Senade ti si nio simbol hrabrosti i otpora neprijatelju

Branik je pao… Ubijen je moj komšija o čijem životu, do 1994., sve znam. Dijete koje je uvijek imalo sve. Roditelji mu radili u Njemačkoj, – pošteno zarađivali i skućili se. Novca je bilo više nego dovoljno u rahmetli Senadovom životu. Amidža mu, Ahmo Kobilić (poput mog rođaka Ibre Mulalića i drugih iz Liskovca) imao visoke zasluge iz NOB-a, imao vojna odlikovanja. Visoki vojni čin je “imao” i 90-ih, glavni starješina je bio u Dubravama kad su bila vojna predavanja, ili velike i male vojne obuke, kad se išlo u rezervu na više dana, uoči posljednjeg nam rata, a svejedno je morao, već oronuo od života, bježati iz svog Liskovca glavom bez obzira, prevaren od svojih drugova bosanskih Srba, ratnih veterana sa činovima iz DRUGOG SVJETSKOG RATA, pa i oko samog dogovora da svi glasaju za SDP na prvim građanskim izborima u BiH. Pričam o vremenu nastavka sna o Velikoj Srbiji, kad ono Milošević zakuha u Bosni i Hercegovini, te nas ubrzo Srbi najuriše iz domovine naše. Pričam o snu iz kojeg se većina srpske inteligencije nije nikad ni probudila, jer zakon ljudskih vrijednosti, poput Hitlera, nikad nije usvojila. Nema velikih naroda, ali zato ima velikih ljudi u svim narodima. Mnogoljudnih naroda, dakako, ima. Hele nejse, Umro Ahmo 11.11.2016-e u izbjeglištvu u Švedskoj, razočaran u časnu vojničku riječ, a svoj vojnički čin u mezar ponio.

Halalite, ja sam stara, puna sjećanja, te ne znam baš da se striktno držim teme. Takvi smo mi stari. Misli nam rasplinute po širini iskustva, što stečenog, što naslijeđenog. Ali vjerujte, imamo mi iskustvo i u tome da greške svakog kad tad lupe po glavi. I zlotvori rata 90-h to znaju. Zna to sad čak i Dodik, te bi da spriječi da ga greške njegove ne lupe po glavi. Pametan je on, ali ne toliko da shvati da Božija Pravda, neminovnost koja jednom, nakon mnogo opomena od Boga na specifične načine – samo Njemu svojstvene, pristigne u propisano od NJEGA vrijeme.

O, misli moje razuđene, pa ja sam pričala o rahmetli Senadu, a vidi gdje me odvedoste?!

Nazad rahmetliji! Korijene vuče iz dviju uglednih porodica. Šta se s njim dešavalo od vremena četničkog pokolja u Bosanskoj Gradišci na pijaci, tih kobnih 90-ih, ne znam, ali znam da mu se trag izgubio od onog momenta kad je poslije strašnih haranja škorpiona, i njihovog sijanja smrti i batina do smrti našim gradom i okolnim selima – nemoćan da uradi nešto po tom pitanju, preplivao Savu, i sa Hrvatske strane naplatio mali danak – pobio “vojnički” 14 ili 16 škorpiona. Među tim škorpionima su bili sinovi viđenijih bosanskih Srba, te smo mi poslije toga još gore prošli. Ali, Senad je za građane Liskovca bio i ostao izdvojeni, s pravom rečeno – jedini simbol hrabrosti i otpora neljudskim djelovanjima naših komšija Srba (čast izuzecima) i njihovih pomagača iz Srbije i Crne Gore uz pomoć oružja JNA koju smo svi zajedno plaćali i za koju smo oružje, svi iz bivše SFRJ, zajedno i kupili. Tu je kraj priče o mom poznanstvu sa rahmetli Senadom. Do tad nije pio, nije krao, nije se tukao i nije pogazio zadatu riječ, a nije nikog ni prevario. Ne znam ni da je kakvu curu prevario, a momak je bio.



Šta se kasnije dešavalo s njim, pročitala sam u novinama, ili čula. A čula sam i da se posljednjih 13 godina vrtio po našem Liskovcu i bio u njemu miran i spokojan. Stari Senad. Šta je bijeli svijet poslijeratnih godina uradio od njega, ja ne znam. Sretala sam ga ovih posljednjih godina i prepoznavala u njemu ono isto dijete koje sam uvijek i poznavala (kulturno ophođenje i pozdravljanje s osmijehom na licu, njegovo interesovanje za moje, i stanje mojih najdražih u svakom pogledu, nije izostalo – želio je da se svi mi gradišćanci kući vratimo, sigurnost obećavao nama, preplašenim kukavicama. To je Senad iz mog poštenog Liskovca, iz kojeg nisu poticali nikad ni provalnici, ni kriminalci, ni ini lopovi. Ako je bio kriminalac, to je naučio poslije bježanja od smrti i sramotna je (po Senada, a i nas mještane) posljedica potucanja po bijelom svijetu. Za Zijada Turkovića znam da je osuđen na kaznu od 40 godina, znam i da mu je imovina zaplijenjena, a za Senada znam da mu imovina nikad nije oduzimana, a znam i to da je roditeljskih novaca iz Njemačke puno u toj Senadovoj imovini. Da li je i koliko “svrnuo” nečasno ne znam, ali ima zakon da to utvrdi. Iz priče komšija sam čula da mu Liskovac, rodna gruda i miran život godi, pa valjda je zbog toga većinu svog vremena želio provoditi tu. Eto, tu ga je i snajper stigao – kad već nije u mladosti, te ti ja usnih sinoć i Senada, i škorpione, i Davida Dragičevića, i Dodika, i novi rat. U tom mom snu vidjeh da snajper pogađa Šukalo Adama, a na tenešir staviše Senada.

Adame, čuvaj se, produžio ti se život, ali prema mom tumačenju snova, ovo je tebi opomena, a nama, koje Senad haman ubijedi da se vratimo kući iz bijelog svijeta, ne znam – možda znak (brzojav) da nemamo kud nazad. Zar smo kukavice još uvijek?! Jesmo li?!

Senade, da ti Allah oprosti kriminal, ako si kriminalac bio, znaš što? Zbog srca koje je bilo čisto, pokvarilo se (ako je tako bilo), pa opet postalo čisto. Ti si meni, svejedno, simbol hrabrosti i otpora neprijatelju ljubavi među svim ljudima.

Tvoja komšinica Ajša, Refikova i Safijina.

P.S. Ova nana u 62-oj godini, suzom svojom, sada moli Allaha da ti oprosti grijehe i lijepi Džennet podari. Dragi Senade, hvala ti što si znao da mi, po bijelom svijetu rasuti, čeznemo za svojom Gradiškom i Liskovcem. I da nam ništa, ni svo blago ovog svijeta, ne može nadomjestiti ono što rodna gruda pruža nepovratno. To si i ti znao, pa nas nazad zvao. Bezbeli za to i život dao. Esselamu alejkum, junače. Ako si uprljan bio, banditi i nepravda su te u mulj odveli. Neka tvojoj porodici mir obezbijedi, i tugu za tobom odagnaju dove Allahu svih nas koje si bodrio i za koje si brižio. Molimo Allaha da te u džennet lijepi uvede, a na mrzitelje nas i naše vjere u Boga da Allah kaznu spusti. Amin.

A i plaćeni ubica za kojim se traga, il’ ne traga (nisam vidjela policijski nalog, pa ne znam), i on takav dobar snajperista, neće umaći Božijem sudu, baš k'o ni njegovi nalogodavci.