Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija / bivši inžinjer Aluminija/: Na ovakav način, Vlada Federacije, zamajava i javnost, a državu Bosnu i Hercegovinu, uvlači u još veću i neizvjesnu dubiozu, jer ekonomija i moćnijih država ne počiva na proizvodnji i prodaji sirovog aluminija. Ovu tvrdnju i konstataciju, nisu u stanju shvatiti naši „stručnjaci" iz namjenske industrije i proizvođači ubojitih metaka, sa Fadilom Novalićem i Nerminom Đindižem. Aferim!

U stilu Gebelsove informativne propagande, godinama se, našoj javnosti, lažno glorificirao, „hercegovački div“, odnosno firma Aluminij iz Mostara.

Međutim, živi i neposredni svjedoci, istinitog stanja, o cjelovitoj genezi, nastanka i razvoja ovoga aluminijskoga kompleksa, prema ideji umnoga i velikoga direktora, moćnoga „Energoinvesta“, gospodina Emerika Bluma, mogu izreći samo riječi hvale.

Poslije agresije, na grad Mostar i ovu firmu, sa istoga i zapada, u post dejtonskom periodu, nastaje ili počinje i nova priča, nedovoljno ili sasvim lažno ispričana, o novom razvoju firme Aluminija u Mostaru.
Na scenu stupaju, novi akteri, slikovito i prikazani, u svojstvu izvršioca mnogih kriminalnih radnji, kao i grobara, koji firmu dovode u stanje „hercegovačkog patuljka“ sa staklenim koljenima, a zašto i kako, priča je duga, već pune 23 godine i još uvijek, ne ispričana.



Kako to naglašavaju lažni „slavopojci“ nastanak ove „milenijske“ fotografije, negdje godine 2006., nedovoljno nam svjedoči o planetarnoj pljački državne imovine ove firme, te dovodi na drzak i bezobrazan način, njegovog realizatora i uzurpatora, Miju Brajkovića, da nam godinama ratnom retorikom, upravo tumači promjenu strukture kapitala firme, koja je do agresije i bila 100%, državno vlasništvo.

U ekskluzivnom intervju za nedjeljnik DANI, na upit novinara: Sam Brajković čuva svoje pozicije i u razgovoru za Dane ovako objašnjava kako je osobno sanirao ratnu štetu pokušavajući istovremeno da objasni i otkud Tuđman u Kombinatu:

"Jedina sredstva koja smo dobili su ona od Tvornice lakih metala Šibenik, koja je također stradala u ratu. Oni su izgubili elektrolizu gdje se proizvodi aluminij, za razliku do nas koji smo je uspjeli sačuvati. Donijeli su odluku da je bolje uložiti u Mostar, uz utrošak manjih sredstava i uz sigurno snabdijevanje, nego u vlastitu sanaciju za koju je trebalo više novaca. Oni su u Aluminij uložili oko 18,6 miliona DM i to su bila jedina potsticajna sredstva u to vrijeme, negdje 1994-1996. godine. Svake godine smo stvarali dobit i ta sredstva trošili u sanaciju tvornice. Svaku narednu dobit koja se ostvarivala, mi smo ulagali u proširenje proizvodnje. Onda se govorilo kako je Tuđman otvorio Aluminij, a to nije tačno. Republika Hrvatska je uložila ta sredstva preko TLM Šibenik jer je njima Aluminij bio potreban, i oni su došli na otvaranje. To je na neki način bilo normalno."



Dakle, proizvodni kapaciteti aluminija, krenuli su u novu proizvodnju, aprila 1997. godine, upravo zahvaljujući ovim sredstvima iz Hrvatske, što bi značilo, da se firma Aluminij, poput ptice Feniks, razvila i krenula iz pepela.

Da li je ovakva konstatacija i poslužila Miji Brajkoviću i njegovim istomišljenicima, da minimizira cjelokupnu vrijednost firme, od 31. 12. 1991.: Prema završnom računu, DP Aluminij Mostar je bio u cijelosti u društvenom vlasništvu sa upisanom vrijednošću od 1.456.544.800,00 DEM.

"Aluminij d.o.o. Mostar" a kojom odlukom je utvrdio da je vrijednost firme 310.237.914,00 DEM. Nikada nije predat na uvid dokument na osnovu kojeg je izvršeno smanjenje kapitala sa predratnih 1.456.544.800,00 DEM na navedeni iznos. Zatim je istom odlukom iznos od 310.237.914,00 DEM umanjio za obaveze po osnovu kredita od 138.940.384,00 DEM i obaveze za neizmirene obaveze prema djelatnicima u iznosu od 97.394.716,00 DEM. Preostali iznos od 73.902.814,00 DEM upisan je u sudski registar kao vrijednost firme. Isti dan, tj. 31. 7. 1997., upravni odbor donosi i odluku broj 3630-1/97 o načinu isplate neisplaćenog dijela osobnih dohodaka radnika u kojoj se tvrdi da su radnicima u periodu od 1. 8. 1992. do 13. 12. 1996. isplaćene samo naknade osobnih dohodaka, a ne i stvarno ostvareni osobni dohoci, pa se isti, kako firma nema gotovinskih sredstava da izvrši isplatu, pretvaraju u osnivačke udjele radnika u iznosu od naprijed navedenih 97.394.716,00 DEM.“ /citat iz DANI/!

