Ibrahim REKOVIĆ, likovni umjetnik i bošnjački hroničar
NAŠIM NEHATOM I PODANIŠTVOM IZGUBILI SMO SVE ŠTO JE AUTENTIČNO I KARAKTERISTIČNO ZA PLAV I GUSINJE
Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 31. Oct 2017. 02:10:26
Sagovornik Bošnjaci.Net je Ibrahim Reković, likovni umjetnik iz Plava, koji je u svojim radovima kistom i perom oslikao i opisao svoj rodni zavičaj, predstavljajući u najboljem svjetlu ovaj kraj ispod Prokletija, na obali Plavskog jezera. Otrgao je od zaborava kulturnu baštinu, kao određene i ličnosti koje su kroz vakat obilježili ovaj kraj.
Pored slikanja bavi se sakupljanjem anegdota i riječi ovog bosanskog govornog područja. Objavio je knjige „Plavsko-gusinjski biseri“ i „Plavljani i Gusinjani u anegdotama“, zatim monografiju „Izgubljeni ambijent - Plav i Gusinje nekada“ i „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“ sa 5.000 riječi.
U sklopu ovog razgovora objavit ćemo nekoliko Rekovićevih radova.



Ibrahim REKOVIĆ: U tome nam je i vrijeme pomoglo iako je ono bilo sporije od nas koji smo se preko rušenja obračunavali sa prošlošću, dokazujući se da smo dosljedni „borci“ protivu svega što je naše i što nas potsjeća na nas i našu prošlost! Posebno na „pusto tursko“. Trudili smo se da nestanu: kule, kuće sa tarabama, salašima i avlijama, hanovi i sve što je bilo, za ovo područje karakteristično. I način života u njemu. Umjesto toga, gradili smo neke, istina ljepše, ali „bezlične“ objekte, koji strče i neuklapaju se u naš ambijent. Našim nehatom i podaništvom smo izgubili sve što je bilo autentično i karakteristično za ovo područje.


Bošnjaci.Net: Gospodine Rekoviću, radi današnjih generacija koje se školuju, vilo bi poželjno da nas provedete kroz vrijeme kada ste se školovali. Ko je prepoznat talent umjenika u vama?
REKOVIĆ:
Dok sam bio učenik osnovne škole, moji nastavnici, su kod mene zapazili talenat za crtanje. To su nagrađivali dobrim ocjenama, slanjem mojih crteža u, tadašnji đački list, „Titov pionir“. Prihvatio sam njihov savjet da se opredijelim za umjetnost. Davne 1958. godine, polagao sam i položio prijemni ispit u čuvenoj Umjetničkoj školi u Herceg Novom, za kojega do tada nisam znao da postoji, ni gdje se tačno nalazi. Oskudno odjeven, slabo uhranjen i sa malo para u džepu, po prvi put sam krenuo iz Plava i uputio se za Herceg Novi, koji je za mene tada bio praktično „na kraju svijeta“. U to vrijeme su, iz Murine i Velike, bila još četiri učenika, drugog i trećeg razreda pomenute škole. Iako ih ranije nisam, poznavao, bili su mi prava podrška i oslonac, da uz njih lakše podnesem te promjene sredine i društva.

