Kriminal i lopovluci, sa načinom vođenja i djelovanjima u firmi Aluminij, prije svih menadžmenta sa Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom i mnogim njihovim saradnicima, učinili su firmu i velikim gubitnikom, dovodeći je na prosjački štap. Višegodišnje lažno predstavljanje postojanja i djelovanja “hercegovačkog diva“, konačno su ga doveli i do “hercegovačkog patuljka” na staklenim nožicama, moleći danas Vladu Federacije, za sospstveni spas i firme i njenih radnika, uglavnom Hrvata.

Nemojmo se zavaravati, tehnološke nauke tvrde, da je aluminij laki metal, ali ekonomija i naše cjelovite društvene prilike ukazuju, da je on I veoma teško breme. Zašto?
U cilju uspješme i ekonomske rentabilne proizvodnje, optimalno rješenje odnosa, količina i cijena, nestabilnih tržišnih vrijednosti ulaznih sirovina, glinice i struje, u velikom su raskoraku sa kretanjem cijene sirovog aluminija, na svjetskom tržištu.
Činjenica je, da je elektroliza kao tehnološka jedinica za proizvodnju aluminija, veliki potrošač električne energije, te je domaći kapaciteti i njihova ekonomska računica, nikako nisu u stanju pratiti.
U ovome slučaju, uloga države je u izuzetnom značaju, sa aspekta kontrole svih potrebnih aktivnosti i kretanja na tržištu, vezano za proizvodnju aluminija. Državna uloga je isto tako bitna, u djelimičnom beneficiranju, potrošnje I cijene električne energije, na visokom naponskom nivou, u domenu sospstvenih ekonomskih mogućnosti. Isto tako, društveni ili državni interes, za postojanje i opstanak, aluminijskog kompleksa, kakav je sadržan u firmi Aluminij u Mostaru, veoma je diskutabilno pitanje, u kompleksnoj analizi, sveobuhvatnih aktivnosti I njegovih aktera.?
Nažalost, mudre i vjerodostojne zamisli, njenoga ideologa i tvorca, izgradnje i stvaranja ovoga kompleksa aluminijske industrije,poštovanog Emerika Bluma i moćnoga “Energoinvesta“, radi objektivnih i subjektivnih okolnosti, nisu se u cjelosti ostvarile.
Svakako, u objektivne okolnosti, prije svega, trebamo uzeti u obzir dvostruku agresiju, sa istoka i zapada, na naše prostore države Bosne I Hercegovine, na grad Mostar i konkretno na firmu Aluminj. Konkretna materijalna razaranja, sa zastojem u kontinuitetu proizvodnje i nemogućnosti brze sanacije stanja firme.
Stanje tržišta na svjetskoj berzi, cijene, ponuda i potražnja, ovoga metala, svakako su objektivne okolnosti, koje se moraju respektovati, u svim analizama stanja i poslovanja, sa novo obnovljenom proizvodnjom postrojenja, firme Aluminij, u Mostaru.
Međutim, mnoge subjektivne okolnosti, vlast ove države i njene zvanične institucije, apsolutno ne smiju zanemariti, već se pozabaviti, ozbiljno, sa istima.
Na prvome mjestu je, diskriminacija radnika nehrvata, koja je od zamišljene i stvorene firme, za sve građane i narode, ove nam zajedničke države, stvorila jednu “jazbinu“ nacionalističkih sadržaja i poriva, kao i radničkih prava za radnike hrvatske nacionalnosti.
Nije ovo interes države, nikada bio, u fazi stvaranja i postojanja proizvodnje, kao što ne može biti, niti današnji interes.
Načini ponašanja, njenoga menadžmenta i svih njenih čimbenika, od agresije do uspostavljanja ponovne proizvodnje, veoma su karakteristični, strahovito problematični i za svaku su društvenu osudu, što je iziskivalo, nažalost, izostanak državnih interesa i angažovanja i njenih institucionalnih vlasti, po ovim pitanjima. Sve je bilo prepušteno određenoj stihiji I slijedu neprimjerenih događanja, u firmi i oko firme, na štetu i države i njenoga kapitala, kao i dikriminiranih radnika nehrvata.
Sama činjenica, da državi kao vlasniku cjelovitog kapitala i njenih zvaničnim institucijama, ulazak u firmu, bio je zabranjen, do mjeseca novembra 2013. Godine.
