Serijal: Bošnjački globalni izazovi (9)
BOŠNJAČKO „NE“ DRUŠTVENO-POLITIČKIM IRACIONALIZMIMA
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 15. Sep 2017. 15:09:51
Dobitnik priznanja "Zlatni ljiljan" i kandidat na proteklim izborima za člana Predsjedništva BiH Džebrail Bajramović piše osvrt na društveno-politička organizovanja Bošnjaka u matici i dijaspori.

DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Jedan od najvećih bošnjačkih globalnih izazova je negiranje genocida nad Bošnjacima a koji je odraz i globalnog odnosa prema zločinu i zločincima, minimiziranje ljudskih života i izjednačavanje žrtve i dželata! Mi Bošnjaci, nemamo ni jednu fondaciju koja bi pomagala otvaranje muzeja genocida po Europi, koja bi bila potpora za prevođenja knjiga na europske jezike, medijsko promicanje Bošnjaka i bošnjačke kulture kao ukupne europske civilizacijske tekovine. Kakav je to nivo samorespekta i samorazumijevanja? U suštini najveći globalni bošnjački izazov je pohlepa i postavljanje materijalnog na vrijednosnoj ljestvici ispred moralnog i duhovnog. To za posljedicu nužno mora imati srozavanje kolektivnog digniteta čemu smo svjedoci zadnjih decenija.


I) Ne prihvatanje odgovornosti
Kada građani nemaju snage da urede svoju državu ne mogu se nadati ničemu dobrom u budućnosti, a naročito ne respektu od susjednih naroda i zemalja. Bošnjaci nisu jedini krivci za stanje u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini, možda su i po najmanje doprinijeli da to danas bude država koja prednjači u Evropi po pitanjima kojih bi se svako državotvorno društvo stidjelo. Međutim, to nimalo ne umanjuje njihovu odgovornost za stanje u kojem se nalazi danas država Bosna i Hercegovina. Naprotiv, Bošnjaci kao najbrojiniji narod u BiH su i najodgovorniji za sve što je u vezi sa njhovom domovinom.

Ono što je očito sporno u toj prostoj činjenici je to što Bošnjaci kao kolektiv ne žele da prihvate tu društveno-političku istinu i ponašaju se iracionalno – kao da je neko drugi dužan da im uredi zemlju u kojoj će biti prepušteni uživanjima i blagodatima mira, sreće i sigurnosti. U takvu kolektivnu zabludu mogu zapasti samo oni narodi koji nemaju dovoljno unutrašnje snage da se izbore sa realnim izazovima pa bezobzirno glavu zabijaju u pijesak prepuštajući se neučinkovitim maštarijama iza kojih slijedi razočaranje i kolektivna frustracija – jer se problemi ne rješavaju sami od sebe.

Bošnjački velikani

Nurija Pozderac rođen je 15. januara 1892. godine u Cazinu. Njegov otac Mustafa-aga Pozderac, bio je jedan od posljednjih aga Osmanlijskog carstva u Cazinskoj krajini.
Nurija je najprije bio učitelj, a kasnije se počeo baviti politikom. Bio je član Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO). Godine 1935. na listi udružene opozicije, izabran je za narodnog poslanika u skupštini Kraljevine Jugoslavije iz cazinskog sreza.

Poslije okupacije Jugoslavije i stvaranja Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941, nije se mirio s ustaškom politikom ubijanja i protjerivanja Srba i Jevreja u Bosni i Hercegovini.[potreban citat] Džafer-beg Kulenović, predsjednik JMO, ponudio mu je mjesto ministra u Vladi NDH, ali je to odbio. Tokom 1941. povezao se s partizanima i priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Kao veoma utjecajna i poznata ličnost među narodom Cazinske krajine 1942. godine je bio izabran za predsjednika Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) u Cazinu. Bio je učesnik i na Prvom zasjedanju Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanom 26. i 27. novembra u Bihaću. Na ovom zasjedanju je izabran za potpredsjednika Izvršnog odbora AVNOJ-a.
Bio je učesnik Četvrte neprijateljske ofanzive poznate kao bitka na Neretvi, marta 1943. godine. Tokom Pete neprijateljske ofanzive poznate kao bitka na Sutjesci, 8. juna 1943. bio je ranjen prilikom bombardovanja u šumi kod katuna Duži na planinskoj visoravni Vučevo, iznad rijeke Sutjeske. Nekoliko dana kasnije, 12. juna 1943. od zadobijenih rana preminuo je na Dragoš-Sedlu, za vrijeme pokreta za Tjentište.