Bošnjaci.Net: S obzirom na tadašnju nezaposlenost i socijalne probleme, kako ste mogli priuštiti školovanje u i van zavičaja, kakvi su bili uslovi...?
REKOVIĆ:
Prve dvije godine, izdvajajući od ustiju svoje porodice, moj nešto stariji brat, slao mi je za školovanje. To nije bilo ni približno mojim potrebama za hranu i smještaj u đački internat. No, ja sam se morao uklapati i ponašati u skladu sa mogućnostima. Bilo je zaista teško, ali je i bilo lijepo. Mlad čovjek može sve da prihvati i podnese. Posebno ako želi da dođe do cilja. Nakon dvije godine, dobio sam stipendiju od Opštine Plav, čiji iznos nije mogao da pokrije troškove školovanja, ali je donekle finansijski rasteretio mojeg brata. Tada sam iz Herceg Novoga prešao i nastavio školovanje, po kvalitetu, čuvenu Školu za primijenjenu umjetnost u Peć.
Škola je bila petogodišnja i svih pet godina, kao i maturski ispit, sam završio sa odličnim uspjehom. Peć mi je bio bliži, te sam skoro za svaki praznik, i zimski i ljetnji raspust, tu razdaljinu, koja nije mala, preko planine Dijela prelazio sam pješice. Stanovao sam u neuslovnim sobama i hranio se jeftinom hranom, kako bi mi što više para ostalo za materijal kojega smo za svakodnevnu praktičnu nastavu, mi učenici morali kupovati i imati. Razredni starješina je znao moje materijalno stanje i vrlo često me angažovao da mu pomažem u poslovima oko aranžiranja izloga, pisanju transparenata i parola, te i traka i firmi. Tako sam dijelom obezbjeđivao sredstva za kupovinu materijala za crtanje i slikanje, kao i za hranu.

Bošnjaci.Net: Rekli ste da vam je tada Opština Plav davala stipendiju?
REKOVIĆ:
Da, jeste, ali i pored pomenutih teškoća u školovanju, u martu mjesecu 1963. godine, dva i po mjeseca pred kraj završne godine i diplomiranja, od Opštine sam dobio Rješenje o ukidanju stipendije i jednostranom raskidu ugovora, koji je podrazumijevao prestanak obaveze Opštine da me zaposli. Ostao sam i bez stipendije i mogućeg zapošljenja. Nisam imao novca ni za stan ni za hranu.

Bošnjaci.Net: Šta se dalje dešavalo, kako ste nastavili?
REKOVIĆ:
Moji školski drugovi su shvatili da sam se našao u situaciji sa neminovnim prekidom daljeg školovanja. Ali proradila je đačka solidarnist i drugarstvo. Bez mojeg znanja su se dogovorili da mi pomognu. Jedan od njih, pravoslavac, ispričao je to majci i bratu. Iako su siromašno živjeli, rekli su mu da me dovede, da do završetka školske godine i diplomiranja, budem kod njih. Tako je i bilo. Iz te kuće, u Breženiku kod Peći, završio sam petu godinu i diplomirao.



Bošnjaci.Net: To vam je pomoglo da nakon završetka srednje škole makar tražite posao i nastavite sa školovanjem?
REKOVIĆ:
Da, nakon završetka srednje škole posao sam tražio po Bosni, Srbiji i Kosovu, i primljen sam u Osnovnu školu u Goraždevac kod Peći. Te godine sam i upisao Višu pedagošku Školu u Prištini, koju sam, vanredno studirao i, završio. Iako sam bio najbolji u generaciji, dalje školovanje zbog pomenutih razloga, nisam mogao da nastavim kao redovan student. Jedva sam čekao da brata sa malim primanjima, rasteretim obaveza za moje studiranje.

Bošnjaci.Net: I tako se od ništa počinje graditi slava umjetnika?
REKOVIĆ:
Malo je umjetnika koji su stekli slavu za života. Ime i slava su najčešće dolazile nakon smrti. Umirali su kao nepoznati, - puki siromasi. Ja mislim, da je sada u vrijeme ekonomskih poteškoća i neizvjesnosti, kao i ekspanzije tehničkih i tehnoloških dostignuća, još teže i skoro nemoguća misija da umjetnici, uz časne izuzetke, ekstra talenat i moćne prijatelje iz vlasti, mogu da žive od svojeg rada.

Bošnjaci.Net: Nakon poteškoća koje ste pomenuli, kako bi danas gledate na umjetnost kao profesiju?
REKOVIĆ:
Umjetnost je najljepše zanimanje za odmor duše i tijela. Dok stvarate, uživate u onome šta gledate, slikate, prodate ili poklonite.
Ljepotu i korist od bavljenja ovim poslom, za koji sam se školovanjem uz vrsne nastavnike i profesore, pripremao, najviše sam osjetio kad mi je bilo najteže. Tu sam nalazio svoj duševni mir, koji se ne može ničim nadomjestiti. U malim sredinama kao što su naši Plav i Gusinje, teško je uspjeti, u bilo kojem poslu, tako i u likovnom stvaralaštvu. Bez obzira na kvalitet, više se cijene kulturni stvaraoci sa strane, nego oni domaći.

