Elmedina MUFTIĆ: Bosna i Hercegovina je u bliskoj prošlosti bila izložena agresiji Srbije i Crne Gore s jedne, te Hrvatske s druge strane, kojima je bio cilj osvajanje dijela teritorija BiH kao i izvršenje genocida, odnosno uništenje Bošnjaka sa svim materijalnim i nematerijalnim dokazima njegovog postojanja, za šta postoje i presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, zatim u BiH, ako i nekoliko europskih država. I pored svih dokaza koji jasno dokazuju da je na prostoru BiH u periodu 1992.-1995.godina izvršen genocid, naredbodavci i izvršioci genocida, kao i njihovi nasljednici, dvadeset dvije godine od prestanka agresije negiraju genocid, odnosno slave ga, slaveći ratne zločince kao heroje. Počiniti genocid je najgori oblik zločina u ratu, negirati i veličati genocid je najgori oblik zločina u miru.

Genocid je najveći stupanj zločina protiv čovječnosti, to je jasna namjera da se u potpunosti uništi jedan živi narod, skupina, pleme ili grupacija, te zatiranje svih materijalnih dokaza koji upućuju na postojanje jednog naroda, njegove vjere, kulture i tradicije.

Izvršiti genocid znači u potpunosti pogaziti sve norme koje čovjeka odvajaju od drugih živih bića, tj. ubiti sve moralne i civilizacijske vrijednosti. S toga, primarni cilj svakog čovjeka mora biti borba protiv genocida i(li) genocidnih namjera.

Bosna i Hercegovina je u bliskoj prošlosti bila izložena agresiji Srbije i Crne Gore s jedne, te Hrvatske s druge strane, kojima je bio cilj osvajanje dijela teritorija BiH kao i izvršenje genocida, odnosno uništenje Bošnjaka sa svim materijalnim i nematerijalnim dokazima njegovog postojanja, za šta postoje i presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, zatim u BiH, ako i nekoliko europskih država. I pored svih dokaza koji jasno dokazuju da je na prostoru BiH u periodu 1992.-1995.godina izvršen genocid, naredbodavci i izvršioci genocida, kao i njihovi nasljednici, dvadeset dvije godine od prestanka agresije negiraju genocid, odnosno slave ga, slaveći ratne zločince kao heroje. Počiniti genocid je najgori oblik zločina u ratu, negirati i veličati genocid je najgori oblik zločina u miru.
Svaka pravna, slobodna i demokratska država koja teži uspostavi civilizacijskih vrijednosti bori se protiv ovakvih zločina u miru, ako ih već nije mogla spriječiti u ratu (primjer Njemačke). Međutim u Bosni i Hercegovini donošenje Krivičnog zakona BiH, koji bi sankcionisao negiranje genocida i širenje mržnje, nailazi na osporavanje od strane onih koji su i danas perjanica velikosrpske genocidne politike, koja za cilj ima da se svijest o izvršenom genocidu ubije u pamćenju žrtve (Bošnjaka) da se opstrukcijama zasnovanim na lažima i mitomaniji izjednače žrtva i agresor, te da se nekim fašističkim metodama znanim i prihvatljivim samo njima, žrtva poče izvinjavati zločincu, što je opstala, preživjela, što se nije predala, što je pružila otpor...

Ništa manje opstruktivno ne djeluje velikohrvatska bratija oličena u „nosiocima evropskih vrijednosti u BiH“ na čijem korlimu je Dodikov klaun Dragan Čović, koji u stilu „porevropski“ orjentisanog političara iz Banja Luke sa rukoljuba genocidne politike poručuje „nedopustive su izmjene Krivičnog zakona BiH“ u kojima se spominje i zabrana negiranja genocida u Srebrenici, te da hrvatski ministri u Vijeću ministara BiH neće podržati niti jedno zakonsko rješenje u kojem nisu uvaženi stavovi iz RS.



Nikakvo čudo da se Dragan Čović ponaša ovako, da drži stranu genocida, jer i sam je sljedbenik takve politike čiji temelji su postavljeni još u Jasenovcu i Gradišci, a sptarovi zidani u Ahmićima, Stupnom Dolu, Dretelju, Heliodromu. Ono što se postavlja kao pitanje, poslije ovakvih izjava, jeste čemu se Bošnjaci mogu nadati, kad žive u okruženju ovakvih politika čije djelovanje se zasniva na fašističkim osnovama, koji se ni dvadesed dvije godine od završetka dvostruke agresije na BiH ne odriču agresorskih, ghenocidnih i zločinačkih namjera. Sa takvom politikom Dragan Čović i „evropski HDZ“ zajedno sa njihovom glavnom zvijezdom Tompsonom mogu dobaciti upravo do Laktaša, te u istom stroju sa Dodikom ponijeti zastavu genocida, zločina, mršnje i fašizma.

