanje i masakriranje iz mržnje (što uzmognem, čućete hoću li) pod pokroviteljstvom vladike, koji priznaje da su u ovom slučaju žrtve nedužni ljudi, (Da, nijesu ni krivi toliko), ali je u ubilačkoj nakani svejedno nepokolebljiv. Njegoš nam ne nudi ama baš ni jedan čin gdje njegovi junaci dokazuju svoje čojstvo i junaštvo (izuzev Raduna i njegove ljube), recimo gdje udare na okupatorsku tursku vojsku i rasture Turke na buljuke, ili nešto slično. Ne, upravo obratno. Njegovi glavni junaci su većinom antijunaci, osioni siledžije, hrabri i prezirljivi nad ženama (kad me žena pita gdje sam bio / reći ću joj da sam so sijao / kuku njojzi ako ne vjerova); (žena plače kad najviše laže) (Te ja uzmi trostruku kandžiju, / uženi joj u meso košulju) i spremni da pobiju nesretne svatove i nasilno prekinu ljubav između dvoje mladih (Ruža Kasanova i Mujo Alić). Sva ta nepočinstva Njegoš u spjevu glorificira, pripremajući čitaoca za glavni masakar koji će izvršiti njegovi junaci – istragu.

Vlasnici Gorskog vijenca su napravili Potemkinovo selo i uobrazilju od tog spjeva, koji su u javnom diskursu postali stvarnost i realnost. Mediji obiluju tekstovima u kojima se Njegoš i Gorski vijenac uzdižu do nebeskih visina, mada nije sasvim jasno na osnovu čega, barem što se Gorskog vijenca tiče. Autori naglašavaju Njegoševu filozofsku misao i mudrost, vizionarstvo i genijalnost, bez da bi te tvrdnje potkrijepili argumentima. Taj diskurs je u suštini u potpunoj suprotnosti Njegošu i Gorskom vijencu; tamo ne nalazimo bogzna kakvu filozofiju i mudrost, koja bi bila vezana za fabulu spjeva.

Dokaz, da izuzetak potvrđuje pravilo nalazimo u sceni, gdje Njegoš pokaže humanost i da ipak ima srca, istina prema životinjama, odnosno pticama:

»Doleće ni jato jarebicah,
i svakoju živu uhvatismo.
Stoga graja stade među nama.
(Svi iz grla poviču):
Pustite ih, amanat vi boži,
jere ih je nevolja nagnala,
a ne biste nijednu hvatali.
Utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete«.

(Mala digresija: Ove slike neminovno asociraju na ratni zločin deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore u maju 1992. godine. Ne znamo šta bi o tome danas zborio Njegoš; znamo da za taj zločin protiv čovječnosti nije niko osuđen).

Ovakav kakav je, Gorski vijenac ne spada u klasična književna djela, već se radi o obimnom i vrlo spretno izgrađenom pamfletu, uperenom protiv domaćih konvertita, ali i protiv jedne religije. Pravi veleskandal je da se nalazi u školskim programima i lektirama, gdje je predstavljen sasvim suprotno svojoj suštini – dakle kao vrhunac klasične poezije i filozofije. Vlasnici Gorskog vijenca se pak ponašaju superioristički do dobrog dijela populacije u srpsko-crnogorskim državama, da tako kažemo, koja se silom prilika našla u poziciji »duhovne koloniziranosti« (dr. Muhić, 2017).

Vlasnici Gorskog vijenca su napravili Potemkinovo selo i uobrazilju od tog spjeva, koji su u javnom diskursu postali stvarnost i realnost. Mediji obiluju tekstovima u kojima se Njegoš i Gorski vijenac uzdižu do nebeskih visina, mada nije sasvim jasno na osnovu čega, barem što se Gorskog vijenca tiče. Autori naglašavaju Njegoševu filozofsku misao i mudrost, vizionarstvo i genijalnost, bez da bi te tvrdnje potkrijepili argumentima. Taj diskurs je u suštini u potpunoj suprotnosti Njegošu i Gorskom vijencu; tamo ne nalazimo bogzna kakvu filozofiju i mudrost, koja bi bila vezana za fabulu spjeva. Apsurdno je misliti da se može visokom filozofijom i mudrošću, vizionarstvom i genijalnošću, napisati spjev kojemu je tema istraga neke ljudske zajednice zbog konvertitstva. Upravo obratno: takvo djelo je moguće napraviti isključivo na bezobzirnoj mržnji, netoleranciji, nehumanosti i krvoločnosti, kao što je i učinjeno u Gorskom vijencu. Mnogi režiseri scenskih umjetnosti (posebno strani) skrnave Gorski vijenac redigujući tekst brisanjem govora mržnje i pokušavajući ubaciti sekvence sa humanizmom, ne bi li tako izbjegli nevjericu i šok publike. Tako upadaju u neizbježnu zamku da istragu neke ljudske zajednice zasnuju na humanim principima, a to je valjda nemoguće. »Ubij me nježno«, bješe li tako.