„Ništa manje skandalozni nisu ni ostali segmenti vlasničke transformacije kombinata u kojima je korištena najnezakonitija pravna akrobatika kojom su radnici postali većinski vlasnici Aluminija. Čak i ako se po strani ostavi očito diskriminatorski princip etničke selekcije po kojem su Hrvati dobili čak 91 milion od navodne vrijednosti kombinata, Bošnjaci šest, dok su Srbi ostali bez ikakvog udjela, nevjerovatan je princip na osnovu kojeg je ustanovljen dug preduzeća prema radnicima: sve ratno i poratno vrijeme dok u Aluminiju nije obnovljena proizvodnja, radnicima Hrvatima su obračunavani iznosi punih plaća. Da su bili još koji mjesec strpljiviji u pokretanju proizvodnje, Brajković i njegove kolege su, po ovom principu, mogli postati i apsolutni i jedini vlasnici kombinata.

Šta sada? Za opisivanje svih kršenja zakonitosti pomoću kojih se došlo do sadašnje vlasničke strukture Aluminija malo bi bilo i jedno kompletno izdanje Dana u uobičajenom obimu. Stoga se nužnim, a i daleko svrsishodnijim čini podsjećanje na ulogu ključnih aktera iz prošlosti i sadašnjosti u raspetljavanju ovog ogromnog klupka kriminala i otimačine.

Prije svega, grijeh bi bilo ne podsjetiti na ulogu glavnog aktera koji je tokom vladavine prethodne bratske kriminalno-diletantske koalicije HDZ-SDA omogućio da afera dopre do razmjera prema kojima i "hrvatska samouprava", i "Hercegovačka banka" mogu biti manji incidenti. Naravno, radi se o Edhemu Bičakčiću, jednom od lidera Stranke demokratske akcije i višegodišnjem premijeru Vlade Federacije BiH. Kada bi postojao sud ekvivalentan haškom, koji bi se bavio zločinima ekonomskog podrivanja zemlje, Bičakčić bi i bez ostalih "zasluga" morao biti prvooptuženi. Nemiješanjem u svoj posao, u skladu sa koalicijskim dogovorom o podjeli Federacije na bošnjačku (SDA) i hrvatsku (HDZ) interesnu sferu, Bičakčić je odigrao ključnu ulogu u stvaranju ambijenta u kojem je Brajkoviću omogućeno da "državi pravi djecu". Uporni višegodišnji vapaji Harisa Silajdžića, Safeta Oručevića i otpuštenih radnika Aluminija konstantno su se gubili u lavirintima kratkovidnih interesa "zaštitnika" bošnjačkih nacionalnih interesa da "klape" šta se u njihovom ataru moglo.

Ocjenjivanju Mije Brajkovića, nesumnjivo "alfe i omege" Aluminija, neophodno je pristupiti sa puno više opreza nego što ga nalažu ocjene o "kriminalcu" i "nikakvom menadžeru". Nesreća po interese Bosne i Hercegovine je u tome što je njene interese godinama "štitio" Bičakčić i što je tu okolnost više nego obilato koristio Brajković; sreća je što je Brajkovićeva ambicija u otimanju državnog kapitala bila toliko velika da i ono što je ostalo od države nakon Bičakčića može i danas isključivo na osnovu principa zakonitosti povratiti vlasništvo nad "zlatnom kokom" razorene bosanske industrije." /citat iz DANI/.
Mijo Brajković i njegova nacionalistička svita iz HDZ-a, iskazali su i neviđenu diskriminaciju, prema radnicima nehrvatima, odnosno Srbima i Bošnjacima. Na ulazu u firmu, jasno je bio ispisan grafit, sadržaja; „Srbima, Bošnjacima i psima, ulaz je zabranjen".

Nažalost, svojim odnosom i prema državi i njenim zvaničnim institucijama i organima, odnos je bio indentičan, jer im je pristup firmi bio onemogućen, sve do novembra mjeseca 2013. godine.

U mnogome, u svim segmentima aktivnosti, ove firme, negativan odnos je bio i domaćih aktera u vlasti, svih Bošnjaka, premijera Vlade Federacije i njihovih ministara za energetiku i industriju, od Edhema Bičakčića do Fadila Novalića.

Zaista je smješno i iluzorno, da se tek sada Vlada Federacije upušta u neku „dubinsku analizu" stanja u ovoj firmi, poslije, prohujali godina javašluka i pljačke u firmi, posebno sa nekim strancima ?
Imperativ je bio, višegodišnji, da se poodavno u firmi otvori stečajni postupak, kako bi sve nečasne radnje i mnoga zlodjela isplivala u javnost, kako bi se tek tada moglo pristupiti, nekim sanacionim mjerama.

Na ovakav način, Vlada Federacije, zamajava i javnost, a državu Bosnu i Hercegovinu, uvlači u još veću i neizvjesnu dubiozu, jer ekonomija i moćnijih država ne počiva na proizvodnji i prodaji sirovog aluminija.
Ovu tvrdnju i konstataciju, nisu u stanju shvatiti naši „stručnjaci" iz namjenske industrije i proizvođači ubojitih metaka, sa Fadilom Novalićem i Nerminom Đindižem. Aferim!

Što bi govorili naši stari: „Ničije maslo nije za ramazana" isto bi se tako mogla ispisati i po knjiga tekstova i činjienica, svih ovih naših aktera u vlasti Federacije, koji su svojim radom ili neradom, kao i neprimjerenim stavovima, kumovali sveukupnom kriminalnom stanju i pljački u firmi Aluminij, kao i posebno u sprovedbi, višegodišnje didkriminacije radnika, na nacionalnoj osnovi.

Možda im je i bolje, da se svi oni, što prije povuku iz javnoga života, da se ne čuju, neka se i placaju negdje duž Jadrana, sa Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom i inim zaslužnim „čimbenicima" njihove“ lijepe domovine kako bi bili i nedostupni i našem pravnom sistemu.