Mr Milan JOVIČIĆ, mostarski Sarajlija: Hobotnički pipci „dodikovaca“ već poodavno su doprli do Mostara i njegovih Srba, upravo i zahvaljujući podršci crkvenih vjerodostojnika, koji su i sami ortodoksni „dodikovci“. Uz, dobru saradnju svoga mentora iz Laktaša i njegovog „jarana“ iz mostarskih Bara, smišljaju i planiraju zajedničke aktivnosti u gradu Mostaru, ali na štetu i svojih komšija Bošnjaka.

Evo ih, odmah poslije Srebrenice, agresorski recidivi, negatori genocida i rasturači Bosne i Hercegovine, krenuli su putem za Mostar.

Šta li to oni trebaju da traže u ovom gradu „slučaja“, kojega su svojim nacionalističkim i osvajačkim ideologijama, devastirali i uništili, a njegovim građanima, nedaju smiraja.

Kakva li je razlika među njima(?), pitanje je za bolje poznavaoce njihovog lika i nedjela! Činjenice govore, da su „jarani“ iz agresorskih sfera, sa genima Vožda i Poglavnika, sa brojnim zajedničkim manama i sa velikom boljkom, zvanom OHOLOST.

Svakako je riječ o Draganu Čoviću, velikohrvatskom i drugom Miloradu Dodiku, velikosrpskom nacionalisti. Njihov nacionalizam, kao i prisutna oholost, svakako je i najgora vrsta duhovnog oboljenja, u ovom agresorskom i postdejtonskom periodu.

Druga im je karakteristika, da su zajednički orkestralni sastav, orguljaško – guslarske svirke, Milorad kao guslar iz Laktaša i Dragan kao orguljaš iz mostarskih Bara. Da ne bi smetali, komšijama i susjedima, sa „junačkim“ pjesmama i muzikom na raštimovanim instrumentima, obezbjedili su svoje, znojem stečene „hacijende“, na Dedinju i Barama, sa državnom policijom i domaćim psima-ovčarima, da ih čuvaju za svaki slučaj.

U svojoj oholosti, ova dvojica „jarana“ prelaze i sve granice i mjere, smatrajući se i Bogom datim, „čistokrvnim“ i ekskluzivnim predstavnicima svoga roda, vrijednijim nemjerljivo više od svih drugih, koji ih vrijednuju i podržavaju.

Umjesto svoje poniznosti, kako ne bi svoj lični ego stavljali na uzvišeni pijedestal savršenstva, stavili se u službu i dobra i Boga i svoga naroda, u svojoj državi, ako je i priznaju, oni postaju najobičnije ulizice, upravo, kako ih je i naš veliki pisac Meša Selimović, definisao u romanu „Tvrđava“:

Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji.

Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.

Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

Karakteristika im je, da su obojica „lažni jarani“, koji se tapšu po ramenima i tepaju, jedan drugome „hajde sokole“, veličajući svoje genocidne tvorevine, Republiku Srpsku i fantomsku Herceg Bosnu. Posjeduju iskonsku čežnju, da zauzmu mjesto Boga, uz pomoć Vladike Grigorija i Sv. Oca Pape, kako bi postali predsjednici ovih „paratvorevina“, ili budućih državica, u rastočenoj nam domovini Bosni i Hercegovini.

Poštovani građani i narodi, da li smo mi istinski svjesni, ko nas to predstavlja u vlasti, ovako oholi čimbenici? Kao pojedinci, koji su „ugroženi“, pa ih trebamo stalno da tetošemo i ugađamo im, te im se trebamo i moramo diviti i hvaliti ih.

Da li su nam potrebni, poput hobotnice sa otrovnim pipcima, od Laktaša, preko „Teherana“ i do grada „slučaja“ Mostara, da nam kroje sudbinu sa međusobnom lažnom i smišljenom podrškom, u kreiranju Ustavnih promjena, prijedlozima izbornog zakona ili iznalaženju statusa, ovoga grada „slučaja“.

Sačuvaj nas Bože i Sv. Trojica i Oče Papa, njihovog susreta i dolaska u Mostar, jer smo već osluhnuli njihove razgovore i dogovore, nedavno u Banja Luci. To su grobari i glodari, našeg državnog sistema i ustrojstva, agitatori srbočetničkih i ustaških recidiva i nakana, te od njihovih susreta i dogovora, ništa dobro ne očekivati. U svakom slučaju, treba ih proglasiti za nepoželjne osobe, u ovim gradovima i okoline, Sarajeva i Mostara, jer nam njihova ideologija, niti recidivi, nisu niti poželjni, niti potrebni.



Hobotnički pipci „dodikovaca“ već poodavno su doprli do Mostara i njegovih Srba, upravo i zahvaljujući podršci crkvenih vjerodostojnika, koji su i sami ortodoksni „dodikovci“. Uz, dobru saradnju svoga mentora iz Laktaša i njegovog „jarana“ iz mostarskih Bara, smišljaju i planiraju zajedničke aktivnosti u gradu Mostaru, ali na štetu i svojih komšija Bošnjaka.

Dakle, nažalost, u velikoj su zabludi ovi „dodikovci“ jer ih je njihov guslar iz Banja Luke, naveo na veoma perfidne i lukave nakane, njihovih dokazanih neistomišljenika, niko ih niti bilo šta pita, o ravnopravnosti njihovoj u ovome gradu ni govora, upitna im je i konstitutivnost, a radna mjesta za njihove sunarodnjake može biti samo misaona imenica. Očito je, da im je guslar u svome školovanju, malo izučavao istoriju iz prošlih ratnih dešavanja u ovome gradu i sa ovih prostora, kako bi svi zajednički spoznali sve nakane i principe te njihove „latinske“ lukave politike i saradnje.

Uostalom i njegova fašistoidna ideologija i politika, koju primjenjuje u svojoj genocidnoj tvorevini, neka do daljnjeg ostane u granicama te genocidne enklave, a nama normalnim Srbima u Federaciji i Mostaru, neka prepusti svu brigu i dobre međukomšijske odnose.

Neka, zajednički, sa svojim ideološkim istomišljenicima ZA DOM SPREMNI, budu uvijek na istim talasima, do nekog njihovog sudnjeg dana.