Recenzija: “Radari ljudskih duša” autor Habib Mandžić
KNJIGA KOJA VODI ODGOVORIMA NA JEDNO OD SUŠTINSKIH PITANJA
Autor: Isnam Taljić
Objavljeno: 07. Nov 2017. 20:11:26
U Islamskom centru Nobel Park, 26. oktobra 2017.godine, održana je promocija knjige “Kako biti čovjek među ljudima“ autor mr. Habib Mandžić. Srebreničanin i bh. književnik živi u Melbournu, profesor je engleskog jezika.
Poznati književnik Isnam Taljić napisao je recenziju samo na par mjeseci prije nego će preseliti na ahiret, 11. oktobar 2017., koju objavljujemo uz odobrenje autora knjige Mandžića.






Čitao sam prethodnu knjigu Habiba Mandžića pod naslovom: “Radari ljudskih duša.” Zato me nije iznenadila ova i ovakva njegova knjiga. Ona je iznenađenje u poređenju s novijom izdavačkom produkcijom u Bosni i Hercegovini i njezinoj dijaspori. Posljednjih godina, naime, traje poplava objavljivanja knjiga, i to uglavnom pod etiketom književnosti. Uz “podrazumijevajuće” prekomjerne hvalospjeve recenzenata i promotora, formiraju se neka nova, rogobatna mjerila vrednovanja, čemu doprinosi vladavina interneta i propaganda tzv.društvenih mreža. Ionako nam se pogubila, ili i razudila, “razbacana” svuda po svijetu, kultivirana i etabilirana čitalačka publika, pa je novim čitaocima teško razdvojiti šta zaista zaslužuje da se nađe unutar književnih korica te se pompezno i olahko “prodaju rogovi pod vreću”.

Mandžićeva knjiga je sasvim drukčija. Ne samo formom, nego i svojim sadržajem i zrelošću. Slične knjige su rijetke u našim prilikama, ali su na Zapadu veoma popularne. Obično nose naslove na kakve nismo nenaviknuti, a tamo su sasvim uobičajena “bombastična” naslovljavanja. Tako bi, u tom duhu, ova knjiga mogla imati naslov u stilu “Vodič kroz život za neznalice” ili “Vi nemate pojma o ponašanju”, što bi itekako zaintrigiralo tamošnje čitaoce.

Istina, rukopis Mandžićeve knjige – patriotski priređene i štampane u Bosni i Hercegovini – ne stiže nam s “klasičnog” Zapada, nego s istoka krajnje južne hemisphere, iz predaleke Australije, o kojoj mi u Evropi ne znamo ni toliko je li to još uvijek engleska kolonija, jedna od zemalja Komonvelta ili je i samostalna država.

Habib Mandžić, inače srebreničkih gora list i u srednjem Podrinju omiljeni predratni profesor engleskog jezika, živi već duže od dvije decenije u Australiji. I magistrirao je tamo na engleskom te radi kao profesor tog jezika u Melbournu!

Iako mu je, dakle, engleski egzistencijalno sredstvo, začuđujuće je sačuvao sočnost maternjeg bosanskog jezika, pa je ta svježina izraza i izražavanja vrlo bitan argument da njegova nova knjiga “Kako biti čovjek među ljudima” bude još čitanija. I ne samo u Bosni, nego i u našoj dijaspori. Svojom “duševnošću” privukla bi i umnogome ogoljene ( u smislu obezdušenosti ) zapadnjačke čitaoce.

Ova knjiga je, zapravo, svojevrsna sociološko-psihološka studija pisana na naučno-popularan način. Dobrodošla je i kao svojevrsni udžbenik, ali i priručnik primjenjiv u praksi kad su u pitanju humani odnosi između različitih grupa i uzrasta. Suštinski analizira tematiku koja je u socijalizmu označavana frazerskom, a u suštini veoma važnom sintagmom “međuljudski odnosi”. Autor se u tome usredsredio na nekoliko područja ili oblasti: odnose između roditelja i djece, između djevojaka i mladića, bračne odnose među supružnicima , odnose između mladih i starih, s posebnim poglavljem o načinu života i ponašanja starijih i starih osoba i odnosa ostalih prema njima, dok je završni temat o odnosima prema komšijama, prijateljima, kolegama i poznanicima.

U prirodi bića je da počesto zaključujemo s isključivošću i hiperboloziranjem. Dugo sam bio novinar i poprilično putovao po Bosni I Hercegovini. Po dolasku u neki grad i gradić, odmah bi mi referirali kao kroz indigo istu “legitimaciju”: da je tu najbolja voda, najljepše djevojke, ili da tu strance (došljake) cijene neuporedivo više nego domaće…., uz gotovo obavezno i tada “pohvalno”:”E, ovdje ti se najviše pije u BiH!” Slično kazujemo i povodom mnogih pojava, pa i prirodnih : za svaku ili gotovo svaku zimu da je najhladnija, često i s najvećim snijegom, da su baš ovo proljeće ili jesen najkišovitiji, da nikad nije bio gori vakat. I tako dalje. Te tvrdnje su ipak samo papagajsko ponavljanje. Možda je, pak, ponajbliže istini to što se u posljednje vrijeme redovno navodi – da ljudi nikad nisu bili otuđeniji jedni od drugih, pa i sam pojedinac od samoga sebe. Nije li to i jedan od najvećih problema s kojim se sukobljavamo i koji ostaje i kao nasljeđe?!

