BANJALUČANIN HADŽI HAMID HUSEDŽINOVIĆ
Autor: Haris Hojkurić
Objavljeno: 17. Mar 2018. 19:03:58


Za hadži Hamid agu Husedžinovića se svojevremeno pričalo da je bio treći po bogatstvu čovjek u Bosni i Hercegovini. Ko su bila prva dvojica ne bih znao reći, jer ni meni nisu kazali.
Ali nije to uvijek bilo tako. Otac Salih doveo ga u Banjaluku, što se kaže za ruku, od nekih 5 godina iz Ćutahije (Kütahya), Anadolija, Turska.

HARIS HOJKURIĆ: Sa dobivenim parama on se po povratku u Banjaluku zaputi u Okružnu oblast u bivšem Turskom sudu gdje se u međuvremenu smjestila Austro-Ugarska vlast i dogovori da otkupi Ali-pašin konak. To je bila prelijepa, nad modrozelenom rijekom rezidencija posljednjeg Osmanskog paše. Dogovor je postignut, pazar napravljen i uz konak Hamid aga otkupi i dobar dio obale Vrbasa prema gradskoj ćupriji.
Kuća im je bila gdje je kasnije bila zgrada Merhameta, kod Medrese, koju nekad svijet prozva Švrakina kuća, u Ferhadija mahali. Tih godina, oko 1830-te, Osmanska vlast je u Carevini vršila administrativne reforme koje ni Bosnu nisu zaobišle, pa tako i reforme vezane za naše nazive, porodična imena, i sl.

Vjeruje se da su bili potomci nekog Huse, koji se prezivao Džin; to prezime u Banjaluci nije bilo strano, pa ih prozvaše Husedžinovići.

Nedugo poslije dodjele prezimena preselio mu je otac. Živjelo se skromno, ali pošteno i čestito. I mladi Hamid kad je stasao i zamomčio se odluči da zaprosi lijepu komšinicu Fatu. Međutim, kako je bio mlad, siroče i za njeno viđenje nedovoljno bogat, bi odbijen. Plaho ga je to pogodilo i okaharilo. Pri duši mu je bilo veoma teško. Bio je povrijeđen i bilo mu je krivo. Plačnim glasom, dignuvši dlanove prema nebu, iskreno sa dubokom nadom i uvjerenjem zakleo se velikim Bogom da će se, ako Bog da, obogatiti i kad se jednog dana obogati da će onda, ni manje ni više, nego od svoje nesuđene mlade, oženiti najstariju kćerku. Fata se ubrzo za drugog udala i rodila kćerku, a mladi Hamid se uveliko bacio na trgovinu.

Počeo sa prodajom baruta, takozvanih fišeklija za vojsku, krenuo i sa otkupom stoke od seljaka i njenom preprodajom za potrebe Osmanske armije da bi na kraju završio s tim da je za cijeli srez državi unaprijed plaćao porez, koji bi kasnije od poreznih obveznika prikupljao za sebe. Na svako grlo sitne stoke davao se po jedan tadašnji novčić (akča), a na krupnu stoku dva, tri ili više. To se nazivalo agnam i plus uz to išla je desetina na poljoprivredne proizvode.

Kad je Fatina kći stasala za udaju, sad ugledni i čuveni Hamid-aga pošalje prosce i bogate darove, da se jedna takva bračna ponuda nikako nije mogla odbiti. Ispuni se njegova zakletva i sve dobi što je nanijjetio. Izrodio je četvero djece: kćerku Halimu te sinove Hamzu, Šemsa i Saliha.

I ako je kažu bio ters i pogrub, nikom nije dao preda se, opet, volio je društvo i dobar eglen. Bio je darežljiv domaćin, srdačan, otvoren... Tako mu se jednom najavi grupa mlađih banjalučana željnih bogatstva i slave, te svega drugog što uz to ide, sa željom da dođu, da ga posjete i upitaju za savjet - kako se to on kao mlad čovjek tako puno, a iznenada i brzo obogati.
Primio ih je u gostinsku kuću, i kad su se fino počastili od slanog, slatkog, šerbetom, kahvom...izvadiše gosti lijepo zapakovan ćurak (krzneni kaput), hediju, da daruju domaćina.

Uze on dar, pogleda ga i nasmije se.
- Evo vidite, vi meni donijeli moj ćurak. Jutros zovnem momka dam mu ćurak i pošaljem ga na plac da ga proda. A vi naišli i kupite taj isti ćurak. Evo novac, a evo ćurak, kad ide ide....