Bošnjaci.Net: Na kojem polju likovne umjetnosti ste se najviše interesovali?
REKOVIĆ:
Moje polje interesovanja je zavičaj i sve što je vezano za njega i narod koji u njemu živi. Iz njega sam crpio sve što me interesovalo. Toga je bilo dosta. Prirodne ljepote kao i stara arhitektura su moja preokupacija. Nastojim da svemu što je bilo lijepo i naše “udahnem“ dušu sa ciljem da, makar u sjećanjima živi onako kako je bilo.



Bošnjaci.Net: I pored toga što ste likovni pedagog, izvjesno vrijeme ste radili na društvenim poslovima, ali ste se povremeno vraćali likovnom stvaralaštvo?
REKOVIĆ:
Iako sam se školovanjem pripremao za likovnog pedagoga i stvaraoca, zbog tadašnjih prilika u Plavu, ocijenjeno je da sam, kao jedan od rijetkih školovanih muslimana, potrebniji da obavljam neke društveno odgovornije poslove. Tako sam, baveći se aktivno tim poslovima, djelimično zapostavio bavljenje umjetnošću. Kad god sam imao slobodno vrijeme trudio sam se da ga iskoristim vraćajući se „mojoj prvoj ljubavi“ i da u vidu skica, održim kontinuitet sa njom. Te skice i nedovršeni radovi, su mi kasnije poslužile za ozbiljnije bavljenje likovnim stvaralaštvom.

Bošnjaci.Net: Koliko ste uradili radova do sada i šta su najčešći motivi?
REKOVIĆ:
Uradio sam blizu 300 radova, crteža olovkom i tušem, 6 portreta istaknutih historijskih ličnosti, 30-tak portreta u čašiji prepoznatljivih lica-faca i oko 200 akvarela.
Na mojim crtežima i akvarelima su motivi starog Plava i Gusinja, kao i prirodne ljepote kojima je, dragi Allah dž.š., kao rijetko koja na Svijetu, nagradio ova dva mjesta. U Plavu sam pored. na daleko čuvenih prirodnih ljepota sa visokim planinama i dolinama, jezerima, planinskim rijekama i motiva ambijenta koji nestaje, riječi, govora, pjesama, portreta kao i anegdota sa duhovitim i etičkim porukama, kao u nekoj raskošnoj cvjetnoj bašti, imao sve i birao cvijeće po boji i mirisu. Trudio sam se da ga što više uberem i od njega napravim buket iz kojega će svako moći da izvuče po neki cvijet i odnese kući da ga potsjeća na Zavičaj. Nažalost puno toga cvijeća je uvehlo, jer su oni koji su bili dužni da ga čuvaju i gaje mislili da je ono iz tuđe bašče ljepše i mirisnije od našeg!

Bošnjaci.Net: Autor ste monografije „Izgubljeni ambijent - Plav i Gusinje nekada“ u kojoj ste objavili crteže nekadašnje arhitekture zavičaja. Jasno se vidi da su Plav i Gusinje potpuno drugačiji od vremena kakvog ga vi pamtite?
REKOVIĆ:
Na ideju da objavim knjigu „Izgubljeni ambijent - Plav i Gusinje nekada“ došao sam nakon objave Kalendara za 1995. godinu. U kalendaru je bilo 12 crteža sa motivima nekadašnjeg izgleda Plava i Gusinja. Kako je za kalendar bilo veliko interesovanje, to sam odlučio da uradim i pripremim za štampu pomenutu Monografiju u kojoj je 56 crteža sa motivima iz prošlosti ova dva mjesta. Taj ambijent, nažalost, našim nehatom, neznanjem, nebrigom, ne prihvatanjem umnih i dobronamjernih ljudi i njihovih Apela da se ovaj prostor zakonski zaštiti, potpuno je izmijenjen, - odnosno nestao. U tome nam je i vrijeme pomoglo iako je ono bilo sporije od nas koji smo se preko rušenja obračunavali sa prošlošću, dokazujući se da smo dosljedni „borci“ protivu svega što je naše i što nas potsjeća na nas i našu prošlost! Posebno na „pusto tursko“. Trudili smo se da nestanu: kule, kuće sa tarabama, salašima i avlijama, hanovi i sve što je bilo, za ovo područje karakteristično. I način života u njemu. Umjesto toga, gradili smo neke, istina ljepše, ali „bezlične“ objekte, koji strče i neuklapaju se u naš ambijent. Našim nehatom i podaništvom smo izgubili sve što je bilo autentično i karakteristično za ovo područje.



