„Mi smo jedini narod koji može govoriti dobro o državi od koje smo se odcijepili, čija nas je vojska napala, a sve najgore o državi koju smo izglasali“

Amir TELIBEĆIROVIĆ: Kada je četništvo sve više postajalo vidljivo i javno manifestirano u Jugoslaviji, Vox je objavio naslovnicu sa amaterskom karikaturom koja prikazuje vojnika handžar divizije kako drži nogu nad nekoliko odrubljenih glava. Te nacrtane glave su predstavljale Radovana Karadžića, Vojislava Šešelja, Nikolu Koljevića i Vojislava Maksimovića. Svi su imali nacrtane šubare sa četničkim kokardama. Uz karikaturu je stajao natpis: „Četvrti reich dolazi, wilkomen.“ Dosta godina kasnije, u Haškom Tribunalu, tokom svog sudskog procesa, Šešelj je pokazao kopiju ove naslovnice kao jedan od predmeta svoje odbrane.

Liberalima i ljevičarima ne smeta Andrić kao antisemit, a smeta im Busuladžić

Vjerovatno se danas rijetki sjećaju srednjoškolskog časopisa po imenu Vox, koji je izlazio u Sarajevu prije nešto manje od tri decenije. Na prijelazu jedne deceniju u drugu, prethodnog stoljeća gregorijanskog, ovaj časopis je od jeftinog omladinskog fanzina postao poznat u skoro pola ondašnje Jugoslavije. Glavni razlog tome je bila društvena i politička provokativnost ovog lista. Dio Voxove redakcije, možda i većina, bio je pankerskog nadahnuća, ali ne u području rock muzike nego u direktnom, britkom i ponekad uvredljivom ismijavanju većine negativnih stvari u tadašnjoj SFRJ, sa naglaskom na agresivnoj doktrini JNA i na mitingaškoj histeriji oko pojave Slobodana Miloševića, te medijskim podvalama. Pošto je časopis izlazio u Sarajevu, njegovi kolumnisti su najviše verbalno bockali viđenije političare iz stare komunističke postave CK SK BiH, onda i sarajevske književnike, režimske novinare, umjetnike, filmadžije, pjevače. Srednjoškolci iz ove redakcije možda su i prvi javno prepoznali velikosrpsku orijentaciju Emira Kusturice, kroz njegovo forsiranje takozvanog jugoslavenstva. Još 1989. godine su objavili da je „Kusta zaljubljen u Slobu.“ Pošto je Kusturica u to vrijeme radio u tandemu sa Abdulahom Sidranom, nisu štedili ni njega, greškom pretpostavljajući da je i on na istom tragu kao i Kusta, jer se družio s njim. Pored ostalog, Voxova redakcija se prva usudila prije rata otvoreno demitologizirati kult ličnosti izgrađen oko nobelovca Ive Andrića, otkrivajući negativnu stranu Andrićeve ostavštine, pogotovo Andrićevih sljedbenika, i dalje na satiričan način. Sve to nije prošlo bez posljedica. Voxovi novinari su bili izloženi verbalnom linču a bilo je i privođenja na „informativne razgovore.“ Ponekad bi djelovalo kao da su Voxovci pretjerali u satiričnim rubrikama, te ih je dio domaće javnosti smatrao degutantnim i šovinistički usmjerenim prema Srbima. Međutim, nekako se očekivalo od tinejdžerskog uzrasta sa pankerskom brutalnom iskrenošću koja nije uvijek bila najbolje shvaćena u bosanskom podneblju, sa još manjim shvaćanjem izvan Bosne, da bude takav. Redakcija im je uglavnom bila etnički izmiješana, što je zbunjivalo neke od njihovih kritičara. Pritom, crni humor kojeg nikad nije falilo u Sarajevu, dobro je iskorišten za njihove prozivke.



Srednjoškolska pubertetska zafrkancija u Haškom Tribunalu
Nepunih par godina poslije Voxovih objava, kako je opće poznato, crna ironija i satira iz ovog časopisa nije mogla nadmašiti ni degutantnost ni brutalnost onoga što je uslijedilo a na šta su nas, iako na zabavan način i kroz parodije, donekle upozoravali, zamalo pa vizionarski. Nisu doduše urednici krili da je čuveni ljubljanski sedmičnik Mladina nešto slično uradio dosta prije njih, te su priznali da im je Mladina bila uzor za provokativno i oštro novinarstvo, satiričnog usmjerenja, samo iz bosanske vizure umjesto slovenačke to jest ljubljanske.