Da Dragan Čović ne predstavlja stavove hrvatskog naroda u BiH, koji je i sam bio žrtva zločina velikosrpske politike, govori i izjava penzionisanog generala HVO Živka Budimira, koji kaže da je itekako potreban zakon koji bi zabranio negiranje genocida „ne da bi se okrivio cijeli srpski narod, već da bi se kaznili zločinci“ te dalje nastavlja: „Mi u BiH trenutno imao teror manjine nad većinom. Manjina koja je činila zločine sada teroriše većinu, a sve kako bi ostali na vlasti i zaštiti svoja nedjela“, – rekao je Budimir, dodajući da je „tu manjinu, u sva tri naroda potrebno što prije skloniti kako bi većina živjela u miru“. On je rekao i to da „najveći broj Srba u BiH nije bio za rat, i nisu se slagali sa tadašnjom politikom, te da i danas ispaštaju zbog manjine koja je činila zločine“.

Zakonom sankcionisati negiranje, veličanje genocida i širenje mržnje na teritoriji Bosne i Hercegovine je evropski put i dokaz da Bosna više nije prijetnja po sigurnost u regionu, nego je zemlja koja će se u budućnosti poučena krvavim iskustvom iz prošlosti grčevito boriti protiv svakog oblika nasilja, zločina i širenja mržnje. Oni kojima ovaj Zakon smeta šalju jasnu poruku građanima BiH, da su duhovi prošlosti još uvijek živi, da su genocidne namjere srpskog naroda još uvijek u opticaju, da su Bošnjaci još uvijke meta za uništenje, te da je ovo zemlja opasnog življenja, u kojoj je dželat slobodan, a žrtva ponižena. Međutim, ma koliko god da se opirali nosioci genocidne politike i predstavnici i zaštitnici tvorevine nastale na genocidu, da se istina o njima čuje i predoči očima i sudu javnosti, taj proces je nemoguće zaustaviti. U presudama Međunarodnog suda pravde u Hagu jasno stoji da su vojska RS i policija RS izvršile genocid u Srebrenici, da je Srbija kriva jer nije spriječila genocid u Srebrenici, te pojedinačne presude izrečene u Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu, Karadžiću, Krstiću, Nikoliću, Pandureviću, Popoviću. Miletiću, Beari, za sudjelovanje i izvršenje genocida su dokazi koje niko osporiti ne može, ma koliko se opirali.

Što se pak Bošnjaka tiče i odnosa spram genocida, jasna je poruka, da Bošnjaci kao žrtve genocida u kontinuitetu, više nikoga neće pitati, niti od bilo koga tražiti dozvolu da pišu historiju, da se bore za istinu i da zahtijevaju pravdu, na to preživjeli Bošnjaci ne samo da imaju pravo, nego imaju obavezu, emanet od žrtava, šehida, od svih onih koje je ruka zločina na bilo koji način dotakla. Mi nikad odustat nećemo, od pravde kao osvete, od istine kao načina života, od borbe kao garanta opstanka. Mi više nikad nećemo pitati nikoga da li smijemo, jer smo svjesni da smo slobodni i da nam za kulturu pamćenja ne treba ničiji pristanak, samo naša potreba da se izborimo. Teško je oprati obraz uprljan krvlju genocida, teško je nositi teret i pravo žrtve koje će kad tad doći na naplatu, teško je živjeti i boriti se za tvorevinu, a znati da je nastala na genocidu, svemu ovome dokaz su i istupi političara iz genocidnom nastalog entiteta. Njihova potreba da negiraju genocid, šire mržnju, ponižavaju žrtve genocida je ogledalo njihove slabosti koju osjećaju pred jasnom istinom. Teško je „voljeti“ nešto takvo morbidno kao što je genocidna tvorevina, to ubija svaki oblik ljudskosti u čovjeku, još je teže znati da je ta tvorevina toliko kratkog vijeka jer zbog načina na koji je nastala nema pravni legitimitet ni legalitet da bi postojala.

Koliko god se oni opirali, toliko ćemo se mi boriti, jer se Krivičnim zakonom BiH, ne brani samo pravo Bošnjaka kao žrtava genocida, nego se brani pravo čovječanstva, brane se civilizacijske vrijednosti, brani se sloboda, humanost i ljudska prava. Ovim zakonom brani se čovječanstvo od novih sukoba koji za cilj imaju uništenje jednog naroda.

Zato se Krivičnim zakonom BiH brani antifašizam od agresivnog fašizma oličenog u Vučiću, Dodiku, Ivaniću i ostaloj genocidnoj bratiji, koja bi da ubija, siluje, zatvara u logore, muči, progoni, a da za to ne snosi odgovornost i posljedice. Ruka pravde jeste spora, često i ne dotakne one prave, ali sigurno je neizbježna. Pravda postoji, toliko je živa da se protiv nje nemoguće boriti, jer ona čeka svakoga s onu stranu rijeke, a most nam postaje sve kraći, a koraci sve veći...