SEAD ZUBANOVIĆ: Ovo takozvano tranzicijsko vrijeme, je vrijeme koje bolno razdvaja sposobne od nesposobnih i tako ih i vrednuje, odnosno nagrađuje. Ovdje nije riječ o često nepoštenom sticanju benefita kroz politiku nego o privredi, turizmu, poljoprivredi, uopšte o tržištu kao i ličnoj spremnosti da se investira, ulaže i riskira. Gotovo da je normalno da oni koji ne znaju, ne smiju ili tačnije, neće da tako žive i rade, traže opravdanje svog lošijeg materijalnog položaja u drugima koji su za to navodno krivi.

Gotovo svi se slažemo u konstataciji da nikada prije nije bilo više zavisti, pakosti i zlobe u našem okruženju. Nema čovjeka koji se nije našao u situaciji da mu neko zavidi ili da on bude taj koji je ljubomoran na ono što neko ima. Samo po sebi se nameće pitanje, zašto je to tako i gdje se nalaze uzroci ovih pogubnih ličnih i društvenih deformacija i ima li načina da se one liječe i spriječe.

Gete je rekao da ako ti se ljudi ne dive, ili ti ne zavide, nisi ni ti sretan. A, da li je baš tako? Svjedoci smo groznih posljedica nastalih zbog, u naslovu pomenutih, psihičkih devijacija te vrste jer su žrtve ovih bolesti i oni kojima se zavidi kao oni koji zavide.

Za ljubomoru kažu da je posljedica negativnih misli i lične nesigurnosti, posebno kod osoba koje se nisu moralno ni duhovno izgradile. Ona se relativno lahko može liječiti, a često zna biti i pozitivna ukoliko nas motiviše da svojim trudom, radom ili uspješnom investicijom sustignemo one zbog kojih je i nastala. Međutim, dodamo li na nju egoizam sa njemu svojstvenim koristoljubljem i spremnošću da se na tuđoj nesreći gradi svoja sreća, što je u stvari formula mržnje, eto armiranih temelja za sigurnu nadgradnju zla.

Prva naredna stepenica je zavist. To je jako negativna emocija koja ima teške posljedice po zavidnog čovjeka i društvo. Ona je uzrok intriga i konflikta, skrivenih i otvorenih ratova. Njoj prethodi osjećaj ogorčenosti prema drugima zbog stvari koje oni posjeduju, zbog njihovog bogastva i prednosti koje imaju u odnosu na druge. Zavidan čovjek je svirepi ubica svoje sopstvene duše jer sam sebe izjeda. Zavidna osoba ne samo da teško podnosi što drugi posjeduju ono što ona nema, već želi da oni ostanu bez toga. Zavist je prizemna i pripada prizemnim ljudima!

Sljedeće, još teže oboljenje je pakost. Ono podrazumijeva zajedljivost, cinizam, otrovnost, zlobu, ironiju, sarkazam, ujedljivost, jetkost i opakost. Pakosna osoba se odlikuje velikim stepenom zlobe, podmukla je i ima zadnje namjere. Takvi ljudi su lukavi i zajedljivi. Najveći njihov problem je što oni sebe vide kao borce za dobro, a druge kao izvor zla pa su zato prema njima zli. Kod pakosnika je, znači, percepcija ljudi izokrenuta! Iz tog razloga oni čine nešto čime ugrožavaju ono što je drugima veoma važno, čine to svjesni i namjerno i bez ikakvog povoda.