Bošnjaci.Net: Uporedo sa umjetnošću sakupljali ste anegdote. Od koga i zašto ste ih sakupljali i šta ste pronašli u njima?
REKOVIĆ:
U svakodnevnim kontaktima sa ljudima bio sam u prilici da čujem mnogo priča i dogodovština sa lijepim i duhovitim sadržajem i porukama. Mnoge od njih nije, niko od naših zavičajnih pisaca, zabilježio. Ja sam u njima našao nešto zbog čega ih treba zabilježiti i “udahnuti“ im dušu da žive i tako govore o ljudima, njihovom životu i prilikama u kojima su živjeli.
Ni jedna od oko 500 anegdota nije izmišljena. Pričala se u raznim prigodama, ali nije bila zabilježena. Kada sam vidio da to nisu uradili oni koji su trebali da to urade, prihvatio sam se posla, koji nije vezan za moju struku, ali jeste za zavičaj, koji je polje mojeg ukupnog interesovanja. Strpljivo sam ih slušao, bilježio i ne gubeći im sadržinu, dorađivao. Smatrao sam da to duhovno blago treba prikupiti, objaviti i otrgnuti od zaborava, sa ciljem da i dalje živi. Da, nas i one koji dolaze nasmije, uputi i opominje.

Bošnjaci.Net: I objavili ste dvije knjige.
REKOVIĆ:
Da, tako su i nastale dvije knjige „Plavsko-gusinjski biseri“ sa 174 i „Plavljani i Gusinjani u anegdotama“ sa 300 anegdota. Nakon objavljene prve knjige, ljudi su mi prilazili i pričali nove. Pored objavljenih, ja i dalje brižljivo prikupljam, anegdote, tako da ih imam još stotinak zabilježenih.
Priče su autentične i istinite, lica takođe. Pisane su i pričane naškim plavsko-gusinjskim naglaskom koji je kao takav prepoznat u bosanskom jeziku.

Bošnjaci.Net: Upredo sa crtanjem i sakupljanjem anegdota, sakupljali ste riječi i objavili „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“ koji ima oko 5.000 riječi. Zašto se posvetili tome?
REKOVIĆ:
Riječi „Alurmisi sine, veljim ti bošnjački i naški plavski“ koje mi je kao djetetu majka upućivala, nisam nikad zaboravio. Tada nisam znao njihovo značenje. Još manje da postoji bosanaski jezik ili kako ga narodski bošnjački još zovu, tako da Plav i Gusinje imaju neki poseban govor. Kasnijim saznanjem da su jezik i govor veoma bitni za identitetsku pripadnost i prepoznatljivost, kod mene se probudilo interesovanje za ovu oblast.
Trudio sam se da ih, kao učenik u osnovnoj i srednjoj školi, te i kao vojnik, u govoru i dopisivanju sa društvom, što više koristim i upotrebljavam. Te riječi i njihova upotreba su, zavisno od sredine i društva, ponekad izazivale, nerazumijevanje čak i potsmjeh. No, one su bile naše, a time i moje. Iako je puno tih riječi i njihova upotreba, pred naletom modernizacije mijenjana „gospockim“, mislim da su one milozvučnije od ovih modernih. Riječi sam bilježio onako kako sam ih čuo, kako se i u kojim prilikama upotrebljavaju i izgovaraju. Zahvaljujući razumijevanju i finansijskoj podršci Instituta za crnogorski jezik i književnost, i njegovog direktora prof. dr Adnana Čirgića, šampan je „Rječnik plavsko-gusinjskog govora“.
Riječi PAPIRUŠA i KAFIĆUŠA sam prvi zabilježio. One su novijeg datuma. Plod su tadašnjih aktuelnih i sadašnjih prilika i načina života.
Rječnik je namijenjen sadašnjim i budućim generacijama, sa ciljem da se duh i ljepota, bogatstvo i specifičnost našeg govora, preko svakodnevne upotrebe, sačuva.
I pored oko 5.000 riječi koje su objavljene u rječniku, ja i dalje prikupljam i bilježim riječi koje nisu obuhvaćene i objavljene, tako da ih sada imam još oko 1.500 novih.
Mislim da bi taj rječnik trebala da ima svaka naša porodica, posebno u inostranstvu.



