Vlast se ne plaši revolucije
VLAST I GLADNI I ŽEDNI BORCI ARMIJE RBIH
Autor: Eset Muračević
Objavljeno: 22. Jun 2017. 17:06:33

ESET MURAČEVIĆ: Ako vlast već neće da rješava zahtjeve boraca koji štrajkuju, zašo bar ne krenu sa realizacijom projekta u okviru kojeg bi u parku ispred Vlade Federacije BiH napravili javne WC-e, bazene, postavili suncobrane, otvorili neki ugostiteljski objekat, čevabdžinicu, burekdžinicu, izgradili sportske terene, izgradli smještajne kapacitete... kako revoltirani borci nebi pišali i srali po parku ispred vlade.


TITO JE SVOJE BORCE SLAO NA MORE. BiH VLAST IH NE MOŽE DOVESTI NI PRED SVOJU VLADU. PUŠTA IH DA DO NJE SAMI GLADNI I ŽEDNI DOLAZE PJEŠKE

-Nećemo dozvoliti da naši borci rove po kontejnerima, svojevremeno je govorio jedan od federalnih ministara zaduženih za rješavanje pitanja boraca dok se „pekao“ na tihoj vatri između bosanskohercegovačke stvarnosti i pritisaka Međunardnog monetarnog fonda koji je tražio smanjenje boračkih prinadležnosti. Takvo nešto moglo bi se ostvariti samo onda ako bi vlast sa ulica uklonila sve kontejnere za otpatke ili, uistinu, učinila nešto na rješavanju statusa ove populacije. Registar boraca, revizija korisnika boračkih prinadležnosti samo su neke od praznih priča koje ne mogu nahraniti gladne stomake branilaca i njihovih porodica. Zna se, poslije svake takve halabuke, poslije svake revizije korisnika, umjesto da se smanjuje, povećava se broj onih koji crpe budžetska sredstva. Prave ratne vojne invalide boli činjenica da se iz godine u godinu broj RVI povećava a „rata nije ni pucnjave bilo“. Oni koji javno kritikuju „lažne invalide“ istima daju papire o onvalidnosti koje „ni atomska bomba ne može pobiti“.

U Titovo doba vlast je svoje borce slala na more ili neka druga odmarališta. Danas ih ne dovodi ni pred zgradu svoje vlade. Borci tu sami, gladni i žedni, dolaze pješke jer nemaju novaca ni autobusku kartu da plate.

-Neka ih. Nek dolaze. Treba ljudi da se negdje odmore, kroz smijeh komentarišu sekretarice dok kroz prozor zgrade Vlade Federacije BiH gledaju iscrpljene borce -štrajkače koji se „izležavaju“ ispred njihovih kancelarija opremljenih uređajima koje regulšu temperaturu kako se slučajno nebi preznojile dok planduju u njima.

Ako vlast već neće da rješava zahtjeve boraca koji štrajkuju, zašo bar ne krenu sa realizacijom projekta u okviru kojeg bi u parku ispred Vlade Federacije BiH napravili javne WC-e, bazene, postavili suncobrane, otvorili neki ugostiteljski objekat, čevabdžinicu, burekdžinicu, izgradili sportske terene, izgradli smještajne kapacitete... kako revoltirani borci nebi pišali i srali po parku ispred vlade. Ako ovako potraju protesti hoće li ministri, njihovi sekretari, sekretarice i drugo osoblje tražiti premještaj sa svojih mjesta jer od smrada mokraće i smrada izmeta neće smjeti otvarati prozore.

Mogu li borci protestima uzeti stvar u svoje ruke te tako riješiti probleme na koj ukazuju?

-Ne mogu, reći će mnogi. Protestanata je pred Vladm Federcije BiH malo. Malo ih je na prvim borbenim linijama bilo i tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992-1995.godine. Mnogo manje od onih koji, zajedno sa njima, iz iste budžetske kese krčme novce poreskih obveznika. „Minhenske brigade“, brigade tetića, sestrića, sekretarica, cica, ljubavnica...brojniji su od istinskih boraca i iza sebe imaju moćnije-stranačke zaštitnike. S druge strane, istinski borci su danas, isto kao i sindikati, rascjepkani po brojnim udruženjima koja se bore „svak za svoje“, ograđuju od protestanata, a karavani prolaze li prolaze.

Hoće li i ovi što su danas pred Vladom Federacije BiH sutra opet glasati „za svoje“ pa makar hljeba nebi imali.

