MEHDIN HODŽIĆ - KAPETAN SENAD - CRNI LABUD Rođen je sa vizijom. Živio je sa vizijom. Svoju dušu je predao Gospodaru, imajući pred sobom viziju slobodne, jedinstvene, suverene R Bosne i Hercegovine.

Elmedina MUFTIĆ: Časni pripadnici jedinice "Crni labudovi", zajedno sa ostalim pripadnicima Armije R BiH, nisu iznevjerili ideal slobode, kojeg je živio Mehdin Hodžić. I danas, dvadeset i više godina od prestanka oružane agresije na državu BiH, ponosno, dostojanstveno, budno, stoje na braniku domovine, kao trn u oku neprijatelju i nada državi i narodu. Onog trenutka kad je duša Mehdina Hodžića krenula put Gospodara, da mu predano na sedždu padne, baš na tom mjestu se izleglo jato novih labudova koje i danas ponosno ispisuje stanice historije države bosanske.

Nije bio nimalo lahak poduhvat organizovati i pripremiti narod za pružanje otpora agresoru, koji je za cilj imao okupiranje R BiH i biološko istrebljenje Bošnjaka, autohtonog evropskog naroda koji hiljadama godina egzistira na ovim prostorima. Otrijezniti narod od podvaljenog komunističkog opijuma zvanog "bratstvo i jedinstvo", objasniti ljudima, da su im dojučerašnje komšije i kumovi, sa kojima su bratovali, opet obukli ratne uniforme i promijenili znak na kapi, bilo je skoro pa nemoguće. Teško je bilo lahkovjernom i merhametom zadojenom bošnjačkom insanu objasniti da su prijatelji i kumovi, dojučerašnji "partizani“, preko noći postali četnici, kojima je jedini cilj istrijebiti Bošnjake. Naprosto, shvatiti težinu i ozbiljnost situacije u kojoj su se našli muslimani - Bošnjaci početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, mogli su samo vrlo inteligentni i nadahnuti insani. To je bila ona vrsta ljudi, koja se rađa sa vizijom, jakim instinktom, velikom osjetljivošću za pravdu, i jakom potrebom za opstankom države i naroda. Nije ih bilo puno, ali ih je Božijom voljom bilo dovoljno da organizuju i pruže otpor agresoru, i zaustave neprijatelja da genocidni plan provedu do kraja...

Mehdin Hodžić, kodnog imena Senad, s nadimkom "Crni labud", jedan je od vizionara koji su organizovali i pružili otpor agresoru, koji su zaustavili srbo-četnike u krvavom genocidnom piru, koji su poveli narod u odbranu golih života, suvereniteta i integriteta države bosanske. Pred sobom je imao cilj, i jasno je pronalazio put, iako su često prepreke bile preteške da ih savlada čovjek, ali nije odustajao. Svetinja koju je branio u njegovim očima je minimizirala silu koja napada. Znao je da ne smije stati, ni toliko, koliko da predahne, jer i jedan predah je značio odlazak u smrt na hiljade nevinih i golorukih Bošnjaka, koji ne vjeruju da je dojučerašnji čovjek, preko noći postao zvijer, žedna upravo njihove krvi. Trebalo je spasiti narod, zaustaviti agresora u daljem napredovanju i okupiranju dijelova R Bosne i Hercegovine, a oružja za pružanje otpora skoro da nije ni bilo. Ono čega nije falilo, bila je ljubav za narodom i državom, želja za opstankom, i inat bosanski, koji je ponekad ubojitiji od svakog oružja. Mehdin Hodžić i njegovi saborci su upravo bili naoružani ljubavlju, željom, inatom... Branili su svetinju slobode, vjere, nacije, države, svjesni da se samo jednom umire kao gazija, a stotinu puta kao kukavica. Hrabro su stali na branik domovine, puno prije nego su drugi i čuli da se puca. Dok su mnogi mirno spavali, vjerujući da neće doći do njih, Mehdin je bio bitke po Bijeljini, Đulićima, pokušavajući spasiti narod iz čeljusti četnika, ispod naoštrenih agresorskih kama. Pokušavao je nemoguće, ali je uspijevao, često bivan iznevjeren i od naroda koga je branio, ni to ga nije obeshrabrilo, išao je dalje, znajući da se sloboda osvaja, a država, vjera i narod brane po cijenu života. Prvi dani agresije značili su život ili smrt, opstanak ili nestanak, otpor ili okupaciju, grob ili slobodu, zato su i bitke bile najljuće, uzimale su one najhrabrije, najodvažnije, najspremnije da sebe daju za ideal opstanka države, vjere i naroda.