Bošnjaci.Net: Nakon svega što smo iscrpili, šta trenuto radi i čime se bavi Ibrahim Reković?
REKOVIĆ:
I dalje radim na prikupljanju svega što je naše i što potśeća na nas. I motivi ambijenta, koji je bio karakterističan i prepoznatljiv, koji je izmijenjen i skoro nestao, riječi, anegdote i interesantne likove iz naše čašije i sve što pripada Plavu i Gusinju i našem narodu. Sve što radim, slikam, crtam, pišem i pričom ili stihom zabilježim, trudim se da traje i svjedoči o nama i onome šta sam radio. Da to izdrži sud vremena. Da kritičari u mojem ukupnom kulturnom stvaralaštvu nađu prave svjedoke i istinu, koja će govoriti o nama i našem bitisanju na ovim prostorima.
Svjestan da sam u godinama, kada je „smrt bliža no jaka iza vrata“, to se ne usuđujem da pravim dugoročnije planove. Trenutno radim na prikupljanju i sređivanju materijala za „Monografiju likovnih umjetnika Plava, Gusinja i Murine“.

Bošnjaci.Net: Dugo ste plovili ste političkim vodama, kako danas vidite političke tokove u zavičaju i ovoj državi?
REKOVIĆ:
Veći dio životnog i radnog vremena sam se profesionalno bavio politikom, onako kakvu sam je, tada, smatrao i doživljavao. Trudio sam se da političku angažovanost, zbog idejne prihvatljivosti, časno obavljam i iz nje nisam očekivao nikakav interes mimo onoga što me, prema zakonskim i normativnim propisima, nije sljedovalo. Drugi su to, zbog različitog pristupa, obilato koristili i radili. Između časnog-idejnog i interesnog, opredjeljivali su se za interes, koji im je bio osnovni cilj ulaska u političke vode.
Tada su se za napredovanje u politici i radnoj organizaciji vrednovali neki drugi kriterijumi: stručnost, rad, rezultati, odgovornost prema obavezama, autoritet, ugled u sredini i dr. Sada su ti vrijedonosni kriterijumi potpuno - tumbe okrenuti. Odlučujuća je partijska pripadnost, poslušnost i lojalnost njenom čelniku. Ulazak u stranku je najčešće iz materijalnih a ne idejnih opredjeljenja.
Politiku sam smatrao i doživljavao kao ozbiljan, odgovoran i društveno korisan rad. Sada je vrijeme kompjuterizacije i raznih „kalkulatora“, tako da se sve unaprijed i u svoju korist izkalkuliše. Gleda se krajnja cifra, a ne i metod kako se do nje dolazi. Lični interesi su mnogima ideja vodilja. Mislim da bi politika trebala da bude u svrsi davanja jednakih šansi svima pod istim uslovima. Da se na odgovarajuća mjesta gdje se rješavaju pitanja od opšteg interesa, postavljaju stručni, iskusni i odgovorni kadrovi, bez obzira na njihovu, vjersku, nacionalnu i stranačku pripadnost. Od toga bi svi, a ne ti pojedinci, imali koristi. To je upravo i osnovni razlog mojeg povlačenja iz aktivne politike.

Bošnjaci.Net: Šta je za vas politika?
REKOVIĆ:
Za razliku od mnogih, ja i dalje mislim da je Politika časan posao i da je ružan epitet „kurva“ dobila po nekim nečasnim političarima i njihovom ponašanju.



