ELMEDINA MUFTIĆ: U Prijedoru se počela pisati knjiga jedanaestog po redu genocida nad Bošnjacima, a završena je u Srebrenici za krajem kakav se nije vidio ni u najužasnijim filmovima strave i užasa, broj žrtava završne faze genocida je prešao deset hiljada...

Priča o genocidu koji je izvršen nad Bošnjacima na teritoriji međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine u periodu 1992.-1995.godina od strane srpskog i crnogorskog agresora i domaćih četnika, nikad do kraja ne može biti ispričana. Nikad se neće pronaći sve kosti nevino ubijenih nesrba, mahom Bošnjaka, koje su rasute sakrivene po inim primarnim, sekundarnim, tercijalnim… masovnim grobnicama diljem Bosne i Hercegovine, kao i masovnim grobnicama na teritoriji Srbije i Crne Gore.

Sve što je danas poznato, odnosno vidljivo jesu stravične posljedice genocida, koje svakim danom postaju sve morbidnije u svoj svojoj istini. U Bosni i Hercegovini od završetka agresije pa na ovamo, nema mjeseca, a da se ne vrši ukop ekshumiranih posmrtnih ostataka žrtava genocida. Ni dvadeset i dvije godine od kako traje mir nisu dovoljne da se ukopaju sve žrtve. Postavlja se pitanje koliko će još desetljeća trebati da se pronađu posmrtni ostaci žrtava? Te da li će se ikada i završiti taj proces otkrivanja masovnih grobnica, u kojima je zločinac želio da pokopa istinu o postojanju jednog naroda?

Još uvijek se nije slegla zemlja na 71 kaburu u Srebrenici, a već se kopaju 23 kabura u Prijedoru, kako bi konačni smiraj našli posmrtni ostaci žrtava ubijenih u prijedorskom genocidu. Prijedor je najveća nepravda ovoga svijeta, jer taj „časni“ Svijet, posebno sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nisu smogli moralnog dostojanstva, da uz zločince, presude ratne zločine u Prijedoru da je izvršen genocide, jer svi dokazi i argumenti ukazuje na to. Taj Svijet je pokazao da mu nije bilo dovoljno samo to da aminuje izvršenje genocida, nego i dalje tome u tamni vilajet besčašća, time što ne želi zločin nazvati jedinim pravim imenom GENOCID. Svijet je pokazao pravo lice, dokazao je da su mu davno amputirali čast, humanost, pravičnost. Svijet je u Prijedoru pokopao sam sebe i svoju priču o jednakosti, pravdi, ljudskim pravima i slobodama.



Prijedor je grad u kojem je genocid započet, a Srebrenica je završna faza genocida. U Prijedoru je 20.jula 1992.godine u jednom danu ubijeno 1.600 nevinih civila, nesrba, mahom Bošnjaka i jedan broj Hrvata. Prijedor je grad u kojem je ubijeno najviše autohtonog stanovništa, grad gdje je fašizam urliknuo u najstravičnijem zvuku. Prijedor je grad gdje je izvršen genocid nad intelektualnom elitom. Prijedor je grad gdje su Bošnjaci i Hrvati bili natjerani da sami sebe prokažu, da se obilježe, da tim obilježjem u vidu bijelih traka i bijelih pokrova olakšaju zločincima izvršenje genocida. Prijedor je grad u kojem je ubijeno 102 djece, kojima ni do dan danas nije podignuto spomen obilježje u gradu njihovog rođenja i gradu njihove svirepe smrti. Prijedor je grad najtamnije historije zločina poslije Drugog svjetskog rata. Prijedor je grad najzloglasnijih logora smrti i masovnih grobnica, logora. Prijedor je grad koji će biti upamćen po Tomašici, Trnopolju, Omarskoj, Keratermu, Korićanskim stijenama, kao najvećim stratištima u modernoj historiji ljudskog roda.

Prijedor je grad u kojem se nalazi selo Zecovi, u kojem i danas živi majka Hava Tatarević kojoj su komšije Srbi sa svojom krvoločnom genocidnom sabraćom po krvavim kamama iz Srbije i Crne Gore 23.6.1992.godine iz kuće iza sofre u smrt odveli šest sinova i muža. Prijedor je grad u kojem su srpsko-crnogorski fašisti su do istrebljenja ubijali članove porodica. Prijedor je grad u kojem se, dvadeset pet godina od genocida i dvadeset dvije godine poslije agresije osjeća zadah smrti i užasa, u kojem i danas zlotvori pjevaju odu vlastitom zlu, uživajući u djelima svoga zločina – genocida.



Unatoč svemu, Prijedor je grad u koji se Bošnjaci vraćaju, jači, stameniji, vedriji nego ikad prije. Prkosni u svom bolu iz kojeg se nije rodila mržnja, nego dostojanstvo, nastoje da prkose zlu i nepravdi, da svojim povratkom dokažu da je nemoguće ubiti jedan hiljadama godina živi i postojani narod, da je nemoguće u masovne grobnice zakopati istinu o genocidu, da je nemoguće oteti tuđu zemlju, da je nemoguće ubiti život, jer se život obnavlja, jer se ovdje umire da bi se živjelo i živi se da bi se opstalo i prkosilo zlu. U Prijedor se vraćaju i ubijeni, polahko se popunjavaju mezarja na kojima će bijeli nišani preuzeti ulogu svjedoka o jednom vremenu zla. Vraćaju se žrtve da dželate svakodnevno potsjećaju ko su i šta su počinili. I ovog dvadesetog dana, mjeseca jula, godine 2017., dvadeset tri tabuta će staviti tačku na dvadeset tri nikad do kraja razjašnjene životne priče, jer samo oni znaju stravičnu istinu o svojoj smrti u koju su na pravdi odvedeni. Njih dvadeset troje je samo zarez u knjizi genocida u Prijedoru, u kojoj osta zapisano preko trihi ljade ubijenih, pet hiljada nestalih, desetine hiljada protjeranih, silovanih, mučenih...

U Prijedoru se počela pisati knjiga jedanaestog po redu genocida nad Bošnjacima, a završena je u Srebrenici za krajem kakav se nije vidio ni u najužasnijim filmovima strave i užasa, broj žrtava završne faze genocida je prešao deset hiljada...

Nekome nauk, nekome opomena, nekome prokletstvo do Sudnjega dana....