DRUGI APEL: ČEKA LI NAS PROKLETSTVO KORDOBE... ILI...?
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 13. Nov 2018. 00:11:59


DR. MUSTAFA CERIĆ: Ne mogu u nedogled odrađivati posao ili domaću zadaću Bošnjaka/Bosanaca stranci, poput Valentina Incka i drugih, već tu svoju domaću zadaću moraju odrađivati bosanski državni dužnosnici, koji u zadnje vrijeme popuštaju do te mjere da su lojalni građani bosanske države jako zabrinuti. Ljudi vide i osjećaju da Bošnjaci/Bosanci u državnim organima izgledaju nemoćno od sudstva do ministarstva vanjskih i unutarnjih poslova. Nije im jasno je li to zbog neznanja, zbog nehata ili zbog izdaje? Ma šta i kako bilo, to kod ljudi izaziva zabrinutost, strah i depresiju.
I
Nažalost, pokazalo se da povijest nije učiteljica. Jer da jeste, onda bi nam Kordoba bila opomena na način da shvatimo da nam se ne piše dobro ako se budemo samourušavali zbog sujeta, ličnih interesa i privatnih politika. Dakako, shvatili bismo da niko od nas nije toliko u pravu da zaslužuje bezuvjetnu glorifikaciju, ali i da niko nije toliko u krivu da ga treba bezumno demonizirati. Mi Bošnjaci/Bosanci, kao muslimani, moramo shvatiti da smo u Europi jedna oaza, koju oni što nas ne vole mogu bez po muke posušiti, ali samo uz našu kolaboraciju, a to je da se kao nacija odreknemo jedni drugih, da jedni druge klevećemo, lažno optužujemo i jedni druge pakosno guramo u propast. No, najbitnje od svega mi moramo shvatiti da se danas u svijetu događaju velike promjene, koje mogu imati vrlo opasne konsekvence po naš opstanak. Naši preci su uspjeli ovdje ostati i opstati unatoč izazovima od kojih su neki bili teže od naših danas. Posmatrano danas, naši preci su pravo svjetsko čudo. Oni su znali da im neće doći pomoć niotkoga, već da se moraju pouzdati u Boga i sami sebe. To danas nama, ovoj našoj generaciji nakon genocida, nedostaje, jer neki još uvjek misle da će neko drugi odraditi ono što mi sami moramo uraditi - ovdje i sada. Stoga, moj drugi apel glasi: - Bošnjaci/Bosanci uozbiljimo se prije nego bude kasno! Manimo se prazne priče, već sve probosanske političke stranke neka se ujedine prije nego Sarajevo postane Kordoba, u kojoj će život biti zagušljiv i maglovit, u kojoj ljudi neće imati dovoljno zraka, vode i hrane, u kojoj se ljudi neće osjećati mirno i sigurno... Kordoba koju će nam hrsuzi ukrasti zato što su je izdajnici izdali...

II
Tarik ibn Zijad, koji je 711. prešao morski tjesnac (arp. al-zuqāq, bosanski "sokak") između Atlanskog okeana i Mediteranskog mora, koji razdvaja Giblartar, ("Džbal al-Tarik"), i Pirinijeski poluotok od Maroka i Ceute - nije bio Arap. Bio je Maur. Od tog datuma, punih osam stoljeća maursko-islamski civilizacijski duh, koji je zamijenio vizigotski, zračio je Pirinejskim ili Liberijskim poluotokom, povijesno poznatog kao Andaluzija, šireći svjetlost ljudskoga uma širom tadašnje mračne Europe u srednjem vijeku. Fascinantna je priča između muslimanskog sufije Abdulhaqqa Ibn Sebʿīna od Mursije (umro 1271) i rimskog cara Frederika II von Hohenstaufena (1194-1250), koji je vlado Rimskom carevinom od 1220. do 1250. god. Naime, svjestan tadašnje andaluzijske intelektualne nadmoći rimski car Ferderik II je zamolio muwehhidskog khalifu al-Raešīda ibn al-Meʼmūna (umro 1242) da mu neko od andaluzijskih učenjaka odgovori na četiri pitanja: (1) o pitanju porijekla svijeta - nastanku ili vječnosti; (2) o pitanju Božje opstojnosti ili Božanske nauke; (3) o pitanju kategorija znanstvene logike; i (4) o pitanju duše. Ova cijela priča je poznata kao "Sicilijska pitanja", o kojoj se i dan-danas vodi rasprava, ali za nas ovdje je najbitnije da naglasimo da je Andaluzija bila svetionik, koji je obasjavao Europu, koja će zahvaljujući tome doživjeti svoj najznačajniji povijesni preokret u pravcu humanizma i renesanse. Iako kontraverzan kod ortodoksih muslimana, Ibn Sebʿīn od Mursije je pokazao moć muslimanskog uma za kojeg je papa Gregorije IX rekao da je to bio "živi musliman s navećim znanjem o Bogu".

