Sirija: Ramzan pod granatama

DR. MUSTAFA CERIĆ: I dok tako razmišljam o kraju ovoga Ramazana uoči večerašnje mubarek noći lejletu-l-kdra, Ramazana koji bijaše dug u danima, a kratak u noćima, muči me jedna stvar, a to je nedostatak istinskog povjerenja među nama i jasne spoznaje u nama o nošaj bosanskoj sudbini, koja nije nikad bila tako blizu da je zauvijek čvrsto uzmemo u naše vlastite ruke, a opet tako daleko da nam se može izmaknuti zauvijek. Tako dočekujem ovaj ramazanski Bajram - između ovoga zauvijek da budemo svoji na svome i ovog drugog...

Dragi moji,

Kako se ramazan bliži kraju, zaokuplja me misao o smislu života. Ljudskog života prije svega. O tome druga živa bića nemaju dilemu, jer nisu ljudska, već životinjska. Samo ljudska bića imaju tu krizu, krizu smisla života. A opet samo ona, ljudska bića, misle da najbolje znaju smisao svog vlastitog i života svih drugih živih bića. Nije ovo jedini paradoks u glavi čovjeka, čovjeka koji je dizajniran da bude najviša vrsta od svih živih bića na zemlji. Ali, s ovim paradoksom počinje i završava čovjekova drama na zemlji. Kad zaima sve što požele, ali izgubi ono najvažnije, izgubi smisao svog života, čovjek vidi samo jedno rješenje za sebe - samoubojstvo. To se dogodilo ovih dana Entoniju Burdenu (61), najpoznatijem kuharu i šoumenu CNN-a na svijetu. Je li Entonijev život važniji od života palestinske medicinske sestre Razan al-Nadždžar (21) u Palestini? Nije, ali jest važna usporedba samovoljnog samoubojstva jednog u dostatnosti svega i neželjenog ubojstva drugog u nedostatku svega što život znači. Razumljivo je da su kolege na CNN-u posvetile svom životnom prijatelju Entoniju omaž kakav nije viđen dosada, ali nije razumljivo da život palestinske heroine Razane nija tako važan zato što je palestinski i zato što je ima smisla da preživi.

Rekoh, kako se ramazan bliži kraju i kako večeras dočekujemo lejletu-l-kadr pitam se da li smo mi muslimani u ibadetu posta išta bolje shvatili smisao našeg muslimanskog života? Entoni Budren se samoubio u ramazanu, ali muslimani se u ramazanu samoubijaju u Afganistanu, Jemenu, Siriji, Libiji i gdje još ne...? Vidio sam na licima Entonijevih kolega na CNN-u zabrinutost zbog epidemije samoubojstva od zasićenog, besciljnog i besmislenog života u obilju svega, u kojem vlada konfuzija moralnih i političkih vrijednosti na kojima je jednom počivao slobodni i demokratski svijet, ali nisam vidio zabrinutost na licima muslimana zbog epidemije samoponižavanja i samoubijanja Ummeta u mubarek Ramazanu, u kojem je po Kur'anu i po Sunnetu zabranjeno ratovati, zabranjeno proljevati ljudsku krv, posebno među muslimanima, koji su braća po vjeri, a ima ih koji su braća i po krvi u Jemenu, u Siriji, u Libiji, u Afganistanu... Nisam čuo da je iko relevantan u muslimanskom svijetu izašao pred Boga i pred Ummet da pozve da se poštuje hurmet mjeseca Ramazana o neratovanju, o neprolijevanju nevine ljudske krvi, o poštivanju ljudskog života, koji je svetiji od svetosti same Kabe... Nisam, a čekao sam da vidim tog muslimanskog vođu, koji je svjestan i savjestan, koji je stamen i dosljedan da zaustavi strašne optužbe, klevete i mržnju jednih prema drugih, mržnju koja nanosi teški duševni bol cijelome Ummetu. Čekao sam, ali nisam dočekao, već sam čuo da Talibani u Afganistanu da neće napadati Kabul za vrijeme Bajrama, ali da će poslije Bajrama odmah to nastaviti... Čuo sam, također, da nijedna strana u Jemenu neće odustati od svojih ratnih ciljeva ni u Ramazanu ni poslije Ramazana... Ratovat će se u Jemenu sve do posljednjeg Jemenca... Čuo sam da u Siriji tek počinje nedovršeni rat do posljednjeg Sirijca... I shvatio sam da, nakon svega, Palestina ostaje opet sam sa sobom... U prošli petak na Dan Kudsa govorili se i kod nas u Sarajevu o Kudsu... Bio sam postiđen kad sam vidio na koga je spalo da brani Kuds u našem Sarajevu...

Palestina: Ramazan u krvi palestinske mladosti

Sve mi tako zuji i bruji u glavi dok smišljam koju dovu večeras da učim i šta da od Milostivog Allaha molim. Pitam se ima li naša dova više ikakvog smisla? Ima li u nama iskrenosti? Ima li naša riječ ikakve veze s našom dušom? Ima li išta još od iskrenog imana u načem srcu? Da li nam srce zatreperi kad se spomene Allahovo ima? Ako zatreperi kako onda može ruka da ubije nevina čovjeka u Jemenu, u Siriji, u Afganistanu, u Palestini, u Libiji...? Kako je moguće da ovo ludilo među muslimanima tako drugo traje iz Ramazana u Ramazan, od Bajrama do Bajrama...? U nedogled...? A onda se sjetim nas ovdje i pitam se gdje smo mi u Bosni s našom vjerom, s našim islamom, s našim Ramazanom, s našim Bajramom? Jesmo li drugačiji od njih u Jemenu, u Siriji, u Afganistanu, u Libiji...? Jesmo, ali samo za domaću i europsku upotrebu. Nismo, jer da jesmo ne bismo se toliko međusobno svađali do iznemoglosti; ne bismo se toliko iscijepali da se više nema šta cijepati; ne bismo toliko jedni druge napadali da se više nema koga napadati; ne bismo se toliko odricali jedni drugih da se više nema koga odricati; ne bismo pustili naše heroje da u slobodnoj Bosni žive u strahu! Svi smo sada sami sebi dovoljni, sami sebi najbolji i najgori, sami sebi svrha, sami sebe smisao do potpune usamljenosti.

I dok tako razmišljam o kraju ovoga Ramazana uoči večerašnje mubarek noći lejletu-l-kdra, Ramazana koji bijaše dug u danima, a kratak u noćima, muči me jedna stvar, a to je nedostatak istinskog povjerenja među nama i jasne spoznaje u nama o nošaj bosanskoj sudbini, koja nije nikad bila tako blizu da je zauvijek čvrsto uzmemo u naše vlastite ruke, a opet tako daleko da nam se može izmaknuti zauvijek. Tako dočekujem ovaj ramazanski Bajram - između ovoga zauvijek da budemo svoji na svome i ovog drugog... No, ima jedna stvar koja me raduje, a to je da je ibadet post ipak u nama oživio klicu smisla života, klicu koja nas spašava od pomisli na samoubojstvo, jer ibadet posta povećava iman - vjeru, koja daje smisao ljudskom životu. Zato brate moj, i moja sestro u islamu, budite ponosni što ste ispostili mubarek Ramazan, što ste u tome našli smisao svoga života i što nemate razlog da očajavate, već da se veselite novome danu i novome Bajramu, kao povratku svojoj hiži u našoj dragoj i jedinoj Bosni, gdje su bajrami njlješči i najmirisniji, posebno u ovim majskim danima!

BAJRAM ŠRIF MUBAREK OLSUN!
HIŽASLAV BOSANSKA MA GDJE BILI!