SARAJEVSKO / RAMAZANSKO ISKUSTVO DANA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 28. May 2018. 17:05:38

DR. MUSTAFA CERIĆ: Neka se niko ne ljuti, ali nema ramazana kao što ga ima Sarajevo, niti ima sehura, kao što ga ima Sarajevo, niti ima iftara, kao što ga ima Sarajevo, niti ima ezana, kao što ga ima Sarajevo, niti ima omladine u Begovoj džamiji, kao što ju ima Sarajevo, niti ima osmjeha i miroljubivog pogleda, kao što ga ima Sarajevo.


Sinoć sam bio na teraviji u Begovoj džamiji. Osjetio sam kao nikad ranije ramazanski duh i uzdah bosanske omladine. Tako skrušeno su padali Allahu Svevišnjem na sedždu; tako složno su stajali svi u jednom saffu; tako pokorno su se okrenuli prema Kabi u Mekki; tako nježno su selamili jedan drugog nakon zadnjeg tešehhuda kao da su na samim vratima Arš-i azima; tako mi se ta slika urezala u pamćenje da je nikad neću zaboraviti. Sve to je tako stvarno, a opet sve nestvarno kao da si na nekom nebu, a ne na zemlji. Ljudi su mirni, nasmijani i vedri, kao da nisu oni prije ramazana. Kao da su neki drugi ljudi. Kad ih vidiš tako miroljubive, poželiš da ramazan traja zauvjek.

Tako sam sinoć doživio trinaestu ramazansku noć. Nema nesretnih brojeva. Nema nesretnih dana, ni noći. Postoje samo nesretne okolnosti i nesretni događaji, koji nas opominju da moramo biti oprezni i budni u životu kako bi ih izbjegli. Ibadet posta je najbolji budilnik za tijelo i dušu. U ramazanu duša budi tijelo tako što ga disciplinira da ostane mirno bez strasti, a tijelo budi dušu tako što ju oslobađa od svojih okova. No, sve to mora svako sam doživjeti. To iskustvo nije prenosivo, niti je nasljedivo. Svako mora okusiti slast ibadeta posta da bi mogao svjedočiti da je musliman i muslimanka.

Treba doći u Sarajevo za vrijeme ramazana i to vidjeti, ali i postiti i na teraviju u Begovu džamiju dolaziti, i nakon teravije Saračima i Ferhadijom prošetati i osjetiti miris ramazana u sehuru i u iftaru. Neka se niko ne ljuti, ali nema ramazana kao što ga ima Sarajevo, niti ima sehura, kao što ga ima Sarajevo, niti ima iftara, kao što ga ima Sarajevo, niti ima ezana, kao što ga ima Sarajevo, niti ima omladine u Begovoj džamiji, kao što ju ima Sarajevo, niti ima osmjeha i miroljubivog pogleda, kao što ga ima Sarajevo. Sve to sam vidio i doživio sinoć dok sam klanjao teraviju u Begovoj džamiji i nakon toga prošetao Saračima i Ferhadijom s prijateljem. To sarajevsko-ramazansko iskustvo ne bih dao nizašto na svijetu. Živjelo naše Sarajevo i ramazan u njemu do Sudnjega Dana.



Kad se vratih kući u kasne sate, bijaše sat-dva do sehura. Duša mi se otvorila da prouči dovu, koju ni sam nisam imao na umu. Riječi su se same redale kao da su se odavno krile i čekale da ih moja duša donese na moj jezik da ih izrekne u tišini noći da ih moja duša čuje, da ih moji meleki čuvari slušaju:

- Allahu moj, evo me stojem pred Tobom da Ti kažem da znam da je od Tebe moj početak i moj kraj. Evo me u ljudskom suretu, kojeg si Ti oblikovao po svojoj apsolutnoj volji i udahno Tvog duha u moje tijelo da bih postao insan, da ne bih ostao hajvan.

- Allahu moj, ja sam Ti zahvalan na mom ljudskom suretu, jer boljeg na ovome svijetu nema. Tvoja volja da budem u ovom ljudskom suretu je savršena.

- Allahu moj, znam, ja nisam melek, ali nisam ni šejtan. Ja sam insan. Eh, kako to ime časno zvuči za onoga koji zna kako je časno biti insan, čovjek, koji je svjestan da u sebi ima Božanskog duha, koji ga čini da bude insan, koji ga čini da zna da nije nužno da bude melek, koji ga čini da zna da ne smije biti šejtan, koji ga čini da zna da bude sretan što je insan, koji ima tu čast da bude Božji halifa, zastupnik, na Zemlji.

- Allahu moj, mene je strah da uprljam Tvoj čisti duh u mojoj duši. Ibadetom posta nastojim očistiti prljavi grijeh koji se zalijepio za moju dušu. Strah me je susreta s Tobom, ali znam da si se Ti zarekao da ćeš biti Milostiv, znam da je Tvoja milost veća od nebesa i zemlje. Da mi nije te spoznaje, pa bih u bezdani očaj.

- Allahu moj, neka Ti je vječna hvala i slava. Padam Ti evo na sedždu, moleći Te za oprost mojih grijeha u ovoj ramazanskoj noći kad su Tvoja vrata milosti, hidajeta i magfireta širim otvorena za sve one koji te većeras mole za oprost. Ti si Prvi, jer prije Tebe nije ništa bilo. Ti si Zadnji ne u smislu kraja, već u smislu vječnosti bez početka i kraja. Jer, Ti si oduvjek (Qidem), jer Ti si zauvjek (Beqa').

- Allahu moj, osjećam da sam Tvoj, jer mi duša kazuje da si Ti moj Gospodar, kojem ništa i niko nije ravan. Osjećam mir u duši i sigurnost u tijelu, jer osjećam da sam u Tvom rizaluku onoliko koliko sam Ti iskreno zahvalan za svaki moj dah, kojeg udahnem i izdahnem zahvaljujući Tvojoj volji, za svaki moj pokret, kojeg učinim zahvaljujući Tvom kudretu, za svaku moju mudru misao, koju pomislim zahvaljujući Tvom hikmetu, za svaku moju ispravnu riječ, koju izreknem zahvaljujući Tvom hidajetu, za svaki korak, koji koračim zahvaljujući Tvom rahmetu...

- Allahu moj, moj život je Tvoja milost! Moja smrt je Tvoj oprost! Moja sudbina je Tvoja volja! Moja sreća je Tvoj rizaluk! Moja nada je Tvoj magfiret!

- Allahu moj, osnaži me da budem uvijek Tvoj!

- Allahu moj, dajem Ti večeras moju tvrdu riječ, moj iskreni zavjet, da si Ti moj Jedini Gospodar. Kad se spomene Tvoje ime, Gospodaru moj, moje srce zatreperi od radosti od Tvoje milosti, ali i od straha od Tvoje srdžbe!

- Allahu moj, budi mi milostiv na obečanom danu Tvoga pravednog suda!
Amin!