III
Dakle, i danas svima stane dah - muslimanima, kršćanima, Jevrejima i drugim koji čitaju europsku povijest - kad se priča o Andaluziji, gdje je islam bio živa vjera, moral i kultura, gdje su muslimani bili avantgarda u nauci i umjetnosti i gdje su suživot i tolerancija bili na najvišem mogućem nivou. Ali, i svi ostanu zabezeknuti kad shvate da se sva ta moć i nadmoć u nauci i umjetnosti istopila u unutarnjim borbama, koje su na kraju cijelu Andaluziju svele na grad Kordobu, koja je od 1260. god. uspjela preživjeti još 250 godina da bi na kraju morala predati kljućeve od svoje kapije i zauvjek zatvoriti stranicu maursko-arapsko-islamskog civilizacijskog i kulturnog prisutsva na Pirinejskom ili Liberijskom poluotoku. Dakako, sjeme i plodove andaluzijske civilizacije i kulture Europa je pretvorila u svoju dobit, koju i danas obilato koristi. Čuveni historičar i utemeljitelj nauke o filozofiji povijesti andaluzijski učenjak prvoga reda Ibn Khaldun (umro 1406) je objasnio uzroke i posljedice poraza andaluzijskog svijeta na način da je u svemu tome vidio korupciju uma, vjere, morala i odsustvo "asabijje", tj., grupnog susojećanja i solidarnosti.


Da li probosanske stranke imaju obavezu prema djeci Bosne?


IV
Bosna nije na Pirinejskom poluotoku. Bosna je na Balkanskom poluotoku. No, ima tu ipak neke sličnosti. Bosna je u Europi, kao što je i Andaluzija bila u Europi. Zanimljivo, tamam kad su maurski muslimani zajedno sa Jevrejima protjerani iz Andaluzije (1492), Bosna je već imala svoje bosansko iskustvo islama. Vjerovatno najviše zbog toga su jevrejski Sefardi mogli naći utočište od španskog progona baš u Bosni. Dakle, zahvaljujući Bosni Europa je i nakon Andaluzije imala islam u svojoj kući. Islam u Bosni je preživio sve izazove euroske povijesti, od kojih su najteži bili Berlinski kongres (1878), Prvi svjerski rat (1914-1918), Drugi svjetski rat (1939-1945) te srpsko-crnogorska agresija i genocid nad Bošnjacima (1992-1995), odnosno nad muslimanima samo zato što su muslimani. Srpsko-crnogorska agresija na Bosnu je djelimićno postigla svoj cilj, a to je da je očistila veliki dio bosanske zemlje od autohtonog bosanskog stanovništva, prije svih Bošnjaka, te da je obilježila taj očišćenii srpski teritorij u Bosni, kao ekskluzivno-srpski s namjerom da ga u neko doba u budućnosti pripoji matici Srbiji. Dobroćudni Bošnjaci/Bosanci su vjerovali da će im se omogućiti da se vrate svojim kućama i imanjima makar što su porušena i opustošena. Nekima je to i pošlo za rukum, ali većini nije, kao što nam je pošlo za rukom da obnovimo mnoge porušene džamije poput Ferhadije u Banjoj Luci i Aladža džamiji u Foči, koja je pri kraju obnove, ako Bog da, ali ima porušenih džamija koje se neće obnoviti zato što se msulimani tamo ne mogu vratiti zato što za njih nema tamo osnovnih uvjeta za život.
Također, dobrodušni Bošnjaci/Bosanci us pristali da dijele vlast na nivou bosanske države, misleći da će to biti njihov doprinos miru i pomirenju, gdje će se poštivati suverenitet i teritorijalni integritet bosanske državi i od onih koju su protiv nje eventualno dojučer ratovali, i gdje će se poštivati vladavina prava, a ne provoditi etnička, nacionalna ili vjerska pristrasnost. Uostalom, Bošnjaci/Bosanci su bili i ostali vjerni "bratsvu" i "jedinstvu" u različitosti više nego ijedan drugi narod iz bivše Jugoslavije. Činili su to, često, na svoju vlastitu štetu. To je, trenutno, tako evidentno da su mnogi Bošnjaci/Bosanci u strahu šta će s nama biti. Čeka li nas prokletstvo Kordobe... ili... blagoslov Bosne, kojeg su zaradili najčasniji bosanski sinovi - šehidi na bojnom polju? Hoće li nam oteti bosansku državu podmuklom politikom pošto to nisu mogli ostvariti krvavom vojnom silom? Jesmo li izgubili onu "asabijju" - grupnu susojećajnost i slolidarnost, koju smo imala dok smo se hrabro branili od agresije? Jesmo li bili hrabriji i solidarniji u borbi protiv vojne sile nego protiv otrovne politike, koja nam truje dušu i soli pamet? Jesmo li dopustili da nas raspamete do te mjere da mnogi od nas ni s kim ne mogu ili ne umiju da ozbiljno razgovara o ključnim pitanjima za naciju i državu?