Kriminal i lopovluci, sa načinom vođenja i djelovanjima u firmi Aluminij, prije svih menadžmenta sa Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom i mnogim njihovim saradnicima, učinili su firmu i velikim gubitnikom, dovodeći je na prosjački štap. Višegodišnje lažno predstavljanje postojanja i djelovanja “hercegovačkog diva“, konačno su ga doveli i do “hercegovačkog patuljka” na staklenim nožicama, moleći danas Vladu Federacije, za sospstveni spas i firme i njenih radnika, uglavnom Hrvata.
Državni kapital firme Aluminj, planetarno je oplkjačkan I kriminiziran, što bez istinske analize, zvaničnih organa vlasti, ne može ukazati na pravo stanje firme, njenoga statusa I dugoročnoga riješenja istoga.



Dakle, nemoguće je iznalaziti bilo kakva trenutna riješenja, kao što je i nerealno, stalno puniti “bazen bez dna” sa vodom, opstanka i trajnoga stabilnog riješenja, po ovome principu, bio bi “perpetium mobile“, apsoluitno neostvarljivo.
U zatvorenim okvirima djelovanja, sa presipanjem iz “šupljeg u prazno“ svih njihovih aktera u aktivnostima firme i njihovim saradnicima, pod mentorstvom nacionalističke i kriminalne organizacije, stranačkih moćnika HDZ-a i njihovih partnera u vlasti države, teško je iznaći pouzdano riješenje, bez daljeg osiromašenja i građana i države.
Vlada Federacije, sa premijerom Fadilom Novalićem i ministrom energetike Nerminom Džindićem, ne mogu se i dalje ponašati nonšalantno i nezainteresirano, kao da je ova država, zaista, poput “krave muzare“, iz koje se može stalno izvlačiti novac građana, za pokrivanja gubitaka u firmi Aluminij, te na taj način tražiti spas firme, a za uzvrat i dalje tolerisati lopovsko ponašanje i diskriminaciju.
Ovakvo riješenje je totalno providno i trajno neprihvatljivo i nemoguće, bez obzira na inters države, da firmu i njenu proizvodnju sačuvaju.
Trenutna vrijednost državnog kapitala u firmi od 44%, apsolutno je ponižavajuća i neprihvatljiva, u odnosu na državni interest, uz trajna očekivanja menadžmenta i zaposlenih radnika, da bi ova država, trebala i morala u kontinuitetu pokrivati gubitke i tražiti riješenja.
Nikakva strana agencija, za duboku reviziju stanja u Aluminju, ma koliko bila sastavljena od eksperata, njihovoga posla, neće moći izbaciti na vidjelo sve lopovluke i kriminal, mnogih njihovih aktera, lanca u aluminijskoj foliji.
U ovakvom stanju i sa pozicija ekonomije države, ništa čudno I neobično, veoma razumno bi bilo, da se država u cjelosti odrekne svoga udjela, da obešteti dio obespravljenih radnika i da za neki minimalni iznos proda svoj udio, trećem kupcu.
Najobičnaja je farsa i cirkusijada, u ovim dozvoljenim okolnostima, tražiti i plaćati, bilo kakvu unutrašnju reviziju stanja u Aluminiju, kada su svi kriminalci i lopovi, nedostupni, istražnim organima i sudbini pravde.
Htio je to, svojevremeno, kriminalac Mijo Brajković uz pomoć i međunarodnih faktora, sa OHR-om i njhovom komisijom, ispod stola, prodati ovu istu firmu, u povoljnijem statusu, stranoj kompaniji, znanoj i po i menu, prema ličnim intresima i kriminalnim radnjama, ali isto je bilo osujećeno.
Bio bi to, istinski, spas i za državu, Bosnu i Hercegovinu, za firmu Aluminij i njene zaposlene radnike, te neka dalji svoj interes očuva I razvija Herceg Bosna i njihova “lijepa domovina“ Hrvatska, prema nedovršenom scenariju, njihovog “ đenerala“ Franje Tuđmana.
Šta bi to sada, premijer Novalić i njegova Vlada, trebala i mogla pozitivno učiniti, bez novih i trajnih finansijskih ulaganja, državnoga kapitala, te na taj način pokriti cio kriminal aktera, aluminijskog lopovsko-kriminalnog lanca, a mnogo ih je.
Neka dalje, svi oni dokazuju, šta je starije, koka ili jaje?