Hari HOJKURIĆ: Sve muslimansko u Virovitici je sravnjeno sa zemljom. Ništa nije pošteđeno. Nikakvih tragova muslimana tu nije ostalo. Skontah kroz šta smo kao narod morali proći, šta smo preživjeli, a pogotovo šta nam se u budućnosti sprema. Tad je već u Srbiji uveliko nastupilo nacionalističko ludilo sa Miloševićem na čelu, a u Hrvatskoj i Tuđamanov HDZ je počeo opasno da pripaljuje baklju nacionalizma. Nek nam je Bog na pomoći, pomislio sam, teška vremena dolaze.

Nekad, davne 1989. godine, nađem se u Virovitici, (što bi rekao Balašević tamo gdje su hipici), srednje veličine grad u Hrvatskoj, blizu Mađarske granice. I tako šetajući širokim ulicama dođem do gradskog muzeja.

Kustosica me fino primila i dok smo išli kroz muzej, razgledali interesantne postavke polahko došetasmo i do tzv. turske sobe. Eh, kaže:

- Vidite gospodine na ovim slikama su prikazane džamije, bilo ih je u Virovitici četiri,... ovo vam je turska sablja, ibrik, bokal, đugum, turski novac.... muslimani su ovdje živjeli 150 godina…
Kad sam je lijepo saslušao, upitam: gospođo možete li mi reći gdje se nalaze te džamije? Kako mislite gdje se nalaze?, zbunjeno me upita.

Pa rekli ste da su bile četiri, gdje su sada?
- Nema ih gospodine, nema, odgovori mi, a sva se zacrvenila od nelagode.

Dobro, nema džamija, neću dalje da insistiram, jer vidim da joj baš i nije pravo što je to pitam, ali nastavljam, možete li mi molim vas reći a gdje su groblja? Volio bih da ih posjetim.

Kaže ona:
- Pa nema gospodine, nema ni njih, - i još se više zacrveni u licu.

Kako mislite nema?

Sad se i ja nađoh zatečen i u čudu. Maloprije ste rekli da su ovdje muslimani živjeli 150 godina, a sada kažete da nema njihovih grobalja?

Virovitica, 17 vijek - Vidite gospodine na ovim slikama su prikazane džamije, bilo ih je u Virovitici četiri,... ovo vam je turska sablja, ibrik, bokal, đugum, turski novac.... muslimani su ovdje živjeli 150 godina… Kad sam je lijepo saslušao, upitam: gospođo možete li mi reći gdje se nalaze te džamije? Kako mislite gdje se nalaze?, zbunjeno me upita.

- Nema gospodine.

Gospođo, znate li vi koliko je 150 godina? To nije 150 dana ili 150 mjeseci, to je cijeli vijek i po. Ovdje su se ljudi rađali, ženili, zasnivali porodice, dobijali djecu, umirali i to generacijama i vi meni sada kažete da nikakvih tragova njihovog boravka na ovim prostorima nema?

- Žao mi je gospodine, ali tako je. Nema, odgovori žena tiho, gotovo šapatom.

Aha, dobro. Šutim i ja, utonuo u teške, duboke misli. Sve mi je u momentu postalo jasno. Sve muslimansko u Virovitici je sravnjeno sa zemljom. Ništa nije pošteđeno. Nikakvih tragova muslimana tu nije ostalo. Skontah kroz šta smo kao narod morali proći, šta smo preživjeli, a pogotovo šta nam se u budućnosti sprema.

Tad je već u Srbiji uveliko nastupilo nacionalističko ludilo sa Miloševićem na čelu, a u Hrvatskoj i Tuđamanov HDZ je počeo opasno da pripaljuje baklju nacionalizma.

Nek nam je Bog na pomoći, pomislio sam, teška vremena dolaze.