V
Volio bih da imam odričan odgovor na ova teška i provokativno pitanja. Ali, nažalost, nemam. Nemam zato što mi se čini da je naša situacija danas slična Kordobskoj zato što se naš prostor, prostor Bošnjaka/Bosanaca, koji polažu nadu u suverenu i pravno uređenu bosansku državu, sve više sužava i fiziči i mentalno. Fizički - zato što se manji bosanski entitet sve više nameće kao država ili surogat bosanskoj državi ovdje i u svijetu, a sve manje se identificira sa bosanskom državom, šta više, sve više djeluje na razbijanju osnovnih temelja bosanske državnosti - negira državno bosansko sudstvo i radi na slabljenju moralne i vojne moći bosanske vojske, koju čine sve etničke bosanske zajednice.

Mentalno - zato što je primjetno da Bošnjaci/Bosanci sve više popuštaju pred antibosanskim državnim napadima i prilagođavaju se liniji manjeg otpora po uzoru na one koji imaju političku moć u državi, ali je ne koriste efektno u korist vladavine prava. Zamjenik ministra pravde Bosne i Hercegovine Nezir Pivić nije smio dopustiti ministru Josipu Grubešu transfer osuđenog ratnog zločinca Marka Radića u Republiku Hrvatsku. Pivić je dobio državni zadatak da te i slične nezakonite radnje sprijeći kako ne bi bilo potrebe da haški tužitelj Bramec piše pismo UN-u o tome. A šta ako ni haški tužetelj nije na poslu da to uradi? Ko će onda braniti princip vladavine prava u Bosni? Ne mogu u nedogled odrađivati posao ili domaću zadaću Bošnjaka/Bosanaca stranci, poput Valentina Incka i drugih, već tu svoju domaću zadaću moraju odrađivati bosanski državni dužnosnici, koji u zadnje vrijeme popuštaju do te mjere da su lojalni građani bosanske države jako zabrinuti. Ljudi vide i osjećaju da Bošnjaci/Bosanci u državnim organima izgledaju nemoćno od sudstva do ministarstva vanjskih i unutarnjih poslova. Nije im jasno je li to zbog neznanja, zbog nehata ili zbog izdaje? Ma šta i kako bilo, to kod ljudi izaziva zabrinutost, strah i depresiju.

No, ništa manja zabrinutost, ako nije i veća, kod Bošnjaka/Bosanaca su loši međuljudski odnosi među Bošnjacima/Bosancima ne samo u politici, već gotovo u svim segmentima bosanskog društva. Ljudima posebno teško pada kad vide da se visoko obrazovani ljudi javno svađaju oko stvari oko kojih se razumni ljudi lahko dogovore. Zar prepirka rektora Sarajevskog iniverziteta i ministra obrazovanja i kulture u Kantonu Sarajevu nije sramota, koja kod ljudi izaziva gađenje, ali i strah i depresiju, koju se ne može objasniti? Visoko obrazovani ljudi, od kojih se očekuje da obrazuju i odgajaju mladi naraštaj nisu u stanju da ustanove ko je za šta odgovoran pa se miješaju u tuđe poslove poput ministra, koji hoće da bude sudija, i poput direktora škole koji bi da bude kadija.
Allahu Milostivi, omili nam "asabijju" - međusobnu suosjećajnost i solidarnost!
Amin!