Ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma, piše Miroslav Tuđman, kao autor knjige “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koja će biti predstavljena u Zagrebu početkom septembra.

Čovjek se upita za apsurd: Prije ravno 14 godina umro je Alija Izetbegović. Kakvi su motivi Miroslava Tuđmana da se bavi političkom strategijom Izetbegovića? Naravno, u pitanju je devet presuda Tribunala u Hagu za agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, pet prvostepenih i četiri drugostepene. Očito je da Tribunal u Hagu neće moći protiv golih činjenica i jasnih dokaza ni u drugostepenoj presudi Prliću i grupi za Udruženi zločinački pothvat.

Najveći dio dokaza te agresije na BiH stigao je iz kabineta prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, tamo gdje se stvarala politička strategija zločina protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ostalo je pokupljeno s terena. To je bio krvavi pir Franje Tuđmana, koji je odnio desetine hiljada nevinih života. Sve to danas Miroslav Tuđman pokušava prebrisati islamofobičnim optužbama. Dakle, Bosna i Hercegovina i njen većinski narod mogu naslutiti kako se neke klevete iz Evrope znaju podmetati horski.

Nakon uporne hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, s varijacijom na istu temu protiv Bosne i Hercegovine krenuli su i austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz i češki predsjednik Miloš Zeman. Na neki način su ova dvojica uglednih državnika pristali biti „obični uvodničari“ za promociju knjige Miroslava Tuđmana. I ugledni državnici bi djelovali protiv časnog Tribunala u Hagu. Nije ovdje samo riječ o neviđenim pritiscima na Bosnu i Hercegovinu, iz kuloara Tribunala u Hagu dolaze vijesti o stravičnim pritiscima na sudije u predmetu protiv Prlića i njegove grupe prvostepeno osuđene za udruženi zločinački pothvat. U tom UZP-u je jedan od optuženih i otac Miroslava – Franjo Tuđman.

Dakle tu je motiv sina da se 14 godina nakon Izetbegovićeve smrti neko bavi njegovom političkom (čuj političkom) strategijom.

Kada je prije ravno deset godina pred Tribunalom svjedočio A.M., bolničar iz Travnika, otkrile su se neke činjenice o ovim tzv. islamskim dobrovoljcima u BiH. Pošto se jedan od njih našao ranjen na hirurškom stolu, mladiću je rečeno da mu pregleda dokumente, ne bi li ste otkrio identitet i, makar, krvna grupa. U džepovima tog ratnika se našla propusnica s potpisom Gojka Šuška, tadašnjeg ratnog ministra odbrane Hrvatske. Ceduljica je pokazana pred Tribunalom.

Još tri takva identična dokumenta s istim potpisom su vidjela svjetlo dana usred rata u BiH. U Bosni su se pitali kako mudžahedini dolaze kad „ni metak ni pašteta“ godinama nisu mogli proći iz Hrvatske preko tzv. Herceg-Bosne i kada se s hrvatskim jedinicama ratovalo na svim dodirnim tačkama.

Unutar tih jedinica sa stranim islamskim ratnicima bila su stalna ubijanja. Zapadni mediji su pisali o krvavoj noći u kasarni u Travniku u maju 1992, kada je bilo šest ubijenih. U međusobnoj pucnjavi stradala su četiri „mudžahedina“ sa utetoviranim križevima po tijelu i dvojica tih navodno „pravovjernih“.

U proljeće 1994. tri ratnika iz te jedinice pokušala su likvidaciju komande Sedme muslimanske brigade u Zenici, ali je prisebnost jednog od čuvara spasila komandante ove jedinice od masakra. Na tijelu jednog od atentatora pronađeni su kršćanski znakovi. Sjetimo se ubitačnog pohoda četiri strana pripadnika te jedinice od srednje Bosne do Hrasnice, gdje su nakon teške borbe likvidirani. Desetine je ovakvih slučajeva, kako u ratu tako i nakon njega. U 1997. godini uhapšeni su Lajonel Dimon i Mulud Bugelan, zbog devet pljački i ubistva bosanskog policajaca i ranjavanja drugog. Bugelan i

Dimon su bili pripadnici jedinice stranih islamskih ratnika „mudžahedina“, premda su viđani kako se kradom opijaju u zeničkim kafanama.

Zna se da su došli usred sukoba Armije BiH i HVO-a s propusnicama iz Hrvatske.

Jedan francuski sudac je došao u Zenicu da ih ispita i zatražio njihovo izručenje Francuskoj. Pod čudnim okolnostima oni su pobjegli iz Centralnog zatvora u Sarajevu.

Samo tri godine poslije, o Lajonelu Dimonu su svjetski mediji pisali kao o zločincu, pripadniku Al Qaide. Mnogi od ovih „obavještajnih mudžahedina“ su dolazili s propusnicama i „strategijom“ naših susjeda.