Kada je četništvo sve više postajalo vidljivo i javno manifestirano u Jugoslaviji, Vox je objavio naslovnicu sa amaterskom karikaturom koja prikazuje vojnika handžar divizije kako drži nogu nad nekoliko odrubljenih glava. Te nacrtane glave su predstavljale Radovana Karadžića, Vojislava Šešelja, Nikolu Koljevića i Vojislava Maksimovića. Svi su imali nacrtane šubare sa četničkim kokardama. Uz karikaturu je stajao natpis: „Četvrti reich dolazi, wilkomen.“ Dosta godina kasnije, u Haškom Tribunalu, tokom svog sudskog procesa, Šešelj je pokazao kopiju ove naslovnice kao jedan od predmeta svoje odbrane. Da li namjerno ili ne, Voxovci su serijom članaka i ovom naslovnicom indirektno dali materijala velikosrpskoj propagandi za upotrebu i prije i poslije napada na Bosnu i Sarajevo. Momci i djevojke iz ove redakcije jesu ponekad pretjerivali, samo ne na onaj način koji su im spočitavali samozvani branitelji „bratstva i jedinstva,“ nego po nekim tumačenjima, možda na štetu Bošnjaka, u vrijeme dok su nacionalno još bili Muslimani. Pored ostalog, objavili su u jednom broju i nadrealni satirični prilog o povratku više miliona bosanskih muslimana iz Turske u Bosnu, uoči rata, koristeći se jezičkom zafrkancijom svojstvenom sarajevskim mahalama. Navodno, prema nezvaničnim podacima, Franjo Tuđman i Milošević su politički iskoristili ovaj Voxov prilog još na svojim susretima u Karađorđevu. Srednjoškolski list Vox je ugašen uoči samog napada na Sarajevo.



Sada možemo skočiti u današnje vrijeme. Naime, jedna od ostavština Voxa jeste otkrivanje izjednačenosti četništva, komunizma i jugoslavenstva, što nije bio jednostavan posao. Očekivalo bi se da je obično stanovništvo i Voxovo čitateljstvo te stvari teže prihvatalo i teže kontalo uoči raspada Jugoslavije, nego danas kada je toliko toga jasno u vezi s tim. Naravno, skoro svi smo nekad naivno vjerovali da su petokraka i kokarda suprotstavljene što je razumljivo. Propaganda je bila jaka, indoktrinacija išla od malih nogu, i dosta toga je bilo skriveno Međutim, i nakon svega što se izdešavalo prethodnih par decenija, kao i onoga što se trenutno događa u Bosni, Crnoj Gori, Kosovu, Hrvatskoj i Srbiji, broj ljudi koji i danas naivno vjeruju da su komunizam, jugoslavenstvo i velikosrpstvo razdvojene ideje, kao da je isti. Nemali broj Bošnjaka je među takvima.

SOLIDARNOST FINE GRADSKE RAJE

Kompleks niže vrijednosti „fine gradske raje“

Srbovanje

Uglavnom, da sve to ne bi ostalo nezamijećeno, danas ponovo imamo Vox, vratio se. Ovaj put, u skladu sa dominirajućom tehnologijom, ne u printanom izdanju nego na internetu, preciznije na Facebook-u. Kako je poznato, na tom mediju se doseže ono što se nekad zvalo tiražima, a to je velika posjećenost profila, velika čitanost i komentiranje objava. Novi Vox nastupa pod nazivom „Ljevičarskodesničarska BH magaza.“ Ponovo je oštar, satiričan, realan, direktan, koncizan, ironičan i prema potrebi objektivno brutalan, pošto je sama bosanska stvarnost i dalje brutalnija od onoga što joj se odupire. Ove Voxovce napadaju (ponovo) takozvane demokrate, samoproglašeni ljevičari, neokomunisti, kvaziliberali, srpski i hrvatski šovinisti sakriveni iza nekakvog jugofuturizma u kombinaciji sa jugonostalgijom, iskompleksirani Bošnjaci koji se stide samih sebe, samozvane građanski orijentisane stranke, lažni intelektualci koji histerično forsiraju Ivu Andrića, i oni koji su objedinjeni pod tragikomičnim pridjevom „fina gradska raja.“ Ovaj put možda nisu srednjoškolci u pitanju, iako se koristi ime Vox kao i kod starog časopisa. Zapravo, ne zna se poimenično ko se sve uređuje i dopunjava ovaj profil, jer osnivači ostaju anonimni. O asocijacijama na predratni Vox, jedan od administratora je rekao: „Nemamo nikakve veze sa bilo čime od prije rata. Čuli smo mi za njihov rad, nismo mnogo od toga vidjeli ali djelimična su inspiracija. Ima još jedan Vox ali su drugačije fele.“