Bošnjaci.Net: Kakva je politička scena u Crnoj Gori?
REKOVIĆ:
Smatram da je politička scena u Crnoj Gori poodavno opterećena i da ovo „zatezanje konopca“, koji samo što nije pukao, ne vodi dobru. Zabijanjem glave u pijesak se svjesno zanemaruje činjenica da u slučaju pucanja konopca, stradaju oni koji ga ,sa obije strane, zatežu i ponajviše nedužni.
Nezadovoljstvo građana i radnika, ne sa malim nego krivo podijeljenim; sa neisplaćinim zaradama, nesigurnim radnim mjestima, primanjima koja ne prate troškove života, neuspjelim privatizacijama, korupcijom u zapošljavanju, sudstvu, obrazovanju, socijalnim davanjima, uzurpacijom državnih i političkih funkcija, ukidanjem prava na naknade majkama sa troje i više djece, enormno bogaćenje pojedinaca i siromašenje ostalih, selektivna primjena zakonskih propisa, nepotizam u zapošljavanju i još mnogo toga, je zabrinjavajuće! Njihovo nerješavanje, izaziva nezadovoljstvo kod omladine i građana. Problemima treba prilaziti sa pozicije jednakih i spremnih da čuju i uvaže pozitivne stvari. Provociranje i političko nadgornjavanje, između pozicije i opozicije koje, neopravdano, dugo traje, nikome ne donosi sreću. Ponajmanje narodu. Niti je sve što aktuelna Vlast predlaže savršeno niti pak štetno što predlaže opozicija. Ako se pođe sa tih pozicija, a ne broja „osvojenih“ mandata, i uz dobre namjere, mogu se naći dobra i održiva rješenja.
Školovani sa sjevera nam svakodnevno odlaze, tražeći posao po Svijetu. Oni drugi su to odavno uradili. To nadležni ne vide ili što je još gore, ne žele da vide!?

Bošnjaci.Net: Još uvijek je prisutan kontinuitet odlazaka iz Plava u Gusinja, a da li se iko vraća?
REKOVIĆ:
Ne znam da se neko, izuzev prinudne deportacije ili penzije, vratio u Plav i Gusinje. Nasuprot tome svakodnevno se odlazi iz ova dva mjesta. Otuda su se, do prije neku godinu, makar i poslije smrti, ispunjavale njihove želje, da im bar kosti počivaju u Zavičaj. Sada se, od kako su u Njujorku kupili dvije lokacije za groblja, iz SAD-a, više, ni tako ne vraćaju!
Takođe ne znam da je neko od Plavljana i Gusinjana, koji je bio u radnom odnosu, iz avanturističkih pobuda, obijesti ili da bi stekao bogatstvo otišao po Svijetu u potrazi za boljim životom, nego iz gole nužde, da sebe i porodici obezbijedi osnovne uslove za opstanak.
Ukoliko se nastavi sa dosadašnjim tempom realizacije datih nam obećanja, siguran sam da će brzo doći vrijeme da ih neće imati kome davati niti ko slušati!

Bošnjaci.Net: Vlada Crne Gore od izbora do izbora puno obećava o razvoju, međutim o toga ništa na vidiku. Koliko može izdržati napaćeni narod?
REKOVIĆ:
Eto, ranije su ovaj narod, što pozivima za vojsku, što za rezervu, što gašenjem radnih mjesta, doveli na rubu životne egzistencije i prinudnog iseljavanja. Sada se ovom narodu, od silnih obećanja Vlade, o navodnom razvoju sjevera, uspješno realizuje samo ono o izgradnji mini hidroelektrana i to, oduzimanjem VODE, koja je nasušna potreba za opstanak ljudi, životinja i biljaka, a zarad punjenja, i onako, punih džepova pojedinaca i visokih konta po svjetskim bankama, i malog broja onih koji im u tome pomažu. Ne znam šta je još, ovom napaćenom narodu, izuzev vazduha preostalo, da bi ostao i opstao na ovom području? Sve dosadašnje testove izdržljivosti i iznenađenja, smo što ovdje što po svijetu, izdržali. Hoćemo li i ovo bez vode?



