DR. MUSTAFA CERIĆ: Nikada kao ovoga Ramazana i ovoga Bajrama nisam se osjećao ponosnim i sretnim što sam musliman u Europi, koja je u ovom Ramazanu jasno pokazla svoja dva lica - ono svjetlo i ono tamno. Sretan sam što mogu reći da je svjetlo nadvladalo tamu: čuo sam ezan sa Marienplac u Minhenu, vidio sam veliki iftar na trgu u Beču i gledao veličanstven prizor noćnog namaz u Novom Pazaru i Tirani... I, naravno, uživao u ramazanskoj šetnji Saračima, tihom žamoru u haremu Begove džamije i bratskom druženju u Lejletu-l-kadru u Begovoj džamiji...

Naša Bosna, naš Ummet i cijelo čovječanstvo dočekuju sutrašnji Bajram s osjećajem nade i straha. Nada je u vjeri da je moguće da čovjek bude bolji nego što jeste, a strah je da čovjek može biti i gori nego što jeste. Ramazan je bio prilika da muslimani dokažu sami sebi i pokažu cijelome svijetu da se kroz ibadet posta može biti bolji čovjek.

Ako je cijeniti po iftarima, koji su održani ovoga Ramazana na trgovima i hotelima velikih gradova širom svijeta, moglo bi se reći da je Ramazan ispunio svoju svrhu - osnažio je svijest (takvaluk) kod čovjeka da je Svevišnji Bog prisutan ovdje i sada te da čovjek ne može živjeti svoj život kao da Boga nema. Ako je ta ramazanska spoznaja makar malo promijenila čovjekov odnos perma Bogu Svevišnjem, a za dobro i sreću čovjeka, onda možemo reći da smo svi sretni što živimo u ovom vremenu u kojem se ramazanska poruka mira i sigurnosti širi svijetom.

Mir i sigurnost su nada, nemir i nesigurnost su strah. Izvor nade je vjera, izvor straha je nevjera, kao sumnja u namjere drugoga. Svevišnji Bog podsjeća čovjeka da dok god se bude više boja čovjeka nego Boga bit će nemiran i nesuguran, bit će nesretan. Ibadet posta je upravo zato propisan - da čovjeka oslobodi straha od čovjeka i pouči ga da se boji samo Boga, jer tako čovjek snaži svoju dušu i svoje tijelo da izdrži sve prepreke na putu do vlastite sreće. Nije ovo nikakva bajka, već stvarni osjećaj kod svakog čovjeka koji je istinski ispostio Ramazan u ovim dugim danima i kratkim noćima. Običnim jezikom kazano Ramazan postaje muslimanski svjetski "brand" u smislu da muslimani pokazuju da je moguće biti čovjek s toplinom duše i skromnosti duha; da je moguće biti čovjek s integritetom ličnosti i otvorenosti pogleda; da je moguće biti čovjek sposoban za komunikaciju s drugim i drugačijim i biti dostupan svim ljudima dobre volje za opće dobro čovječanstva. Velike su ove riječi i uzvišene su ove misli, kojih neki muslimani nisu dorasli, ali unatoč tome može se reći da svi muslimani imaju razlog da budu ponosni i sretni što pripadaju vjeri, koja ih čini velikim baš zato što ih ne razumiju oni koji ne mogu da izađu iz svog islamofobičnog oklopa.

Nikada kao ovoga Ramazana i ovoga Bajrama nisam se osjećao ponosnim i sretnim što sam musliman u Europi, koja je u ovom Ramazanu jasno pokazla svoja dva lica - ono svjetlo i ono tamno. Sretan sam što mogu reći da je svjetlo nadvladalo tamu: čuo sam ezan sa Marienplac u Minhenu, vidio sam veliki iftar na trgu u Beču i gledao veličanstven prizor noćnog namaz u Novom Pazaru i Tirani... I, naravno, uživao u ramazanskoj šetnji Saračima, tihom žamoru u haremu Begove džamije i bratskom druženju u Lejletu-l-kadru u Begovoj džamiji... I, svakako, razmišljao kako je lijepo biti svoj na svome sa svojima u radosti Ramazana i dijeliti sve to s drugima u komšiluku, jer Sarajevo je baš to, posebno u Ramazanu, komšiluk, koji ima sve što treba da se svako osjeća svoj na svome i oni koji poste i oni koji ne poste, svi se raduju ramazanskim samunćićima, koji će im, zasigurno, poslije Ramazana nedostajati...

Dakako, o našim "strahovima", od kojih se nismo oslobodili ni u Ramazanu, a kamoli nakon Ramazana, drugom prilikom. Bajram je dan dove i nade da nam bude bolje. Zaslužili smo da se makar za Bajram oslobodimo brige, koja nas nakon Bajrama čeka, a to je da mi biramo njih (ili da oni biraju nas) za put do našeg željenog uspjeha na Ovome i obećanom spasu na Drugome svijetu...

Nismo li u Ramazanu dovoljno dozreli da znamo da nema drugoga puta već da se mijenjamo nabolje, svi zajedno, jer Bog neće promijeniti naše teško stanje sve dok se mi ne izmjenimo prema Bogu i prema samima sebi...?

Nismo li u Ramazanu dovoljno shvatili da nam nema drugoga puta već da budemo svi na okupu na istome puto...?