Diego de Brea: Ja se pri insceniranju Gorskog vijenca otarasim teme i govora mržnje...

Provjerili smo kako se tu snašao slovenački režiser Diego de Brea, i saznali da se on iz Gorskog vijenca »otarasio« (režiserov termin »otresel«, prim. aut.) ne samo govora mržnje i drugih arhaičnosti iz spjeva, već i same teme – istrage poturica! Ali šta mi to onda gledamo u pozorištu, ako se ovako »osakati« Gorski vijenac? Daleko časnije bi bilo ne obrađivati ga.

Blagota Eraković: Njegoša citiraju njegovi neprijatelji.

Sa domaćim režiserima to i nije takav problem; rekli bismo da se radi izvjesnoj opsjednutosti Njegošem i navici da se mistificira Njegoševa realnost. Uzrok tome je vječno jednoumlje i sklonost odgovornih ka veličanju i stvaranju kulta ličnosti. Navodimo primjer režisera Blagote Erakovića, koji je nedavno u Pobjedi iznio svoje stavove oko Gorskog vijenca. Po njemu je problem što postoje Njegoševi neprijatelji. Naravno, ne lični, nego idejni i ideološki. Ali, pitamo se: kako je moguće imati neprijateljski odnos spram nekog književnog djela? Ili književnika? Čini se da ova Erakovićeva dosjetka služi za to da se diskvalificiraju kritičari Gorskog vijenca. I da se konfrontiraju sa Njegoševim »prijateljima«. Jer je neprijatelj mog prijatelja meni neprijatelj. A onda smo neprijatelji jedni drugima. A pošto smo neprijatelji, valja nam neprijateljevati, jel' se tako kaže. Po Erakoviću, o Njegošu možemo polimizirati samo preko nišana.

Njegoševa filozofija u Gorskom vijencu je jednostavna i jasna. On je u skladu sa svojom društvenom pozicijom (episkop pravoslavne crkve) i vremenom u kojem živi željan ratnih sukoba; on onako u sportskom duhu vidi vjekove koji se »gorde« u ratnim strahotama i proroški najavljuje da će pobijediti XIX – »on će era biti strašna ljudskijema koljenima«. Nažalost, ispostavit će se da je bio loš prorok, jer je XX vijek u ratnim strahotama daleko nadmašio sve vjekove, one prije i ove poslije nove ere, počevši od rovovskih klaonica Prvog svjetskog rata, preko gulaga, logora i atomskih bombi Drugog. Agresija na BiH krajem XX vijeka je po surovosti nad Bošnjacima daleko nadmašila Njegoševa proricanja, iako je izvršena precizno prema njegovim idejama iz Gorskog vijenca. Istina, ad jeste proždr'o i pokosila je satana puno toga, kako je pjesnik – ne predvidio, već poželio. Tu je bio u pravu, i cvijeće mu je poniklo na stratištima.

Vlasnici Gorskog vijenca moraju shvatiti da je vrijeme da prestane medijska blokada oko tog spjeva i da se mora bez ostrašćenosti sagledati problem i donijeti rješenje u skladu sa demokratskim principima modernog doba. Jednoumlje u medijima mora prestati. Imamo rijetke svijetle primjere gdje se može oglasiti i »druga strana«. A barem oko književnosti ne bi smjeli imati više »strana«.

Ne postoje prijatelji i neprijatelji Gorskog vijenca. Postoji Gorski vijenac, čiji sadržaj je sporan po pitanju čovječnosti za više od četvrtine ljudi na Zemlji. Tu spada sav islamski svijet, ali i sav onaj liberalni i demokratski. Čitajući Gorski vijenac osjećaj groze, odbojnosti ili gorčine može imati jednako Šveđanin ili Malezijac, Alžirac ili Japanac, Balkanac ili Amerikanac, jer svi smo ljudi.

Humanizam nam je nužno potreban. Književnost je ta preko koje se on mora realizirati i doći do nas. Mit o Njegošu kao najvećem šta ja znam čijem pjesniku treba skrajnuti. Btw., Njegoša su odavno nadmašili mnogi i srpski i crnogorski književnici, i hvala Bogu što je to tako. Ali, to se mora javno reći.