Prisutno je podjednako tretiranje i statističko izjednačavanje odlazaka onih koji, iz ovih krajeva, idu u Ameriku, Kanadu, Australiju i zapadno-evropske zemlje i onih koji „skoknu“ tu do: Podgorice, Kotora, Tivta, Herceg Novoga i Bara. Pri tome se svjesno zanemaruju činjenice da prvi, prije polaska na daleki, često i zadnji put, prodaju ako šta imaju, ili pozajme da bi platili karte i stigli do „obećane zemlje“. Da otuda za života, jednom ili dva puta, dođu do Plava i Gusinja, dok oni drugi, tu „obećanu zemlju“ nalaze, silazeći iz prljaga u ravnicu, praktično na prag od kuće, u granicama „svoje“ Države. Otuda, sa autom i jednim rezervoarom goriva, ili autobuskom kartom, mogu da svakog petka poslije podne, za nekoliko sahata budu kod svojih porodica kući i da zajedno, subotom i nedjeljom obrađuju imanja.
U priču o stvaranju uslova za brži povratak naših građana iz dijaspore i zapošljavanju mladih više niko i ne vjeruje. Imajući to u vidu treba stvarati uslove za zadržavanje ovih koji su još tu. To je moguće uz korjenito mijenjanje odnosa Države i državnih organa prema Plavu i Plavljanima. Uzalud su Plavljani, na svakom bitnom pitanju, dokazivali svoju lojalnost Državi, to im nije uzvraćeno, čak ni koliko onima koji su bili i ostali protiv?!

Nije nam krivo što se u drugim, čak i opozicionim opštinama /i narodom/ sa manjim ili bez prirodnih resursa, stvaranjem vještačkih, puno više radi, nego što se, kod nas i pored prirodnih resursa, skoro ništa ne radi.
Pokušavano je pridobijanje naklonosti republičkih, kasnije i državnih organa, sklapanjem raznih koalicija sa vladajućom i opozicionim strankama, ali se na našu žalost i štetu, njihov odnos prema Plavu nije mijenjao. Pitamo se, zašto nam se jasno i javno ne saopšti postoje li, koji su i od kada razlozi za takav odnos?
To i jeste razlog što kod nas u Plavu jedino uspješno radi pasoško odjeljenje MUP-a i autobuski i taxi prevoznici do Ambasade SAD u Podgorici, kasnije i avio prevoznici koji sa aerodroma: Podgorice, Prištine, Beograda, Skoplja i Skadra „srećnike“ sa VIZOM i kartom, u jednom pravcu, odvoze po Svijetu, daleko od svojih i svojeg zavičaja. Naš i njihov bol, ova Država ne gleda jednako, odnosno onako kako kako bi trebalo i kako zaslužujemo.
Mislim da se ovom problemu, izuzev deklarativnih obećanja, koja su svake četvrte godine potpuno ista i skoro od istih, ali sve manje istima, poklanja nedovoljna pažnja.