No, njihova imena su ovdje sporedna. Značajnije su njihove ideje i poruke koje odišu originalnošću, crnim humorom i cinizmom kojim se izravno obračunavaju sa svim antibosanskim, antibošnjačkim i antimuslimanskim pojavama u domaćoj politici, kulturi, nekulturi, umjetnosti, medijima, mentalitetu i regionalnim poveznicama, uz poseban osvrt na takve pojave među samim Bošnjacima. To rade kroz objave bezbroj foto montaža, relativno jednostavnih ali ubojito iskrenih i preciznih. Ponekad su poruke u njima toliko realne da čovjek ne zna da li bi se smijao na njih ili se zabrinuo, kao što je nekad davno bio slučaj sa splitskim Feral Tribune-om. To i jeste odlika duboke satire, ostati duhovit makar i kroz crne viceve,može i morbidne, ali ne izgubiti dodir sa tragičnim dijelom stvarnosti. Povremeno pretjerivanje u tome im nije strano, ali to ostaje više kao refleksija nečega iz stvarnog života, na šta se cilja. Nerijetko prikazuju patetiku, laži, manipulacije i licemjerje takozvanih građanski orijentisanih političkih stranaka, od prevrtljivog SDP-a do dvolične 'Naše Stranke.' Snobizam „fine gradske raje“ (sa podrugljivom kraticom FGR), otkriva tipičnu sarajevsku aroganciju uperenu ka došljacima iz manjih bosanskih mjesta, to jest „papcima.“ Takva arogancija je usput i oličenje prepoznatljive iskompleksiranosti jednog značajnog dijela Bošnjaka, te njihovog osjećaja niže vrijednosti. Sve je to jasno istaknuto pri Voxu. Prosrpsku politiku Fahrudina Radončića prozivaju kroz zabavne slikice, na sličan način kako su to prijeratni Voxovci radili sa Kusturicom. Ni njihove foto montaže, koje svakodnevno skreću pažnju na skoro sve što se u bosanskim medijima prešuti, nisu mogle proći bez posljedica. Uobičajeni, već otrcani pridjev – 'klerofašisti,' jedan je od brojnih koje im upućuju protivnici. Taj izraz, za koji mnogi iz „fine gradske raje“ vjerovatno ne znaju ni šta znači, ali ga obilato koriste, Voxovci su uspjeli da pretvore u kontrazafrkanciju, ismijavajući ga u tekstualnim strip oblačićima ubačenim u fotografije da bi ih „izgovarali“ poznati likovi koji su na tim slikama. Voxovi protivnici su probali i da se virtualno obračunaju sa profilom 'Ljevičarskodesničarske BH magaze,' koristeći oružja cyber svijeta, ali se Vox održao. Ipak, za svaki slučaj, nedavno su postavili ovakvu obavijest svojoj čitateljskoj publici:
„Poštovani posjetioci i fanovi Vox Magaze, ima ljudi kojima je toliko teško u životu da nemaju drugog posla nego da prijavljuju naše postove 24 sata dnevno, UDBA ne spava. Stoga Vas molimo da lajknete i rezervni Vox, pa ako Peta Kolona uspije oboriti ovu stranicu, da možemo nastaviti sa radom bez prekida.“



