Edita Belkić

Od kako zna za sebe, dvadesetšstogodošnja, Edita Belkić, student prava iz Živinica i jedan od dopisnika živiničkog portala, bavi se sportom. Umjesto da se igra sa lutkicama i drugim ženskim igračkama, kao nogometaš, trčkala je za loptom. U Žovinicama nije bilo mogućnosti da te svoje vještine značajnije ispoljava u nekoj nogometnoj ekipi jer su klubovi, uglavnom, bili vezani samo za muškarce. Otuda se uključila u rad Ženskog nogometnog kluba „Sloboda“ iz Tuzle, dok ljubav za atletikom ispoljava u Trkačkom rekreativnom klubu „Živnice“. U Tuzli je naišla na svesrdnu podršku uprave kluba. Pitamo je otkuda ona u sportu u kojem dominiraju muškarci.

-Za razliku od mojih koleginica, kao djevojčica nisam ganjala lutkice i krpice već krpenjače sa dječacima sa kojima sam se više družila, kaže Edita Belkić. U mom okruženju dominirali su muškarci i sve je bilo po njihovom. Nastojali su da svima nama nametnu ono što oni vole. Naravno, mnogima je kasnije bila povrijđena sujeta kad su vidjeli da žene bolje od njih barataju loptom, da su bolje u nekim drugim poslovma za koje se smatralo da su isključivo „muški“. Po prirodi sam samouvjerena i ne volim podjele na „muške“ i „ženske“ poslove.

Kako te je, kao nogometašicu, prihvatila okolina?

- U početku su se zgražavali nad mojim izborom. Međutim, kada su vidjeli da to ne radim samo iz hira već iz ljubav, počeli su mi davati maksimalnu podršku. Uostalom, oni znaju da sport nikoga, a pogotovo ženu, nije odveo na krvi put. Primjećujem da je mojim prijateljima simpatično to što se bavim fudbalom. Istina, u početku su ljudi razmišljali u stilu: evo jedne čvaknute curice koja pokušava iskočiti iz ustaljenih klišea. Međutim, kad vide da pred sobom imaju mladu, lijepu, zgodnu, samouvjerenu i obrazovanu djevojku, počnu nuditi pomoć. Sve mi to daje snage i podstiče me da ostvarujem što bolje rezultate da ih svojim ponašanjem ne bih razočarala. Istina, ženski nogomet ne nailazi na odgovarajuću pažnju medija. Nastojat ću da, zajedno sa svojim klegnicama, ostvarujem što bolje rezultate da bismo odnos medija prema ženskom nogometu doveli na bolji nivo.



Uporedo sa svojom velikom ljubavlju, nogometom, ne zapostavlja ni svoju drugu ljubav vezanu za muziku i poeziju.
- Sviram klarinet što je neobično za žene jer su rijetke one koje su nastojale da sviraju ovaj duvački istrument. Sa 13.godina postala sam član gradskog duvačkog orkestra „Konjuh“ Živinice gdje još uvijek sviram. Uživam u prezentaciji naše izvorne pjesme sevdalinke koja u mom srcu zauzma posebno mjesto tako da ni jedan moj nastup ne može proći be neke numere oz bogate riznice našeg izvornog muzičkog stvaralaštva. Sa klarnetom pratila sam mnoge estradne zvijezde. Pored klarineta sviram i harmoniku. Uporedo sa muzikom pišem i pjesme. Mnogi od mjih tihova obučeni su u muzičko ruho i pjevaju ih poznate estradne zvjezde. U mojoj riznici mnogo je stihova i polko razmišljam da ih ukoričim u jednu od knjiga tak ih prezentiram široj javnosti. Uporedo se bavim i sportom.

Kažu da se aktivno baviš i humanitarnim radom?

- To je nešto što mi posebno ispunjava dušu. Nema veće radosti od saznanja da ste nekog svojim radom usrećili.

Život je nije mazio. Vrlo rano ostala je bez rodteljske pažnje i kroz život se morala probjati sama.

- Odrasla sam, tako reći, sama. Cio život su mi falili otac i majka. Otac više jer je slabo bio tu. Majka je podizala nas četvero djece i jedva je stizala da nam priušti sve no što nam je trebalo.Ipak, pored svega, uspjela sam ostati na pravom putu. Odrastala sam jako brzo. Život me naučio da volim i pomažem svima, da ljude gledam i djelim na dobre i loše. Moj san se ostvario. Uspjela sam ostati na pravom putu, putu kojim me usmjeravala moja rahmetli majka. Da je danas živa ponosila bi se sa onim što činim i radim, kaže Edita Belkić.