E, ova knjiga Habiba Mandžića upravo je uputa kako se tome odupirati i oduprijeti.

Autor dijagnosticira stanja u odnosima među kategorijama ljudi za koje se opredijelio i nudi rješenja kako se suprostaviti bezizlazu. Pri tome su veoma bitni primjeri koje navodi. Mnogo je tih primjera, veoma mnogo iz konkretnih životnih situacija, pozitivnih i negativnih, specifičnih i tipičnih, ovakvih i onakvih, redom zanimljivih, svakakvih, kakav je i sam život u svojoj punoći. Isto tako, ima veoma mnogo potkrepljivanja umješnim citiranjima stručnjaka iz različitih oblasti. Ali, nisu navođenja samo autoritetna mišljenja i tvrdnje. Raspravlja se i o tome dokle je u pojedinim pitanjima dosegnula nauka i šta zaista ona može. Uporedo su sabrana i podjednako dragocjena mišljenja onih koji nisu eksperti, pa smo suočeni i s time šta o problematiziranim temama misle i poznati filozofi, književnici, istaknute ličnosti iz svjetske povijesti, ali i oni za koje kažemo da su obični i najobičniji ljudi, a upravo je takvih uvjerljivo najviše (i u historiji ljudskog roda i odnosa među ljudima, ali i u ovoj knjizi).

Posebna zanimljivost, kao vrijednost više ove knjige, u tome je što je Habib Mandžić, kao rijetko ko, podjednako dugo živio i radio i na selu i u malim gradovima (gradićima), ali i u velikim gradovima, tako da izbliza, iskustveno i proživljeno, poznaje život u tim veoma različitim sredinama. Ne samo da navodi svoje doživljaje života u tim zajednicama, nego i na općem i užem planu tretira te sredine i međuljudske odnose u njima. Pri tome ne zaobilazi ni Bosnu. Njome se bavi ni pretjerano mnogo ni zanemarljivo malo, nego i u tome pronalazi mjeru. To što ima (i) Bosne prednost je da knjiga bude čitana u Bosni njezinoj dijaspori. Ali, ako bi se, i to bez ikakvih izmjena, prevela na neke strane jezike, uopće ne bi izgubila na svojim značenjima i značaju. Naime, znalački je realizirana na relaciji kreativnosti od zavičajnog do univerzalnog, od pojedinačnog do općeg, i u obrnutim smjerovima. U tome su primjeri iz Bosne veoma bitni (u) savremenom svijetu jer se ne tretira samo period stradanja i odbrane od agresije 1992 – 1995., nego i posljedice toga do današnjih dana.

Osim sistematskog istraživanja i istog takvog pristupa mnogobrojnim segmentima u realiziranju projekta knjige “Kako biti čovjek među ljudima”, dodatnu argumentiranost predstavlja to što je autor duže od trisdeset godina, obavljajući svoj profesorski posao, u svakodnevnim kontaktima s mladima i onima koji to više nisu, s đacima i studentima, kao i sa starijim studentima i roditeljima, kojima je, kako on to navodi, “istovremeno, hoćeš-nećeš, i psiholog, bračni savjetnik, socijalni radnik i općenito savjetnik…Imam mnogo posla s ljudima. Neprestano meni i mojim kolegama dolaze sa svojim pitanjima, s različitim teškoćama…”, tako da mu je i to sve više otkrivalo unutrašnji svijet odnosa među ljudima i pobuđivalo ga da se svesrdno baci na istraživanja i pisanje baš ovakve knjige.

Kad sam upotrijebio klasifikaciju naučno-popularna studija, nisam ni pomislio time umanjiti naučnu dimenziju knjige. Naprotiv, smatram da je ova knjiga Habiba Mandžića i sasvim naučno djelo. Pri tome, smatram da je ona i putokaz kako najzad treba pisati takva djela – da uporedo budu i stručna, zasnovsana na istraživanjima, dubokim promišljanjima i naučnoj metodologiji, ali i razumljiva i ekspertima i široj čitalačkoj publici.

Suma sumarum: Ova knjiga nas na umjesne, uporedo stručne i razumljive načine vodi odgovorima na jedno od suštinskih pitanja današnjice i budućnosti: Kako biti ( i ) ostati čovjek među ljudima. Zato je treba ne samo čitati nego isčitavati i vraćati joj se radi češćih podsjećanja.

Isnam Taljić, književnik

U Sarajevu, jula 2017./ramazana 1438.godine.