Bio je hadži Hamid i mudar čovjek. Jednom dođoše neki da mu ogovore jednog sugrađanina kako je na jednom sijelu o njemu ružno pričao. A on im reče, nemojte džaba lagati na čovjeka. Grihota je to. Ne priliči vam da ružno o ljudima govorite, a pogotovo kad taj o kome se govori nije tu.

Hajd' dobro, što nam ne vjeruješ al' kako si znao da ovo nije istina o njemu, sramno priznaše.
- Pa jednostavno, tom čovjeku nikad ništa nisam valj'o.
Međutim burna vremena dođoše. Hamid-aga te 1878 godine državi unaprijed plati porez, predade na stotine grla stoke za potrebe vojske i ništa ne naplati. Kad se situacija malo smirila, nakon krvavog višemjesečnog rata, jer Bosna nije šutke pala; Bošnjaci su se gotovo nenaoružani digli na bunu i otpor okupatoru tako da je Austro-Ugarska morala poslati preko 300,000 dobro naoružanih vojnika da bi pokorila i umirila Bosnu, spremi se i sa papirima o potraživanju pravo u Istanbul. Uredno je naplatio za stoku koju je vojsci svojevremeno predao, a za pretplaćeni porez trebalo je da vidi sa novim vlastima.

Sa dobivenim parama on se po povratku u Banjaluku zaputi u Okružnu oblast u bivšem Turskom sudu gdje se u međuvremenu smjestila Austro-Ugarska vlast i dogovori da otkupi Ali-pašin konak. To je bila prelijepa, nad modrozelenom rijekom rezidencija posljednjeg Osmanskog paše. Dogovor je postignut, pazar napravljen i uz konak Hamid aga otkupi i dobar dio obale Vrbasa prema gradskoj ćupriji.
Nakon nekog vremena, promislio je da bi bilo dobro da sa novim vlastima započne razgovore oko poreza. Međutim, oni su imali razrađenu poreznu politiku i nije im se sa lokalcima ulazilo u aranžmane te vrste, ali su ga ipak redovno, kao uglednog, bogatog i još hadžiju, cijenjenog čovjeka primali na razgovor. K'o kad se hoće, dežurni ispred kancelarije namjesnika Lazarinija, taj dan kad' je najavio hadži Hamida, nije mu i otvorio vrata i hadžija ih je na zaprepaštenje kako namjesnika tako i drugog prisutnog osoblja otvorio svojim bastunom (štap kojim su se gospoda pomagala pri hodu, a koji je na vrhu imao kuglu).

- Hadžija nije ovo tvoja posernica! Ne možeš tako kod mene da ulaziš!, - povišenim tonom reče namjesnik.

Ovako ulazim svuđe pa i tebi. A ti ćeš tek da vidiš šta je tvoje, a šta moje! - odvrati ovaj oštrim tonom, pritome dižući kažiprst desne ruke.

Straža! Straža! viknu namjesnik. Vodite ga i postavite mu stražu. Od danas je hadžija Hamid Husedžinović u kućnom pritvoru.

Nakon par dana, dodije hadžiji sjediti zatvoren u kući, poruči da momak dođe sa konjima i doveze voz sijena pred kuću, da tu stoji i čeka. U međuvremenu drugi momak s unutrašnje strane avlije prisloni lotre na zid i hadžija se popne preko i držeći kofer u ruci skoći u sijeno. Momak krene, pravac Okučani. Tu je bila stanica i dok su čekali voz nađoše i tumača (prevodioca) s kojim se pogodi za cijenu da mu bude pratnja do Beča.

Kad su nakog dugog putovanja stigli i smjestili se u najluksuznijem hotelu u blizini carske palače hadžija pošalje tumača da se raspita koja crkva zvoni kada neko umre sa dvora ili od austrijske vlastele.

Saznavši šta je htio dođe pred crkvu, nađe zvonara i upita ga koliko košta da zvoni?
Ova crkva zvoni samo u iznimnim situacijama. Zašto bi sad trebalo da zvoni?, - upita ga zvonar.
Hadžija se desnom maši za kesu i izvadi veliki šorvan te ga pruži zvonaru. Dok se svjetlost sa dukata presijavala zvonareve oči se počeše cakliti, nikako da se pogled odvoji; drhtavom rukom čvrsto drži onaj zlatnik i s mukom procijedi: šta ću reći kad me budu pitali zašto zvonim?