Simbioza fašizma i antifašizma
Dok neki probosanski intelektualci ili probosanske stranke, samo verbalno reagiraju na sve učestalije najave nove mogućnosti za podjelu Bosne između Hrvatske i Srbije, pišući komplikovane tekstove ili dajući izjave na uvijen način, pazeći da se neko od srbijanskih ili hrvatskih kolega ne bi uvrijedio, Vox nastupa pojednostavljeno i jasno. Kako se popularno kaže – bez dlake na jeziku, ili bez trunja u tipki tastature. Onako kako mnogi u današnjoj Bosni vjerovatno razmišljaju ali se ne usuđuju to naglas reći. Na primjer, odavno je poznato da se i u Bosni i širom Balkana fašizam skriva iza termina antifašizam, koji je žestoko zloupotrebljen. Mnogi Bosanci danas, neki naivno i u neznanju a neki svjesno i pretvarajući se, sudjeluju u kolektivnoj manipulaciji kojom se svako ko ne voli komunizam ili bivšu Jugoslaviju, označava fašistom. Takva vrsta šizofrenije raste u današnjoj Bosni, a Vox je među rijetkim medijima na internetu koji to primjećuje. Možda nekome zvuči pretenciozno nazivati ih medij, ali i facebook i sam internet jesu mediji. Teško je izdvojiti samo jedan ili samo nekoliko njihovih uradaka i poruka. Ne samo zato što ih ima mnoštvo, možda i stotine, možda i par hiljada, ne zna se, nego zato što je većina njih podjednako maestralno osmišljena, vrlo rječita, dovoljno zabavna i opako činjenična, pa se teško odlučiti. Nije ih potrebno objašnjavati pošto skoro svaka njihova montaža, svaka slikica uz ubačeni društveno provokativni tekst ili umetnuti tematski dijalog, dovoljno jasno poručuje o čemu se radi. Vjerovatno bi najbolje bilo jednoga dana njihove radove pretvoriti u printanu formu zidnih postera ili uramljenih slika, te organizovati javnu izložbu istih.

Za Fincija

Za ovu priliku možda vrijedi izdvojiti više tematskih uradaka oko još uvijek aktuelne frtutme sa imenom jedne osnovne škole po rahmetli Mustafi Busuladžiću. Voxovci su najpreciznije od svih srodnih profila istakli koncentrat licemjerja među onima koji kao sa „antifašističkih“ pozicija napadaju Busuladžića, za koga pretpostavlja se nisu ni čuli do ove afere. Naravno, isti licemjeri barataju prežvakanim pojmom „antisemitizam“ jer znaju da ta riječ može proći na Zapadu ako se internacionalizira problem, u čemu su donekle uspjeli jer se stiglo do izraelske ambasade u Tirani i američke ambasade u Sarajevu. Voxovci su uspjeli da podsjete javnost na političko beskičmenjaštvo Jakoba Fincija jer se sve ove godine nije oglasio povodom većeg problema od Busuladžića koji je zapravo isforsiran, a veći problem jeste Ulica Mile Budaka u zapadnom Mostaru, dakle ulica nazvana po službenom antisemiti. Kao i ulica po ustaškom bojovniku Juri Francetiću, ili Most Franje Tuđmana u Čapljini. Nema spomena o ulicama po imenu Đenerala Draže, od kojih je jedna u okolini samog Sarajeva. I ne odnosi se to samo na Fincijeve duple standarde. Primjera ima još bezbroj, i svi su stariji od vještačke afere Busuladžić. Na Vox profilu se bave i fenomenom pojedinaca i skupina koji su opsjednuti Ivom Andrićem, i onima koji i dan-danas odbijaju da prihvate tamnu stranu Andrića, njegovog drugovanja sa Hitlerom tokom ambasadorske karijere u Berlinu, te još neke stvari. Stari Vox je načeo ovu temu, preko evidentnog Andrićevog uticaja na velikosrpsku politiku, a novi Vox nastavio sa novim podacima. No, sam Andrić nije toliko u fokusu koliko oni koji i danas bezrazložno napadaju svakoga ko kritikuje Andrića.