Ukazom Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), 25. septembra 1944. posmrtno je za zasluge u ratu odlikovan Ordenom narodnog oslobođenja.
Njegov grob na Dragoš sedlu, koji se nalazi u okviru memorijalnog kompleksa „Dolina heroja“ u nacionalnom parku Sutjeska, bio je veoma posjećeno turističko mjesto, tokom postojanja SFRJ, koje su posjećivale brojne školske ekskurzije i drugi posjetioci. Njegova porodična kuća u Cazinu je marta 2009. godine proglašena za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Memorijalna ustanova za žrtve i heroje holokausta „Jad Vašem“ iz Izraela je 2012. godine Nuriji i njegovoj supruzi Delveti posthumno dodijelila nagradu medalju „Pravednik među narodima“ i Povelju časti jer su 1941. godine spasili grupu Jevreja, koja je uspjela pobjeći iz transporta za koncentracioni logor Jasenovac.




Safet Isović (1936 - 2007) je bio poznati bosanskohercegovački izvođač sevdalinki. Po mišljenjima većine muzičkih kritičara i poznavalaca izvornog narodnog melosa jedan od najboljih
Rođen je 9. januara 1936. godine u Bileći.[3] Tokom drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima. Od tada je bio nastanjen u Banjoj Luci gdje je pohađao osnovnu školu "Šesta pučka škola". Nakon završetka rata vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preseljava u Slavonski Brod gdje je nastavio školovanje u gimnaziji "Zlatko Šnajder", bio je među najboljim đacima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine je preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života.
U ljeto 1992, tokom rata (1992-1995) Isović je bio teško ranjen u svojoj porodičnoj kući u Sarajevu, pa će po drugi put u životu krenuti u izbjeglištvo. Jedno vrijeme zadržava se u Zagrebu, gdje učestvuje u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva. Sa sinom Benjaminom, pjesnikom, obnavlja pjesmu o poharanoj Bosni, a ovaj mu na note stare balkanske melodije "Svilen konac" piše novi tekst pod nazivom "Šehidski rastanak", u kojem se veliča odbrana Bosne i njen ratom i agresijom nagriženi islamsko-bošnjački svijet. S tako obnovljenim repertoarom Isović kreće u posjetu evropskim centrima ratom stvorene bosanske dijaspore. Nakon rata vratio se u Sarajevo a na velikom solističkom koncertu u Zetri, održanom 29. maja 2003. godine, okupio je cjelokupnu bošnjačku elitu. Bila je to demonstracija ne samo Safetove pjesme već i nove nacionalne romantike. Pjevao je aktivno više od pola vijeka.

Njegova muzika predstavljala je jednu novu duhovnost, zasnovanu na spoju izvorne tradicije i socijalističkog "moderniziranog" narodnjaštva. Safet Isović je "demokratizirao" sevdalinku, učinio ju je pjesmom širokih narodnih masa. Svojim kristalnim tenorom, on je pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji izvodio s nekom vrstom scenske samouvjerenosti i superiornosti.
Zahvaljujući Safetu, mnoge sevdalinke su ostale zabilježene za sva vremena kroz njegove audio i video snimke i arhivske snimke za Radio Sarajevo.

Safet je sebe oduvijek smatrao antikomunistom. Politikom se počeo baviti 1990. godine. Aktivno je učestvovao u osnivanju Stranke demokratske akcije, bio je među četiri prva potpisnika akta o osnivanju SDA kojoj je on lično dao ime. Također je bio izabran za republičkog poslanika, a kasnije i za federalnog.

Preminuo je 2. septembra 2007. godine, a dženaza je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
Nepobitno da su Bošnjaci vitalan narod koji je svoje sposobnosti pokazivao u teškim historijskim iskušenjima i iz njih izlazio ranjen, pa i desetkovan, ali častan i pravedan. Šta je onda problem i gdje je smetnja da se to ratno herojstvo u miru ne manifestuje u društvenu harmoniju, već prelazi u svoju suprotnost, tako da mi na sceni imamo društveni haos?