Početak maja krvave i agresijom i genocidom ovijene 1992. godine bio je jedan od najtežih perioda u hiljadugodišnjoj historiji Bosne; agresor je krenuo silovito da okupira što veći dio teritorije R BiH, i da biološki uništi što više Bošnjaka, zatre im svaki trag postojanja, satirući im spomenike kulture, vjere i tradicije. Napadi su bili žestoki, čitava istočna Bosna je polahko padala u ruke okupatora, nenaružan narod je bezglavo tražio spas po šumama, i slobodnim teritorijama, a sve ih je bilo manje. Napad agresora na Sapnu i Nezuk odnio je mnogo života velikih gazija ovog naroda, upravo onih koji su imali viziju pružanja otpora, ginuli su najbolji, odlazili su sanjajući slobodu, koju mi danas živimo. Oni koji su ostajali nisu imali namjeru predati se, tako je 10. maja 1992. godine, izvršen težak napad na Zaseok kod Sapne, gdje su bili smješteni saborci Mehdina Hodžića i prognani narod, koji je uspio pobjeći ispod noža četnika. Bitka je bila teška, išlo se na sve ili ništa, Mehdin je svojim komandnim sposobnostima uspio napraviti zamku agresoru, namamio ga je u dubinu naše teritorije i onda ga napao, uništeno je mnogo agresorskog naoružanja i zarobljen prvi tenk i samohotka, koji će u daljim bitkama koristiti Armije R BiH. Vođen zovom slobode, vapajem domovine, Mehdin Hodžić, je želio ići dalje, tjerati neprijatelja odakle je došao u Srbiju i Crnu Goru, što dalje od Bosne, išao je bespoštedno. Zaustavili su ga agresori snajperskim hicem, u trenutku kad je bio na vrhuncu pobjede. Mehdin Senad Hodžić - Crni labud, u temelje bosanske državnosti i bošnjačke autohtonosti, 10. maja 1992. godine u selu Zaseok, ugradio je svoj život. Njegov san o državi bosanskoj nastavili su da u stvarnost pretvaraju njegovi saborci, odnosno časna Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tamo gdje je neprijatelj zaustavio Crnog labuda, stvoren je san o slobodi, kojeg su tokom četiri godine agresije hrabro snivali i na kraju dosanjali pripadnici jedinice za posebne namjene, nazvane po heroju oslobodilačkog rata "Crni labudovi", prolazeći kros sva bosansko-hercegovačka ratišta.



Jedinica "Crni labudovi" je nastavila istim putem kojim je krenuo Mehdin Hodžić i njegovi saborci, branili su i obranili državu, vjeru i narod. Pružili su otpor daleko nadmoćnijem neprijatelju i iz obrambenog krenuli u oslobodilački rat. Časni pripadnici jedinice "Crni labudovi", zajedno sa ostalim pripadnicima Armije R BiH, nisu iznevjerili ideal slobode, kojeg je živio Mehdin Hodžić. I danas, dvadeset i više godina od prestanka oružane agresije na državu BiH, ponosno, dostojanstveno, budno, stoje na braniku domovine, kao trn u oku neprijatelju i nada državi i narodu. Onog trenutka kad je duša Mehdina Hodžića krenula put Gospodara, da mu predano na sedždu padne, baš na tom mjestu se izleglo jato novih labudova koje i danas ponosno ispisuje stanice historije države bosanske.

Mehdin Senad Hodžić, sin Selme i Hurije, rođen u Šićkom Brodu - Tuzla, dobitnike je najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", posthumno je odlikovan "Ordenom heroja oslobodilačkog rata" i ratnim priznanjem značkom "Zlatni ljiljan".

Rođen je sa vizijom. Živio je sa vizijom. Svoju dušu je predao Gospodaru, imajući pred sobom viziju slobodne, jedinstvene, suverene R Bosne i Hercegovine.

Jedinica za posebne namjene Armije R BiH "Crni labudovi" deseti maj, dan pogibije heroja oslobodilačkog rata Mehdina Senada Hodžića - Crnog labuda, obilježava kao Dan jedinice „Crni Labudovi“.

Svim pripadnicima jedinice "Crni labudovi", kao i svima nama koji živimo ideju i misiju za koju su se borili i svoje živote dali, najbolji snovi, neka je sretan i častan Dan jedinice.