- Reći ćeš da je u Bosni umrla pravda!

Ne smijem - odgovori. Znoji se, izvija, graške znoja mu na čelu. Hadžija izvadi još veći dukat, pa mu ga tutnu u ruku.

- I reći ćeš da hadžija iz Banjaluke traži audijenciju kod cara Franje Josifa.
Dok je tako zvono na crkvi zvonilo u palati zavlada panika. Sve se uskomeša; dvorem kruži pitanje: ko je umro, zašto zvone zvona? Niko ne zna odgovor. Svi sliježu ramenima. Poslaše stražare da pitaju. Kad su zadihani, ko bez duše, dotrčali do crkve zvonar im prenese sve šta mu je hadžija rekao da kaže.
I car Franjo, nakon kraćeg razmišljanja odluči da sasluša hadžiju. Dopala mu se dosjetka, kako je hadžija mudro osmislio put kojim će do njega najbrže doći.

S jedne strane stoji car Franjo sa tumačem, s druge ulazi u audijenciju hadži Hamid-aga u najgizdavijem bosanskom odijelu, sa hadžijskom čalmom na glavi, opasan oko struka zlatnim silahom i sa svojim tumačem.

Blago se jedan prema drugom nakloniše i rukom na srce temennah učiniše.
Car, starac s dugom bijelom bradom naspram drugog starca s istom takvom bradom. Stariji ljudi, imaju neku dozu samilosti i blagosti pune poštovanja u ophođenju jedan prema drugom.
Kojim dobrom si došao? - blago mu se car obrati.

Kakva te nepravda, meni na dvor, iz Bosne dovela?

- Tvoj namjesnik Lazarini čini nepravdu nad muslimanima u Bosni. I došao sam da ti to kažem.
I još da dodam: ili on iz Bosne ili ću ja dignuti bunu na Bosni.- oštro će hadžija.
Još pamteći nedavni, žestoki otpor Bošnjaka okupaciji Bosne, hrabrost, lavovsku borbu i pokazano junaštvo, te velike žrtve koje su nanijeli njegovoj vojsci car Franjo je dobro razumio da se ljutnja i upozorenje bosanskog čovjeka ne smije olahko uzeti.

Dao je hadžiji znak da je razumio njegovu poruku, zahvalio se što je došao i rekao šta ga muči, te se povukao sa savjetnicima u službene odaje.

Sutradan, vračajući se u Bosnu, sjedio je Hamid-aga u kupeu i po glavi prebirao po stoti put svoj nastup pred carem. Na stanici u Zagrebu voz je stao, ustao je i polako otvarao prozor da mu uđe svježeg zraka.



U tom trenutku s druge strane, iz pravce Okučana, naišao je voz prema Beču a u vozu sjedi Lazarini: potišten, pokisao, zabrinut... Depeša da se hitno javi na dvor nije bila nimalo prijatno napisana. Ton je bio oštar, zapovjednički i ljutit. Osjetio se to. Znao je stari diplomata da nešto nije u redu, ali šta, to već nije. I to ga od Banjaluke stalno muči i neda mu mira.

Podigao je pogled i kad je ugledao hadži Hamida, ostao je bez daha, usta su mu se napola otvorila, odigao se sa sjedišta.

A hadžija, kako stoji kraj prozora i vidjevši ga takvog, podiže svoj desni kažiprst i glasno reče da ga ovaj dobro čuje: Lazo, jesam li ti kazo !!
Okrenu se i zadovoljno sjede na svoje mjesto.

Shvatio je Lazarini u momentu sve.

Godine su prolazile i tako negdje oko 1900-te džamija Ferhadija dobi novog imama, a ujedno i muderrisa (profesora) u obližnjoj medresi. Dotadašnji imami su bili lokalci, domaći ljudi i imali su svoje kuće, ali ovaj novi je bio iz drugog mjesta i trebalo mu je riješiti stambeno pitanje. Kad se problem iznio pred džemat, svi su šutili, niko ništa da kaže. Tad se javi hadži Hamid i reče: svi znate da imam kuću kraj medrese, ovdje u blizini džamije, evo voljan sam je prodati novom imamu za jeftine pare. Može da je otplaćuje kad hoće i koliko hoće, a i sa početkom otplate ne treba da žuri. Svi se obradovaše čuvši ovu hadžijinu ponudu, a mladi imam ponajviše. Kuća je bila lijepa, dvospratna, na dobroj lokaciji, zdrava, sa bašćom i vočnjakom. I baš kao što je i rekao, hadžija je dade upola cijene.