Da li je kriv Dejtonski mirovni sporazum koji je zaustavio rati i, nepobitno, donio nepravedan mir? Zar Bošnjaci u tom nametnutom nepravednom miru, koji je zaustavio daljnje stradanje i muke, nisu kadri da se organiziraju i donesu perspektivu sebi, svojoj djeci i svojoj domovini, kao i da vrate uzdrmano povjerenje zanemarenim sunarodnicima rasutim diljem svijeta i ostave uređenu državu narednim generacijama?

Ili je možda u pitanju spoj nesretnih okolnosti tako da je Bosna, a zatim Bosna i Hercegovina, na epohalnoj vetrometini bila izložena udarima velesila na koje, logično, nije mogao adekvatno odgovoriti jedan, relativno, mali ali ponosni balkanski narod?

Zar ta uloga i značaj Bošnjaka kroz povijest, kao i bogata kulturna baština i antifašistička tekovina, nije dovoljan motiv da se njegov opstanak stavi kao prioritet svih prioriteta – a što se praktično manifestuje kroz opstanak njihove domovine kao uređene i perspektivne države?
Šta bi to, osim opstanak i prosperitet njihove domovine, moglo da pokrene Bošnjake u pravcu mobilizacije svih resursa ka zajedničkom cilju?

Zar su individualni prioriteti važniji od kolektivnog opstanka naroda kojem se pripada?
Zar je kod Bošnjaka zamro osjećaj zajedničke sudbine? Ako jeste, ko je (ili šta) kadar da probudi Bošnjake iz omamljivog sna sa kojim tonu u konačno nestajanje?

Svakako da na tom putu kolektivnog otrežnjenja, buđenje državotvorne svijesti i preuzimanja odgovornosti za stanje u domovini, a i dijaspori, prvi korak je odlučno se ograditi od društveno-političkih iracionalizama koji su Bošnjake doveli u stanje utrnulosti, apatije i beznađa. Dok god se Bošnjaci nalaze u kandžama iracionalizma to podrazumijeva da su moralno anemični i da nemaju snage za samorespekt i samodosljednost, tj. da to što govore da to i misle i da u skladu sa tim i rade.

Iskustvo nam govori da su u Bošnjaci u ratu požrtvovani za svoju domovinu, a da to požrtvovanje nestaje u miru, te prelazi u svoju suprotnost. Zašto je to tako, bošnjački umovi bi trebali da objasne da nas ne bi snašla propast u koju uljuljkani iracionalizmima i iluzijama iz dana u dan očigledno klizimo.

II) Manifestacije iracionalizma
Dakle, koliko su globalni izazovi veliki utoliko su Bošnjaci, nažalost, lokalisti i bave se općenito imaginarnim, mada to nekad izgleda da se mi bave velikim pitanjima ali u suštini još nisu ni blizu dorasli za velika pitanja i velike izazove. Očito je da Bošnjaci teško dobacuju do globalnog kao kolektiv i iz toga proizilazi status koji uživaju kao narod i kao država za koju su odgovorni da je urede prema svojim vizijama. Nema opravdanja ako u tom višegeneracijskom pregalaštvu izostanu krajnji pozitivni rezultati.

Jedan od najvećih bošnjačkih globalnih izazova je negiranje genocida nad Bošnjacima a koji je odraz i globalnog odnosa prema zločinu i zločincima, minimiziranje ljudskih života i izjednačavanje žrtve i dželata! Mi Bošnjaci, nemamo ni jednu fondaciju koja bi pomagala otvaranje muzeja genocida po Europi, koja bi bila potpora za prevođenja knjiga na europske jezike, medijsko promicanje Bošnjaka i bošnjačke kulture kao ukupne europske civilizacijske tekovine. Kakav je to nivo samorespekta i samorazumijevanja? U suštini najveći globalni bošnjački izazov je pohlepa i postavljanje materijalnog na vrijednosnoj ljestvici ispred moralnog i duhovnog. To za posljedicu nužno mora imati srozavanje kolektivnog digniteta čemu smo svjedoci zadnjih decenija.

