Jedan djecak iz izbjegličkog centra u Njemačkoj, ovako je odgovorio na pitanje da li je sretan što je ostao živ...


"Mome ocu su pred mojim očima odsjekli glavu, moju majku sam vidio kako je siluju, a nakon toga i njoj glavu odsjecaju.

Moje sestre (13 i 16 godina) otete su i nikada ih više nisam vidio.

Moga najmlađeg brata (14 mjeseci starosti) udarali su toliko dugo od zid dok se više nije micao.

Ja sam sa amidžom i njegovom porodicom uspio preko neke mafije koja zarađuje na našem jadu i nekih drugih kriminalaca koji prevoze ljude preko mora u gumenim čamcima, da stignem do Njemačke.

Na tom putu nije nas htjela niti jedna arapska zemlja, a ni europska da primi.

Vidio sam na tim čamcima kako su bacali bebe u more, one bebe koje nisu mogle prestati da plaču jer su bile glade, a majke ih nisu imale čime da nahrane jer ni same nisu danima ni jele ni pile.

I druge bebe koje se jednostavno više nisu budile, bacene su u more poput vreća za smeće.

Nakon dva mjeseca putovanja, ne znam tačno, izgubio sam svaki osjećaj za vrijeme, dobio sam poljski krevet u jednoj sali za tjelesni odgoj.

Konačno malo mira.

Ali primjećujem ni ovdje me ne vole. Ne znam zašto?

Onoj ženi što je gledala svoju bebu kako je bacaju u more, strgli su joj ovdje mahramu i popljuvali su je.

U Siriji je isto tako bilo, jer sam bio musliman i nisam želio da živim neki novi, izmišljen Islam.
I ovdje je izgleda isto jer sam musliman.

Ali ja doista nikome nisam nista učinio.

Da li sam sretan što sam još živ?

Ne znam, recite mi vi...“

Izvod, citat iz izjave petnaestogodišnjeg dječaka Massuda iz Sirije.