Efendija mlad, tek se oženio, useli sa hanumom u novu kuću i elhamdulillah obasuše ga sitna djeca. Ne prođe ni godina a beba u kući zaplače. Svijet donosi, viče mašaAllah, dariva nevjestu, dječicu....al' efendija nikako da otpočne sa otplatom duga. I pet godina prođe on ni prvu ratu da dadne. Šuti on, šuti hadžija, niko ništa ne spominje, ali njega svaki put oko srca štrecne kad vidi hadžiju da ide u džamiju. Vazda pod strahom da će hadžiju izdati strpljenje i da će jedan dan samo ustati i reči: slujašaj ti mali, evo čekam te već pet godina i što je previše previše je, izlazi iz kuće. Pošlo mu smetati i na namazu, jedva je održavao koncentraciju i dobro je pazio da u učenju ne pogriješi. Ali to sad već postade prenaporno. Svaki dan mu teži.

Vidi on pred džamijom sjedi par hadžijinih akrana, parnjaka i vršnjaka, puše duhan i muhabete.
Nazva im selam i nekako stidljivo otpoče: draga braćo da me posavjetujete šta mi je činiti... I ispriča im svoj slučaj, za koji su oni već znali, ali za tegobe koje ga tište u duši nisu.
- Ne mogu spavati, nastavlja efendija, sramota me hadžiji u oči pogledati, a plata mala, sitna djeca, ja za rate nemam, ionako kraj s krajem jedva sastavljam. Ne znam šta ću.

Saslušali su ga i ko stari, mudri, saburli ljudi rekoše: dragi naš efendija, hadžija je milostiv čovjek. On je samo na izgled ters, al' se ispod njegovog ljutitog lica krije velika dobrota. Nego sad će za koji dan Bajram, pa ti fino čim se svrši sa namazom i kad vidiš da je hadžija krenuo kući odmah za njim. Ne dozvoli da mu iko dođe do kuće prije tebe, da budeš prvi koji će mu ući i bajramovati se, pa ćeš vidjeti šta će biti.

Bajramsko jutro, klanjalo se i svak se okrenuo svojoj kući, a efendija ti pravo za hadžijom, u stopu ga, na par metara udaljenosti, prati, nikud se ne obazire samo gleda preda se i drži korak. I kad je hadžija ušao u halvat, još su nije ni čestito izuo a efendija će ti na vrata.

Selam alejk, Bajram barećula hadžija i prileti da mu iz poštovanje čelo na ruku stavi.
Hadžija mu brani, ruku vuče nazad, a vidi se da se plaho obradovao. Hajde, bujrum, bujrum, e baš si me iznenadio i baš mi je po volji što si mi ti prvi na Bajram došao.

Počastili se kahvom, šerbetom, baklavom, kakav je ve' u na[im ku'ama adet, svašta nešto pričali, upitali se za zdravlje, familiju i ostalo,... i taman kad je efendija htio da započne razgovor o kući, hadžija ga prekinu.

- Allaha ti ne govori o tome. Ništa ti meni nisi dužan i možeš ostati koliko god hoćeš. Budi bez brige. Sve će biti u redu, vidjet ćeš.

Sa efendije ko da je teret od sto kila spao. Razrahati se i dušom odahnu. Sad opet k'o na iglama da sjedi, od sreće bi poletio i hoće da ide ženi radostan haber donijeti, al' ga sramota tako naglo ustati i otići.

Gleda ga hadžija pronicljivim okom i kao da mu čita misli, reče: Sinko hajde ti sad polahko svojoj kući. Trebaš se i sa ženom i djecom bajramovati, pa da te ne čekaju, a može ti ko i bahnuti pa nek' si tamo.

Skoči efendija, još jednom se poselami i sav nasmijan odleti kući.

Par dana iza Bajrama, obukao se hadžija svečano, haman k'o i za Bajram i pravo u Šerijatski sud. Došao da Allahu dž.š. za ljubav, pred svjedocima hadži Hifzi ef. Bahtijarevićem i Ibrahim ef. Varcali, uvakufi kuću za stanovanje, samanluk (spremište za slamu ili sijeno), štalu za konje, bašču sa voćnjakom, što se sve nalazi u Ferhadiji mahali u Banjoj Luci.

Vakufnama je napisana i registrovana 8. ševvala 1322. godine. (16.12.1904).

El- Fatiha!