Završna faza ovih opasnih psihičkih poremećaja je zloba. Ona podrazumijeva zavist, pakost, zluradost i okrutnost, zatim vrijeđanje drugih, njihovo ponižavanje i omalovažavanje. To je spremnost i na vlastitu propast kako bi se vidjela propast neprijatelja. I njen nastanak je direktno vezan za nedostatak vjere, kućnog vaspitanja i hrabrosti. Onaj ko je zaostao u razvoju više voli da sažaljeva nego oda priznanje uspješnom, jer sažaljevanje izaziva simpatije, a tuđi uspjeh, suprotno tome, izaziva neprijateljstvo neuspješnih. Zloba sama ispija najveći dio svog otrova. Kada bi joj, kao i zavisti i pakosti, trebalo dati neki oblik, onda bi to bio bumerang! O opasnosti zlobe najbolje govori jedna grčka poslovica koja glasi – Često cijeli grad mora platiti grijeh jednog zlobnika!

Na kraju se samo po sebi postavlja pitanje, kako su ove grozne pojave našle tako plodno tlo ovdje i postale skoro pa normalno prisutne u našoj svakodnevnici? Za početak odgovora se treba prisjetiti predhodnog društvenog uređenja i činjenice da je jedina veličina socijalizma bila u ravnomjernom dijeljenju bijede! Velikom broju stanovništva bilo je omogućeno preživljavanje bez obzira na njegov različit stepen doprinosa u procesima proizvodnje, pružanja usluga i tako dalje.. U tim vremenima je skoro odstranjena vjera iz života ljudi, a moralne norme, najviše zahvaljujući alkoholu, svedene na minimum. Velika većina, navodno uposlenih, nikada nije pošteno zaradila skoro ni jedan svoj lični dohodak. Još se nije zaboravila ona čuvena krilatica tog vremena – Ala volim ovaj režim, plata ide a ja ležim! Oni koji su na takav način funkcionisali nisu bili dovoljno sposobni da kroz odgoj svoju djecu pripreme za današnjicu. Ovo takozvano tranzicijsko vrijeme, je vrijeme koje bolno razdvaja sposobne od nesposobnih i tako ih i vrednuje, odnosno nagrađuje. Ovdje nije riječ o često nepoštenom sticanju benefita kroz politiku nego o privredi, turizmu, poljoprivredi, uopšte o tržištu kao i ličnoj spremnosti da se investira, ulaže i riskira. Gotovo da je normalno da oni koji ne znaju, ne smiju ili tačnije, neće da tako žive i rade, traže opravdanje svog lošijeg materijalnog položaja u drugima koji su za to navodno krivi. Ustvari, oni nisu na vrijeme naučili značenje poslovice koja kaže da se mora dima nadimiti onaj ko želi da se toplinom vatre ugrije, niti su ih dotakle riječi Dostojevskog koji reče da je patnja moneta kojom se kupuje sreća. Nenaviklim na rad i odricanje je normalno lakše ogovarati, mrziti, lagati, zaviditi pa pristati da budu pakosni i zlobni, nego priznati svoj poraz i istinu da se raditi mora kao i da se organizaciona sposobnost dodatno nagrađuje. Duhovno stanje, u kome se velika većina oboljelog stanovništva nalazi, lahko bi bilo riješiti razumijevanjem samo jednog hadisa Muhameda a.s., koji kaže da zavist jede naša dobra djela kao vatra drva. Ljudski je truditi se, a nafaku određuje Allah i svi ćemo biti pitani kako smo je trošili. Bogatstvo zna često biti veće iskušenje od siromaštva. Sama iskrenost je dovoljnja za ozdravljenje mnogih. Istina je bolna, ali se mora prihvatiti. Prošlo je vrijeme u kojem govorilo - Radio ili ne radio, svirao ti radio.

Činjenica je da su zavist, pakost i zloba, siguran put u teško, možda i neizlječivo stanje jednog naroda koje, ako se ne spriječi afirmisanjem realnog i ispravnog pogleda na život, čitav kolektivitet može dovesti u bolesnu, jako tešku psihološku situaciju koja na kraju može rezultirati i fizičkim nestankom njegovih pripadnika. Jer razjedinjenost je velika slabost koju neprijatelji nikada nisu propuštali da iskoriste. Zar nam sudbina muslimana Španije nije dovoljna kao primjer tačnosti ove konstatacije.