Zavode kod Čeline na Omiškoj revijeri
APARTMAN ZA DUŠU
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 19. Jul 2017. 03:07:06

Pogled na jadranske ljepote



Said ŠTETA, književnik i novinar

Mi smo tražili mir za dušu, mjesto gdje nema gužve, tiskanja na plaži i u boravišnom prostoru. Gdje se zarad pokondirenosti ne daje više pažnje čupavom kućnom ljubimcu, nego čovjeku. I našli smo, čak i više! Našli smo jednu divnu obitelj koja nam je uljepšala odmor. Odmor u kojem se duša ljuljuškala na na valovima ugodnih razgovora, nesebičnog gostoprimstva i ljudske topline, kakva se mora makar pokušati zabilježiti. Eto, to i činim!
Nebrojeno je napisanih priča o ljetovanju na hrvatskom primorju, čime su nastali su stereotipi, koji i meni, malom čovjeku željnom putovanja i vjerovaocu svojim očima, ostade doza rezervisanosti. Jer su neki dirigovani pisači u svojim pisarijama tvrdili, kako su Hrvati koji im iznajme smještaj, pohlepni, mrzovoljni i negostoljubivi, sa jedne strane, a opet sa druge strane, kako su Bosanci zastrašujuće prljavi i škrti. Kako samo dođu da uprljaju Jadran i ništa ne potroše.

Ipak noseći dušu čovjeka, koja mi je važnija od ličnih dokumenata, nije me napustila nada da ću tamo u svijetu koji je etiketiran da mu je važan samo novac, pronaći nekog kome je važnije bogatstvo duše. Obzirom da se nikada ne uklapam u stereotipe, rođeni kamenoglavi Hercegovac, oženjen Bosankom, znači mješoviti brak, doduše ne previše moderan, jer mi je supruga žensko, tragao sam za pričom, istinitom bezbeli, koja neće niti malo sličiti na one naručene. Želeći mir za sebe i svoju porodicu, tragom internetske ponude uputih se na kraći odmor u Čelinu kod Omiša, tačnije zaselak Zavode. Nakon kraće „navigacije“ po dolasku, zaustavljam se na autobusnom stajalištu iznad apartmana „Lile“ na adresi Zavode I, br. 60. Na rezervisanom parkingu očekuje nas domaćin Neno i odmah uzima torbe i prateću opremu da ih malom žičarom spusti pred vrata apartmana kako ne bi nosili u ruci. Ljubaznost domaćina Nene koja naprosto zrači, bila je prvi svjetionik na tom našem putu. U dvorištu nas sačekuje vlasnica apartmana Ljiljana, odmilja Lile, inače profesorica u splitskoj školi, nekad davno sarajevski student sociologije. Osmijeh širok poput duge bio je još jedna potvda da smo na pravoj adresi. Ne samo po ulici i broju, nego adresi koju je tražila duša. Upoznajemo i ostale članove obitelji i moja duša već osjeća komoditet, tako da unutrašnjost apartmana, čistoća do perfekcije, opremljenost na kojoj bi pozavidio i obližnji hotel, bili su blistava nadogradnja prvih utisaka. Sjedamo za sto gdje je već servirana kava ili kahva sasvim svejedno, jer je od srca, zatim knedle sa bijelom šljivom, porodični sladoled i narandžada.
Ljetujem na Jadranu još od osamdesetih, ali ovo je izuzetak u gostoprimstvu.

Kreće opušten razgovor kao da se znamo godinama. Neno nam pokazuje privatnu plažu i odmah nudi porodični kanu sa veslima da korisitimo džaba. Žali što je motor za čamac u kvaru, inače bi nas odvezao do Brača i pokazao kamenolom odakle je ugrađen kamen u Bijeloj kući u Washingtonu. Kao da je osjetio moju spisateljsku znatiželju, dodaje mi dvogled i potanko pojašnjava o svakom mjestu na otoku. Vrijeme odmora curi kao pješčani sat, a u svakoj prilici neki od članova ove divne obitelji, koja posao turizma njeguje preko četrdeset godina, trudi se biti na usluzi, ili bar pokloniti iskreni osmijeh, pazeći, nenametljivo, da ne remete naš mir. E, to je ono što je trebalo meni i mojoj porodici.

Mi nismo pristalice bučnih terevenki, i ne moramo se nasloniti na rostfrajnu ogradu da bi nam slika uspjela, niti na tanjuru slikati ostrige i škampe da se vidi kako nismo gladovali tokom odmora. Ti zarobljenici kompleksa koji potroše odmor za što bolji selfie (svoje „ja“ u objektivu, op.a) za društvene mreže i široke narodne mase kojima treba izazvati zavist. Što bi rekli, „odmor“ za tuđu dušu. Ne!

Mi smo tražili mir za dušu, mjesto gdje nema gužve, tiskanja na plaži i u boravišnom prostoru. Gdje se zarad pokondirenosti ne daje više pažnje čupavom kućnom ljubimcu, nego čovjeku. I našli smo, čak i više! Našli smo jednu divnu obitelj koja nam je uljepšala odmor. Odmor u kojem se duša ljuljuškala na na valovima ugodnih razgovora, nesebičnog gostoprimstva i ljudske topline, kakva se mora makar pokušati zabilježiti. Eto, to i činim!

Neno me već drugi put nudi čašicom orahovače što me ne povređuje iako ne konzumiram alkohol. Nepresušna želja da nas ugosti svim što ima, pa i nedozrelim žižulama, koje ću kasnije dešifrovati kao kineske datule, zatim žaljenje što smokve nisu sazrele da nam ubere za ponijeti kući, više nego očit je pokazatelj dobrodušnosti domaćina. Odmor ističe i rastanak kao da smo bliski rođaci, tjera me da po dolasku u Zenicu napišem pismo zahvale. Ne da bih razbijao tabue, jer ih između nas nije ni bilo, nego da moja odmorena duša uzvrati makar zraku topline njima.



Imao sam potrebu i napisao u pismo svoje utiske, zahvalio se, te otkrio svoju spisateljsku okupaciju i dobio ovo:

Poštovani gospodine Saidu,
Nemam prave riječi da Vam se zahvalim na toliko lijepom, toplom i ljudskom e-mailu.
Svih ste nas toliko dirnuli da su nam suze radosnice potekle od tako divnih i toplih riječi. Puno Vam hvala, uljepšali ste nam današnji dan. Izuzetno nam je drago da Vas je toliko dojmio boravak u našoj kući. Vi ste nadasve u našim srcima i našim mislima kao dragi, topli, kulturni gosti, a tek o apartmanu kakvog ste ostavili da i ne govorim. Da je netko drugi ušao mislio bi da tu nitko nije niti bio. Žao nam je što Vam nismo mogli više posvetiti pažnje, ali se nadamo da ćete nam još koji put doći i da ćemo imati prilike bolje se upoznati. Kada god budete išli u ovom pravcu naša su Vam vrata uvijek otvorena.
Puno lijepih i srdačnih pozdrava upućujemo Vama, Vašoj supruzi i kćerki,
Neno, Mirela, Teo, Lara, Adriano i Ljiljana.


Na kraju ne očekujte sliku članova ove prekrasne obitelji, jer se duša nikako ne da naslikati. Nju treba osjetiti!
I ne zaboravite ponijeti svoju dušu. Možete zaboraviti peškir za plažu, i mnoge druge stvarčice koje vam se čine važnim, samo obavezno ponesite dušu. Jer vas i tamo čeka duša domaćina, raširenih ruku i otvorena srca.