Konstalacija trenutnih tokova u vezi sa BiH je jedna dimenzija problema sa kojim se treba suočiti, a to znači postizanje kolektivne saglasnosti da se Bošnjaci danas nalaze u vrlo lošoj situaciji, što predstavlja opasnost zbog neizvjesne budućnosti. Bošnjaci svakim danom padaju u sve težu situaciju jer se dobro poznati problemi ne rješavaju na adekvatan način a novi se pojavljuju.

Bošnjaci su veoma neefikasni u pogledu konstruktivnog društveno-političkog djelovanja. To moraju sami sebi priznati, da bi se pristupilo promjeni modaliteta organizovanja i praktičnog djelovanja. Trenutni odnosi nisu povoljni i treba napraviti suštinski zaokret a to je veoma teško provesti u praksi uslijed ogromne koncentracije poluga moći i uljuljkanosti bošnjačkih predstavnika u sladunjave iluzije na koje su pristali kao „jedinu realnost“. Naravno da je zabluda iluziju poimati, prihvatati i predstavljati kao realnost, a ona može biti i kolektivna. Bošnjacima, ako sebi žele dobro, trebaju da se razbude iz apatične kolektivne zablude i da kroz racionalne aktivnosti potraže realna rješenja za svoje probleme, a koja sigurno postoje.

III) Vizija prosperiteta
Druga i opasnija dimenzija posljedica bošnjačkog iracionalizma, pored demotivirajuće današnjice, je neizvjesna budućnost gdje su otvorene mogućnosti brisanja sa karte Bosne i Hercegovine i nestanak Bošnjaka sa ovih balkanskih prostora usljed nemogućnosti da učine funkcionalnom svoju domovinu. Pored svih objektivnih okolnosti koje stvaraju odnose i ambijent nefunkcionalnosti države Bosne i Hercegovine najveću odgovornost za nefunkcionisanje države snosi njen najbrojniji narod – što su u ovom slučaju Bošnjaci. Dakle, Bošnjaci treba da budu odvažni i preuzmu odgovornost za svoju domovinu, a to podrazumijeva i spremnost da se suoče sa posljedicama svoga djelovanja i nedjelovanja. Pored tako deprimirajuće situacije u koju su Bošnjaci dovedeni, prije svega djelovanjem bošnjačkih političkih i društvenih predstavnika. Nije poznato da je ijedan bošnjački visoko pozicionirani političar podnio ostavku iz moralnih razloga, dakle, svjestan odgovornosti koja proizilazi iz preuzetih obaveza. U tome je suština bošnjačke katastrofe! Nije samo problem što su bošnjački predstavnici izvšili tajkunizirajuću privatizaciju – već je primaran problem što se formirala svijest da se samo kriminalom može obogatiti, a ne poštenim radom i sposobnostima. Uslijed duboke moralne krize Bošnjaci i nemaju potrebu za nacionalnim programom niti bilo kakvom racionalnom strukturom jer je mjesto racionalizma u svijesti Bošnjaka prezeo iracionalizam.

Iracionalizmu šteti vizija budućnosti kao i svaki oblik uređenog društva: zakon, red, rad i, naravno, zdrava logika na kojoj počiva racionalizam.

Stoga, da bi Bošnjaci, kao kolektiv, iskazali potrebu da artikulacijom društveno-političkih interesa kroz kreiranje Nacionalnog programa Bošnjaka, prvi korak ka tom (historijskom) cilju je izričito javno iskazivanje – „NE!“ bošnjačkim iracionalizmima. Zbog toga, a što je znak jasne državotvorne svijesti, takav jedan opći dokument, iako se formalno kreira, osuđen je da ostane mrtvo slovo na papiru jer neće postojati kolektivna volja da se on implementira u praksi.

Dakle, Bošnjaci ne mogu nikoga optužiti da im se ne dozvoljava da kreiraju svoju viziju budućnosti u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini i u tom pogledu sami snose odgovornost a to je u najužoj uzročno-posljedičnoj relaciji sa sudbinom njihove domovine i njihove egzistencije na ovim prostorima.

Geteborg, 15.9.2017.god.