Bošnjaci.Net: Kako se sada kao penzioner osjećate?
REKOVIĆ:
Zahvaljujući mojoj profesionalnoj orjentaciji i radnim navikama, nastavio sam da se bavim crtanjem, slikanjem, pisanjem i čitanjem. Ne osjećam se odbačenim i beskorisnim. Vremenski sam radno angažovan, ponekad više nego dok sam radio.
Penzionisanjem, čovjek pored materijalne stiče i političku sigurnost, nezavisnost i slobodu. Ne prijeti mu više opasnost, da ga otpuste sa posla, da ga isključe iz partije i drugo. Meni, ništa ne može zamijenit tu slobodu, za koju sam se stalno borio, da svojom glavom razmišljam, govorim i stvaram, onako kako jeste i kako ja to doživljavam.
Osjećam se kao ptica, kojoj nisu polomljena krila i koja nema glasa ni da cvrkutne, nego leti gdje hoće, birajući, gdje će i na koje drvo ili cvijet da sleti. Ptica koja traži i bira izvor iz kojeg će piti čistu i bistru vodu. Ptica koja skakuće veselo pjevušeći svoje omiljene pjesme i odleti kad vidi lijep cvijet i osjeti prijatan miris. Ptica, koja sama odlučuje šta će, kad i kome reći, šta je sve vidjela i doživjela. Ptica, koja se stalno vraća i slijeće na jedno isto drvo. Drvo koje vazda cvjeta i širi prijatan miris. U krošnji tog drveta, koje nije najveće, ali je za nju najljepše i najsigurnije na ovom Svijetu, svila je svoje toplo gnijezdo i sa svojim ptićima, nad kojima, kao i drvetu, brižno, bdi i tu srećno živi. To njeno drvo je PLAV. Ta ptica nije ptica selica, nego ptica pastirica, čuvarkuća, koja je sa prelijepim šarenim perjem, prijatnim i milozvučnim glasom, srasla sa njim.
Ljepotu Plava, kao i ostalih gradova, čine ljudi. Iz toga razloga se nikada nisam opredjeljivao za ljepotu Plava, ograničavajući to vremenskim i godišnjim dobima.
Za mene, kao likovnog stvaraoca, sva godišnja doba i Plav u njima, su svako na svoj način lijepa.
Za mene kao čovjeka, Plav je najbolji i najljepši, kada su u njemu Plavljani. Bez njih on to nije. Za vrijeme ljetnjih raspusta i godišnjih odmora, kada se okupe Plavljani, koji uče, studiraju, rade i žive na stranu, Plav liči na raskošnu cvjetnu bašču. Na lijepi čarobni ćilim i gostoljubivi tepih. Na ikebanu, koja se kreće puna života i svježine, koju, posebno udahnu, njeni ljudi iz dijaspore.
Ti dolasci i susreti, sa najmilijima se, jedva čekaju. Mi se, u svakom pogledu, drugačije, osjećamo, kao u ovozemaljskom Džennetu. Iako to, na našu žalost, kratko traje, tada psihički, fizički, duhovno i moralno ljepše izgledamo.
Sa njima nam je puno komotnije. Bez njih i bez musafira, nama je tijesno.



Bošnjaci.Net: Na šta ste najponosniji što ste u životu postigli?
REKOVIĆ:
Pri odgovoru na ovo pitanje, poslužiću se mudrošću „Čovjek je uspio u životu, ako je uradio tri stvari; ako je napravio kuću, napisao knjigu i posadio bar jedno drvo“.
Ako se tumačeći ovu mudrost, ponos mjeri postignutim, onda sam zaista ponosan.
Ponosan sam što sam, na vrijeme shvatio da su funkcije kao i život prolazne i da život traje duže od mandata, te sam, umjesto na danas, više mislio na sutra. Tako sam poslije toliko godina rada i bavljenja politikom, ostao svoj i dosljedan svojim principima. Titule, autoritete i zvanja sam poštovao, ali ni pred kim nijesam klečao.
Odan jedino Dragome Allahu dž.š., svojoj porodici, narodu i zavičaju. Niko me nema u rukama. Iako sam, ponekad, bio na „gubitničkoj“ strani, ponosan sam što ni tada nisam bio na pogrešnoj strani i što djeci ostavljam taj miraz da svakome mogu da kažu čija su i ko im je otac.
To što im ostavljam iako je malo, moje je i znojem zarađeno. Niko ne uzdiše za tim.
Ponosan što sam autor Grba Opštine Plav i Logoa manifestacije „Dani borovnice“. Što mlađim generacijama ostavljam dio preostalog duhovnog blaga iz naše prošlosti, sakupljenog u četiri knjige, te i što su, znanjem i zvanjem, iza mojeg ukupnog kulturnog stvaralaštva stali akademici: dr. Jašar Redžepagić, Husein Bašič, Alija Džogović, dr. Šerbo Rastoder, Zuvdija Hodžić, te i prof. dr. Adnan Čirgić i prof. Faruk Dizdarević.
Koristim priliku da Vam se zahvalim na ustupljenom prostoru i mogućnosti da, za čitaoce WEB portala Bošnjaci.net, govorim o ovim pitanjima.