Danas Braćo, sa tugom i bolom
Želim Strpce obilježit slovom
Želim svima rahmet da prednem
Da za braću, ja ovdje ne stanem.

Ko za Štrpce, čuo dosad nije
Taj ne može, ni suze da lije
Niti može, da place za brata
Što ga ovdje, svog izgore vatra.

Mjesto Štrpci, na Barskoj je pruzi
Cijeli svijet, tad osta u tuzi
Lešinari neki, pred vozom su stali
Bošnjacima kući, dalje nisu dali.

Lešinari čudni, u ljudskome liku
Putnike Bošnjaka, poznase po liku
Spisak tužan, napravljen u vrhu
Zbog bosnjacke krvi, dobio je svrhu.

Dok ih vode, na put bez povratka
Allahu se mole, gdje si smrti slatka
Za njihove muke, samo oni znaju
Obliveni krvlju, sebi kuvet daju.

Krv bošnjačka, nije bila vida
Za zlotvore, ona bješe dobra
Svaku kaplju, uzeše iz braće
Da im život, potraje što kraće.

Mjesto kući, da pozovu sine
Talasi ih Drine, nose kroz hridine
Djeca mala, ne slute na tugu
Sa babom će, provest zimu dugu.

Mnoga od nji, pamtit baba neće
Ostala su djeca, bez oca i sreće
Majke djece, sad nemaju krila
Za sve ovo, dva su oka kriva.

Jedno oko, gleda sa Avale
Šta mu drugo, radi na Konovale
A voz “Lovćen 671”, postao je bauk
Iz njega se čuo, sve do neba jauk.

Godišnjica danas,u domove tužnih
Pokazat će mnogi, niz gestova ružnih
Promociju sebi, da prave ne tugu
Familija mnogih, što će pamtit prugu.

Tuga danas, u čovjeku vlada
Kad osjeti, da se gubi nada
U sve one, što im vjerovasmo
Kad zatreba, oni znaju šta smo.

Četvrt vijeka, prođe kao od šale
Familije tužne, kome da se žale
Niko više, za njih se ne bori
Svi bi znali, Drina da govori.

Niko ništa, sad ne priča više
Samo neki što se pogubiše
Niko nikom, ne pominje ime
Pa ni otac, da pozove, SINE.

Duša boli, al’ se trpjet mora
U domove ŽRTVI, još ne sviće zora
Duša boli, a srce se guši
Šehidima voza Lovćen, nek je rahmet duši.



Ove stihove sam posvetio u povodu godišnjice žrtava otmice putnika iz voza “Lovćen 671” na relaciji Beograd – Bar, u Štrpcima. Danas sam pustio da ide u etar, u povodu sjećanja na žrtve otmice iz autobusa na liniji Sjeverin – Priboj. Sve žrtve su bošnjačke naconalnosti. Da podsjetimo one koji se godišnje sjete da pomenu žrtve rata, ali I one koji se jednom sjete svoje braće koji su na mučki način oteti i zbog imena brutalno pobijeni i bačeni u Drinu.

Prošlo je mnogo vremena, a od rezultata na ravnom stolu, samo prazan bijeli papiri, bez i jednog slova i odgovora, od bilo koje pravosudne institucije, naše ili međunarodne zajednice.
Autor