BOSNA, BOŠNJACI I SRPSKO-HRVATSKA ANTIBOSANSKA POLITIKA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 10. Feb 2018. 23:02:24

DR. MUSTAFA CERIĆ: Očito je da "konstitutivna" srpska i hrvatska politika ne odustaju od svojih namjera i navika da prisvajaju Bosnu na način da joj osporavaju državnu nezavisnost, suverenost i teritorijalni integritet u korist Srbije i Hrvatske. Bar nam to nije nepoznanica. Naš bosanski odgovor na tu antibosansku hrvatsku i srpsku politiku mora biti kristalno jasan i nedvosmislen. Kod nas ne smije biti ni trun dileme: Bosna je država svih njenih građana; Bosna nije ničija kolonija; Bosna je bila i ostala u svom vlastitom amenetu; Bosna se nije nikad nikome ni davala ni prodavala; Bosna je svoja na svome.


I
Mnogo je više pitanja, koja nas muče nego odgovora, koja nas razgaljuju. Neka pitanja ne smijemo niti izustiti, a neke odgovore ne umijemo niti zamisliti. Strah nas hvata kad čujemo prave odgovore na teška pitanja; strah nas obuzima kad nam se nameću teška pitanja, na koja nemamo ili ne znamlo prave odgovore. Prije bih rekao da ne znamo nego da nemamo - odgovore. Jer, za svako pitanje postoji odgovor. Treba samo poskočiti i svakom teškom pitanju doskočiti čvrstom voljom i provjerenim znanjem.

Bezvoljnost i neznanje su dva najopasnija stanja nacije. Bezvoljnost proizvodi učmalost, a neznanje uzrokuje štetnost. Osjećam kao da nas ova dva zla - bezvoljnost i neznanje, sve više okružuju i pritišću. Zasigurno, logika "lahko ćemo" i "šuti, ne pričaj" ne vodi nas do uspjeha unatoč Albertu Einsteinu, koji je nekoć rekao: - Ako je A uspjeh u životu, tada je A jednako X plus Y plus Z. X je rad, Y je igra, a Z je držati jezik za zubima. To može važiti samo za one koji su niko i ništa, ali oni koji su (ako su) neko i nešta u naciji i državi nemaju pravo na nehat i šutnju. Oni moraju biti potpuno budni i moraju glasno govoriti. Oni moraju znati i imati odgovore na teška pitanja, od kojih jedno ima apsolutni prioritet. Pitanje oko kojeg u Bošnjaka/Bosanaca ne smije biti ni trun dileme, a to je pitanje očuvanja i razvijanja bosanske države, na principima vladavine prava i međunarodne reputacije.

Kako to i ko to mora znati i danonoćno raditi na ovom krucijalnom pitanju za naciju? Svako od nas mora znati i raditi na pitanju opstojnosti i trajnosti bosanske države, ali neki od nas su pozvaniji i odgovoniji zato što su svjesno i dragovoljno preuzeli taj zadatak-emanet. Oni moraju više imati znanja i mudrosti da svima nama to pitanje obajasne kako bismo i svi mi znali pravi odgovor na to pitanje, a to je da se od bosanske državne gotovine ne smije praviti veresija. Šta to znače? To znači da politička i državna pamet u Bošnjaka/Bosanaca mora biti na razini povijesne odgovornost u smislu da se ni na koji način ne smije dovesti u pitanje nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet bosanske države.

Očito je da "konstitutivna" srpska i hrvatska politika ne odustaju od svojih namjera i navika da prisvajaju Bosnu na način da joj osporavaju državnu nezavisnost, suverenost i teritorijalni integritet u korist Srbije i Hrvatske. Bar nam to nije nepoznanica. Naš bosanski odgovor na tu antibosansku hrvatsku i srpsku politiku mora biti kristalno jasan i nedvosmislen. Kod nas ne smije biti ni trun dileme:
Bosna je država svih njenih građana; Bosna nije ničija kolonija; Bosna je bila i ostala u svom vlastitom amenetu; Bosna se nije nikad nikome ni davala ni prodavala; Bosna je svoja na svome.
Hrvatska i srpska politika u Bosni jako griješi što svoj politički, društveni i kulturni položaj izvodi iz Zagreba i Beograda. Oni se na taj način, svejsno ili nesvjesno, odriču Bosne, odriču se bosanskog političkog i kulturnog identiteta. To nije dobro za njih. Beograd i Zagreb imaju svoj politički i kulturni identitet, ali i Sarajevo ima svoj politički i kulturni identitet, koji je snažan, ako nije i snažniji, i od Zagreba i od Beograda, pa je, stoga i neizbrisiv, i neuništiv, i neprenosiv. Bosanska politika i kultura ostaju zauvijek u Sarajevu.

