HABIB MANDŽIĆ: Čovjek je, zaista, čudnovato sitničavo biće uza svu svoju težnju za dostojanstvom i veličinom. Sposoban je da gleda smrti u oči i da se suoči sa svim mogućim grozotama, ali sitnice ga izbace iz ravnoteže. Tako pričaju da je Sir Hari, kada su ga vodili na stratište da mu odrube glavu, nije molio za milost, nego jedino da ga ne udare mačem po onome mjestu na potiljku gdje ima bolnu izraslinu.

Tužno je da ljudi sitnicama sebi zagorčavaju život. U velikim se životnim teškoćama često snađu i ponašaju kao veliki ljudi, dok se u sitnicama pokažu u svoj svojoj sebičnosti.

Sudske dvorane nam govore da se većina brakova rastane samo zbog sitnica. Te sitnice su ponekad tako bijedne i svakodnevne da ih ni papir ne može podnijeti budući da vrijeđaju svaki osjećaj dostojanstva. Sitne finansijske brige, nepromišljene riječi, premalo pažnje, sve to dovede ljude na ivicu ludila i nesreće.

Psiholog Dale Karnegi pripovijeda o američkom vojniku koji je za vrijeme rata službovao na podmornici u Tihom okeanu i tamo se odvikao uzrujavati zbog sitnica. Bilo je to 1945.godine, kada su plovili prema japanskom brodovlju i napali ga. Međutim, primijetio ih je japanski avion dok su se nalazili sto pedeset stopa ispod vode. Isključili su sve rashladne uređaje i uopće sve električne aparate, tako da je podmornica bila potpuno nečujna. Ali tada je buknuo pakao. Šest bombi rasprsnulo se oko podmornice i natjeralo ih 267 stopa u dubinu, sve do morskog dna. To je za podmornicu i njezinu posadu značilo gotovo sigurnu smrt. Japanski brodovi napadali su ih neprestano petnaest sati. Cijelu vječnost trajali su ti sati grozote i očekivanja najgoreg. Na desetine bombi rasprsnulo se u blizini podmornice. Svi su bili tako tihi da su upravo zadržavali dah. Temperatura u podmornici dizala se na 40 stepeni celsiusa, ali, uprkos tome, taj mladić se tresao da su mu svi zubi cvokotali. “To je smrt, to je smrt”!, ponavljao je u sebi. U trenutku je, kao na filmu, prošao pred njim sav njegov život. Sjetio se svih nepromišljenosti koje je nekad počinio, sjetio se sitnica zbog kojih se znao tako naljutiti. Koliko se puta kao bankovni službenik ljutio zbog dosadnih kancelarijskih sati, premale plate, zbog slabog izgleda za napredovanje u službi… Bio je nezadovoljan što nije imao toliko da napravi vlastitu kuću i kupi auto. Ljutilo ga je što ne može ženi kupiti lijepu odjeću. Koliko se samo ljutio na svoga šefa, jer je taj bio dosadan i sitničav. Sjetio se kako se navečer, obično vrlo neraspoložen, vraćao kući, zanovijetao ženi i ni zbog čega se svađao s njom. Čak se ljutio i zbog svoje bradavice, koju je imao iznad čela, jer mu ona, navodno, nagrđuje ljepotu. Kako mu je sve to prije nekoliko godina izgledalo važno i nepremostivo! A kako je sasvim drukčije sve ocjenjivao sada u podmornici, dok je gledao smrti u oči. Sve je izgledalo sitno, besmisleno i bezvrijedno. Uopće nije mogao shvatiti kako je nekad prije mogao biti tako ograničen da se uopće mogao zaustaviti i uzbuđivati samo zbog jedne stvarčice. Odmah je sebi obećao: “Ako još ikada ugledam sunčevu svjetlost, nikada više neću dozvoliti da me neka sitnica izbaci iz ravnoteže.” Tako je zaključio svoje pripovijedanje. U onih petnaest sati u podmornici zadobio je više životne mudrosti nego ranije u sve četiri godine studija na fakultetu.

Sva je poteškoća u tome da čovjek nije svjestan da je sitničav. Treba mu tek otvoriti oči da može prepoznati bijedu svoga ponašanja. Treba ga postaviti pred teška životna iskušenja, da gleda smrti u oči, jer samo tako može razlikovati sitnice od važnih stvari, bijedu od veličine, smiješnost od strašne stvarnosti. Većina naše svakodnevne ljutnje i brige je tako sićušna da se izgubi sva njihova ozbiljnost, a ostane samo smiješnost.