Ni borci ni aktuelna vlast neće da pogledaju istini u oči. A ona glasi da je potrošnja veća od priliva sredstava u budžet i da, ni ovoga što se danas ima, neće biti bez stezanja kaiša. U protivnom slijedi kolaps koji nikome dobra neće donijeti.

Minimalne prinadležnosti borcima koji nemaju od čega da žive, registar boraca i ukidanje finansiranja boračkih udruženja nešto je što se za pet minuta može riješiti da vlast hoće. No, neće. Do izbora neće ni obećat da će bilo šta učiniti ili pokušati da učini.

Za rješvanje prvog zahtjeva ne trebaju silni milioni o kojim govori vlast. Minimalne prinadležnosti ne trebaju svim borcima. Samo onima koji nemaju radnog mjesta ili nekog, budžetskog, ili bilo kakvog drugog primanja.

Drugi zahtjev-registar boraca kost je koju vlast može baciti među gladne borce da se međusobno „biju i gložu“. Možda mnogi i izginu u borbi vezanoj za to ko je borac a ko nije, pa da bude „i vuk sit i ovce na broju“. Vrući krompir bi tako prebacli u ruke boraca kao da su borci, RVI, šehidske porodice, dobitnici najajviših ratnih priznanja i drugi sami sebi dodjeljivali status. Pa činila je to vlast svojim Zakonskim i drugim rješenjma.

Treći zahtjev vezan za ukidanje finansiranja boračkih udruženja nešto je što vlast, iako se poziva na uštede budžetskih sredstava, neće izvršiti. Jednostavno, neće da reže granu na kojoj sjedi i od sebe odbaci dobro plaćenu glasačku mašineriju. Međutim, već sledeće godine masa gladnih boraca koja ovo traži, i ovu granu može odrezati, i ove koji ovaj zahtjv neće ispuniti otjerati u političku prošlost. Naravno, ukoliko i oni ne budu glasali „za svoje“.

Manjak sredstava aktuelna vlast pravda viškom „lažnih korisnika“. No, jesu li oni uistinu jedini krivci za praznu kesu. Da li se iko u vlasti zapitao koliko budžetskih sredstava po osnovu boračkih primanja povlače oni koji su po razno raznim osnovama naslonjeni na više izvora primanja: u radnom su odnosu a primaju boračke prinadležnosti. Svojim vezama i uticajem koriste i mnogo toga drugog kao što su razne donacije, pomoći u rješavanju stambenih pitanja, prioriteti kod dodjele stanova, poslovnih prostora... Samo kod nas ima onih koji hoće dobro radno mjesto, dobre boračke prinadležnosti, povlaštene penzije ili novčane dodatke, prioritete kod dodjele „svega i svačega“. Samo kod nas ima ratnih vojnih invalida koje u ratu ni trnje ogrebalo nije a imaju procenat invalidnosti veći od onih koji su više puta, uistinu, ranjavani. Samo kod nas ima povlaštenih penzionera kojima je ta penzija mala pa još žele posebne dodatke kao organizatori otpora, generali... Samo kod nas na hiljade dobitnika ratnih priznanja, pored redovnih primanja, vrednovano je i posebnim novčanim naknadama. Mnogi od „zaslužnih“ dobili su poslovne prostore, stambene jedinice...

Mogu li brojni profesionalci u boračkim udruženjima, u ime onih zbog kojih primaju plate, povesti revoluciju i aktuelnoj vlasti reći da im ostanka na vlasti nema bez glasova njihovog članstva. Ne mogu. Ko će ići za njima? Pa oni uz boračke prinadležnosti primaju plate, tople obroke, koriste druge povlastice koje im takav posao pruža. Ako se drznu protiv vlasti, vlast će im zatvorti ventile kojima teče budžetski novac kojim kupuju njihovu lojalnost.

Drugim riječima, vlast se ne plaši boračke revolucije. Nju nema ko da povede.

Sa trga ispred Vlade Federacije BiH poodavno je uklonjena statua revolucionara Đure Pucara Starog. Nema više šta da podsjeća ljude na stinske vrijednosti. Licemjerno bi bilo da sutrta, ako neko od boraca-protestanata umre ispred zgrade Vlade Federacij BiH, umjesto Đure nikne njegova statuao u koju će ministri sažaljivo gledati dok budu dolazili na posao. Licemjerno, uistinu, licemjerno. Takva statua bi upozoravala buduće protestante da ne dolaze pred Vladu jer će tu, ako budu dolazili, prije umrijeti nego što će im vlast za koju su glasali ispuniti bilo kakvo obećanje.