II
No, bili bismo neuvjerljivi ako ne bismo primjetili da se u posljednje vrijeme Bošnjaci/Bosanci pomalo gube u toj svojoj autentičnoj bosanskoj politici i kulturi. To je, zapravo, pravi razlog ove kolumne. Naime, pritisnuta bahatom antibosanskom politikom iz Zagreba i Beograda, "konstitutivna" bošnjačka/bosanska politika i kultura rizikuje državnu gotovinu za veresiju, koja joj se naizgled nudi iz Ankare. Odmah da budem jasan i odmah da odgovorim onima koji će mi prigovoriti što sam rekao da je "Turska naša majka". To bih opet rekao, jer Turska jeste važna i moćna država, s kojom smo povijesno i emotivno povezani, nekad "materinski", a nekad "maćehinski" najviše na ljudskoj razini. Ta činjenica nije nikad bila sporna. No, sporan je turski odnos prema bosanskoj državi. Povijesna Porta u Istanbulu nije imala sluha, kad je to mogla, da osigura Bosni njenu nezavisnu i suverenu državnost, kao što je to učinila za Crnu Goru i Srbiju. Slijedom te povijesne greške, ni Turska Republika u Ankari nije pakazala zanimanje za jačanje bosanske državnost.


Pitanje oko kojeg u Bošnjaka/Bosanaca ne smije biti ni trun dileme, a to je pitanje očuvanja i razvijanja bosanske države, na principima vladavine prava i međunarodne reputacije.


Intresovanje Ankare za Bosnu u zadnje vrijeme ne može se podcjeniti, ali može se kazati da ni ta sadašnja turska politika nije u službi jačanja bosanske državnosti, već je više promocija turske dobroćudnosti i sadakske humanitarnosti. Državno, Ankara je prisnija i sa Beogradom i sa Podgoricom nego sa Sarajevom. Za sadašnju tursku politiku Sarajevo je "srce", "suze" i "bol" na duši. Sve to ima smisla, ali dugoročno ne daje nam odgovor na za nas ključno pitanje, a to je održivost i trajnost bosanske države u okviru europskih država. Odgovor na ovo pitanje Bošnjaci/Bosanci moraju tražiti u Sarajevu i u Brisele, a ne u Ankari. Jer, ako Ankara traži svoje mjesto u Briselu, kojeg još uvijek nema, onda je jasno da Sarajevo mora naći svoje mjesto, koje još uvijek nema, a koje mu tamo prirodno pripada.

Onda je jasno i nedvosmisleno da Bosna, odnosno bošnjačka/bosanska politika, mora biti budna i obučena da komunicira sa Briselom prije nego što bude kasno. Bošnjačka/bosanska politika se ne smije pouzdati u posredničku politiku, pa makar to bila i Ankara, jer tuđa ruka svraba ne češe. Bilo bi krajnje opasno da se među Bošnjake/Bosance uvuče lažna dilema oko toga ko je za, a ko protiv Turske, kao što je nekada bila, isto tako, lažna dilema oko toga "ko je za, a ko protiv Sultana" u Istanbolu. Oni koji to rade, a očito je da danas ima takvih, rade protiv Bosne i Bošnjaka/Bosanaca. Mi, Bošnjaci/Bosanci, kao "konstitutivni", rekao bih kao matični, narod u Bosni, ne smijemo davati lažan dojam da je Ankara zaštitinik bosanske državne nezavisnosti i suvereniteta, jer ona to nije i ona to ne može biti.

Mi, Bošnjaci/Bosanci moramo shvatiti da odgovor na teško pitanje o bosanskoj državnosti leži u Sarajevu i Briselu. Mi se ne smijemo povoditi ni za hrvatskom ni za srpskom politikom u Bosni, politikom koja traži utočište u Zagrebu ili u Beogradu, utočište kojeg nikad neće naći ni jedni ni drugi.

Mi, Bošnjaci/Bosanci, moramo dokazati i pokazati hrvatskoj i srpskoj antibosanskoj politici našim ličnim primjerom, tj., našim ličnim odnosom prema bosanskoj državi na način da ne tražimo, niti da očekujemo ničiju pomoć osim Božje milosti, naše čvrste volje i našeg sigurnog znanja da gradimo bosansku državu i bosansko društvo na principu vladavine prava, na principu građanskog prava pojedinca, jedan čovjek jedan glas.

Dakako, Bosna je uvijek bila u milosti Svevišnjeg Boga više nego u volji i znanju svoga domaćina!

Tako će izgleda uvijek i biti!

Neka i dalje Božja milost čuva Bosnu!
Neka se jača naša volja!
Neka se uvečava naše znanje!
Amin!