Dobar dio zaboravnog stanovništva i javnosti ne želi da se bavi činjenicom da je aktuelna bh. zastava sa žutim trokutom i zvjezdana zapravo nametnuta Bosni. Nije legalnom procedurom usvojena a nije bilo ni referenduma među stanovništvom za ovakvo državno obilježje. Pritom, poznato je i da je podvaljena kao navodni post-Daytonski kompromis, da bi se šatro uklonila ratna obilježja i da bi zastava bila prihvatljiva za Republiku Srpsku i za Hrvate. Ratna obilježja nisu uklonjena. Srpska ratna obilježja su ostala u javnosti širom zemlje, hrvatska ratna obilježja su ostala širom zemlje. I jugoslovenska obilježja su ponegdje ostala, to jest komunistička. Voxova Magaza redovno podsjeća sve zainteresovane na činjenicu da je i to ratno obilježje, jer su JNA i četnici pored kokarde koristili i crvenu petokraku za masovna ubijanja, paljevine, bombardovanje, rušenje i protjerivanja. Ipak, na stotine takvih zastava, uz prateću romantičarsku propagandu o Titovoj revoluciji, slobodno nosaju u javnosti bivši i sadašnji komunisti, dezorijentirani omladinci, mentalno izgubljene generacije, te jugonostalgičari i jugofuturisti, pretvarajući se kao da se ništa loše nije dešavalo zadnje tri decenije širom Balkana. Samo je grb sa ljiljanima uklonjen iz javnosti iako je bio sasvim legalna državna oznaka, usput još historijska i kulturološka. Znajući valjda kako je teško vratiti izvorno državno obilježje, makar se išlo legalnim pravnim putem, Voxovci su predložili novi kompromis. Da ostane aktuelna zastava sa žutim trokutom, samo da se one zvjezdice na njoj, zamijene sa ljiljanima. Takvu su montažu i postavili na profil. Na tragu ove teme, u jednoj od poruka su napisali: „Mi smo jedini narod koji može govoriti dobro o državi od koje smo se odcijepili, čija nas je vojska napala, a sve najgore o državi koju smo izglasali.“



Glavna profilna slika prikazuje karikaturni crtež svinje koja je na leđima zbunjenog magarca, igrajući poznatu staru igru mrkve i štapa. Svinja drži mrkvu na štapu, u ovom slučaju zastavu SFRJ, i tako mami magarca da se nedostižno kreće za njom noseći prase koje ga jaše. Magarac pritom na tijelu ima bosansku državnu oznaku, a prase na svom tijelu srpska ocila. Pored ostalog, raskrinkali su i programske šeme više domaćih televizija, poput patetičnog odabira na Federalnoj TV. Na ovoj televiziji kao da žele zadržati gledateljstvo u psihičkoj zarobljenosti tako da ne mogu umno maknuti iz jugoslavenskog perioda. Beskrajno ponavljanje plitkoumnih srbijanskih filmova kao što je Žikina Dinastija, te ko zna koja po redu repriza beogradske serije Bolji Život na FTV-u, zatim redovno ponavljanje partizanskih filmova na čelu sa 'Valter brani Sarajevo,' otkriva mentalno oboljenje u programu Federalne, što Voxovcima nije promaklo. Kada je riječ o također patetičnim sarajevskim 'liberalima,' Vox je upratio da oni svoje furke na zapadnjačke društvene trendove pokušavaju spojiti sa Titovom političkom filozofijom. Modernizam kao opsesija dolazi do izražaja pri isticanju prava homoseksualnih osoba. Na primjer, u skladu sa trendom sa Zapada, rade na promociji LGBT sloboda, povezujući to sa jugonostalgijom i nekadašnjim „slobodama“ u socijalizmu. Vox im je skrenuo pažnju da su homoseksualne osobe krivično gonjene u Titovom socijalizmu, da su ležale na robiji, i da nije bilo tih sloboda o kojima „liberalni ljevičari“ govore.



Ovime je dovoljno rečeno. Za sve ostalo treba samo pregledati bezbroj njihovih montaža, ironičnih komentara i poruka. Ukoliko vam nisu dovoljno jasne dnevne televizijske vijesti u Bosni ili o Bosni, niti iskopirane poluinformacije na popularnim web portalima, te novinama i magazinima, za kratke i jasne činjenice, sa zabavnom podlogom, pregledajte jednostavne slikice na Ljevičarskodesničarskoj bh. Magazi, makar se i ne složili s njima. Istina je skoro uvijek teže prihvatljiva od poluistine i od laži. Voxovci to najvjerovatnije znaju, zato možda i računaju da će na ovaj način steći jednak broj i sljedbenika i mrzitelja. Činjenice koje oni iznose govore o nama samima, kroz bosansku stvarnost, i to neposredno. Zato nam neće uvijek prijati ono što tamo vidimo, čak i onda kada nas to nasmije ili kada se složimo sa određenom objavom. I to je normalna pojava. Samo je treba prihvatiti kao takvu.

Za ono fino gradsko dijete Dodik broji na prste