I slavni polarni istraživač Bird govori nam kako su njegovi pratioci na Sjevernom polu noću i zimi junački podnosili 60 stepeni ispod nule i druge grozote koje su im prijetile, međutim, kad su se zbog sitnica naljutili jedan na drugoga, ako je naprimjer, jedan kod jela glasno mljackao, ili se proširio centimetar više na ležaju i tako dodirivao drugoga, bilo je zlo i naopako. Takve sitnice mogle su te, inače izvanredne ljude dovesti na ivicu ludila.

Čovjek je, zaista, čudnovato sitničavo biće uza svu svoju težnju za dostojanstvom i veličinom. Sposoban je da gleda smrti u oči i da se suoči sa svim mogućim grozotama, ali sitnice ga izbace iz ravnoteže. Tako pričaju da je Sir Hari, kada su ga vodili na stratište da mu odrube glavu, nije molio za milost, nego jedino da ga ne udare mačem po onome mjestu na potiljku gdje ima bolnu izraslinu.

Takvu bolnu izraslinu ima svaki čovjek na drugom mjestu. Dođete na sijelo i vidite kako žena, uprkos prisustva gostiju, i dalje kori svoga muža. “Gledaj šta radiš! Zar nikada nećeš naučiti kako se siječe suho meso?” Tada se okrene prema gostima: “Vidite, moj čovjek uvijek sve radi naopako! Veću ljenčugu u životu nisam vidjela! Neće da se potrudi da išta uradi kako valja.” Mi bismo na sve to dodali: “Možda je tačno da se nedovoljno trudi i da ne zna, ali pored svega toga, zaslužuje ogromno divljenje da je tolike godine izdržao uz takvu sitničavu ženu.” Čovjek radije u miru pojede poparu bez mesa nego najbolje jelo uz neprestano zvocanje i prigovaranje takve žene.

Drugom prilikom su negdje pozvali goste. Već je sve bilo spremno. U posljednjem trenutku domaćica primijeti da peškiri ne pripadaju prostrtoj sofri. Onda krenu optuživati snahu što to na vrijeme nije vidjela. Snaha joj objasni da se nalaze na pranju i da na to ranije nije mislila. Gosti su već pred vratima i više nema vremena za ponovno prostiranje. Na vrijeme se je osvijestila: “Zašto da nam ove sitnice pokvare večer?” Žena i muž s veselim licem su dočekali goste koji su se odlično zabavili i niko nije ni primijetio da peškiri nisu oni pravi.

Nekom piscu je jako smetalo i ljutilo ga pucketanje vatre u peći dok je pisao svoju knjigu. Zbog toga bi se strašno uzrujao. Jednom je prilikom logorovao sa svojim prijateljima. Tamo su zapalili vatru, skuhali jelo i grijali se. Pucketanje i praskanje vatre ih je tu na logorovanju posebno zabavljalo. To pripada poeziji logorskog života. I glas te vatre neprestano je bio jednak onome kod kuće koji ga je toliko uznemiravao. Kada se vratio kući, nikada mu više nije smetalo pucketanje vatre. Iz tog pucketanja neprestano je odzvanjala poezija logorovanja.

Na sve ovo psiholog Dale Karnegi dodaje priču o četiri stotine godina starom stablu u koje je, nebrojeno puta, udarao grom i koje je, uprkos snažnim olujama, ostalo uspravno te ga nijedna sila nije mogla slomiti. Na kraju ga je iznutra pojeo crv, tako da se ono potpuno raspalo.

Sličan velikan je i čovjek. Nikakva sila i nikakav grom ne može ga tek tako slomiti, ali dođe i uvuče se u njega crv malih briga, sitnih tuga i ljutnji, koje ga iznutra sve više grizu i razjedaju, tako da se jednog lijepog dana, prividno zdrav čovjek, jednostavno sruši.

Imao sam u mojim Gladovićima komšiju kome nisu cvale ruže, nego je tiho koračao kroz mnoga teška iskušenja. Kad bi ga neka sitnica tiho izjedala, imao je običaj zviždati. Cijelo naše selo znalo je da nešto opet nije uredu kod kuće, jer Ramo opet zviždi. Tako je stalno zviždao na sitnice da mu se nisu uspjele uvući u srce.