Tražili su da napišem pjesmu
dok sam podupirao mjesec ramenom
i trpio oštricu zvijezda na prsa gola
Nisu mi vjerovali i pustili me kao česmu
gađali moje stihove kamenom
začudo, nije potekla niti kaplja bola

Još sam jutrima u magli zavijen, siroto
kao doručak rudara što silazi u jamu
na čiviliku okačen poput mrtve ptice
Ostajao da sačekam sunce koje sam ot'o
da ga sakrijem u pjesmi što je mirisala na tamu
i godinama se kao trnje spuštala niz lice

Tražili su mi pjesmu, rekli su Piši!
dok su im kao orasi dragulji u džepu zvečali
ustvari, dušu su kupiti htjeli
Život je samo kap mastila na kiši
moji bi snovi nad praznom hartijom ječali
Nismo se razumjeli!


Autor: Said Šteta