AJŠA ČIŠIJA: Jasna Šamić. O sebi je sama sve rekla. Lijepo nam pokazala svoju umišljenost i sav jad jedne žene koja se ne zna nositi s vremenom. Civilizacija ima svoj put. Za sve pokondirene tikve što su pod svaku cijenu spremne da prodaju dušu za šaku lažnog prestiža neće biti dobrih vijesti. Znate zašto?! Zato što civilizacijski put nije lažna predstava o činjeničnom stanju.

Nije problem da postoje ljudi koji imaju apsolutno suprotna mišljenja. Problem između tih ljudi nastaje onda kad se jedni od njih drznu da klasificiraju one druge da bi im na osnovu tog klasifikovanja kasnije pripisali određenu kvalifikaciju bez da i za klasifikaciju, a još manje za kvalifikaciju, imaju ijedan valjan dokaz. Dakle, njihova pretpostavka nije ni testirana u stvarnosti, a kamoli da bude potvrđena. To bi, valjda, trebao biti put do donošenja zaključaka. Moja pretpostavka ovdje je da je svrha zaključka da bude ispravan. Dakle, istinit. Tvrditi nešto nije isto što i govoriti istinu. Ali, da ja pređem na temu ovog pisanja:

Ovo je zakašnjela (više od godinu i po kasni) priča o jednoj ženi čije se mišljelje apsolutno razlikuje od mišljenja žene koja je iskren vjernik. Za krajnje suprotne (dijametralno suprotne) stavove se može reći da mogu iznuditi dobru debatu. Ali, ovo je priča o ženi čiji se stavovi i mišljenje ne mogu nazvati čak ni dijametralno različitim od mišljenja iskrene vjernice, jer ta žena misli da je ovladala čitavim krugom, a od njegova poluprečnika se ni milimetar pomakla nije. Dakle, ta žena ima polovično znanje o krugu, te s toga termin dijametar ne može naći put do njene spoznaje o duži koja prolazi kroz sjedište kruga.

Ne bih se ja imala pravo baviti tom ženom da se ona ne pozabavi sa mnom ni krivom ni dužnom. Ali ona mene izvrijeđa previše, a ponajviše svojim rasizmom. Naime, njena teorija je teorija o dvije rase ljudi: seljaci i građani. Toj osobi je ta podjela na seljake i građane temelj za kvalifikaciju. Njena logika je jednostavna: građani (misli se na one iz urbanih sredina) su pametni i pismeni (čitaj: napredni), a seljaci su glupi i nepismeni (čitaj: zaostali). Nije ona mene uvrijedila lično, ali je uvrijedila dostojanstvo čovjeka, a ja sam od ljudi.

Pričam o Jasni Šamić. Orijentalista. Prevodilac. Književni kritičar. Književni historičar. Pisac. Doktorant Sorbone. Živi u Parizu, te s toga na "Face to Face" (30. april 2016.), kod Senada Hadžifejzovića (čiji je gost zajedno sa Nedžadom Latićem), deklamuje svoju molitvu na tečnom francuskom nebi li i nas gledaoce štogod naučila.

Razlog gostovanja ovo dvoje ljudi (Jasne Šamić i Nedžada Latića) na "Face to Face" bio je famozni (čitaj: čuven po zlu) tekst Jasne Šamić i njeno diktatorski izraženo negodovanje na odgovor koji je na njega dobila. Šta je mislila?! Gaziti duše ljudi i dobiti aplauz od tih istih - samo zato što je ona "cura" iz Pariza, ja šta će nego gaziti te zamotano-"nepismene" muslimanke i pismeno ih (svojim tekstom) odmotati: "Na javnim mjestima ne želimo da se vide, ti znaci", kaže ona (misleći na vjernice muslimanke i mahramu kao znak prepoznatljivosti identiteta osobe koja ju nosi). Svi mi ponešto ne želimo vidjeti, ali ne možemo gaziti ljudske vrijednosti, prava i slobode zbog toga. I još ova gospođa iz Francuske dolazi. Iz Francuske - čija je književnost, povedena u ime jednakosti i slobode, donijela demokratski duh koji je izjednačio klase, privilegije i hijerarhijsku podjelu u svim područjima društva. Pričam o utjecaju Francuske revolucije na francusku književnost. Prisjećam se ponovo, hvala Jasni Šamić na tome, Voltera (Voltaire) i njegove definicije demokratije: "Ne volim (ne sviđa mi se) tvoje mišljenje, ali sam spreman da umrem za tvoje pravo da ga imaš". To je Voltaire, francuz. A naša bosanska Francuskinja Jasna Šamić (Sarajka) iz Pariza i sa Sorbone još promoviše ideju klasnih razlika, i to onu iz davne prošlosti Francuske, iz vremena prije francuske revolucije. Drugim riječima ona se nalazi ispred 1789. godine, ali ne vidi puta kojim u nju da uđe. U tu 1789. godinu ona ne želi ući, zato puta i ne vidi. Stigla je, dakle, do polovice kruga i ni makac dalje. To je onaj gore navedeni poluprečnik od kojeg se, kako sam već rekla, ni milimetar pomakla nije. Da nije tako ne bi ona nikom zabranjivala (kad bi samo mogla) da nosi mahramu, isto kao što ne zabranjuje (jer odobrava) da žene polugole hodaju, ili se, eventualno, potpuno gole slikaju za medije.

Sarajevska bogohulnica iz Pariza!

Šta ta žena želi da uzdigne na javni nivo?! Što se mene tiče neka radi šta hoće, ali neka ne dira u moje demokratsko pravo da se oblačim kako ja hoću i izaberem sistem vrijednosti koji nikome na štetu nije, a mene zadovoljnom čini. Jasna ne želi da vidi mahramu, a ja nosim, jer želim da nosim, mahramu, a mahrama je na mojoj glavi. Iskreno rečeno, pravo je na mojoj strani. Ja se oko njene glave ne petljam, pa red bi bio da i ona moju ostavi na miru. Ako ne može, nek' zažmiri kad prođe "mimome". Mahrama je moj zaštitni znak. I nek' zna Jasna Šamić (i ine "Jasne"): Niko mi je skinuti neće! Kad bi bilo "stani, pani", u ime Allaha mi nimalo teško ne bi bilo ostatak života provesti u kući. A ako će mahrama biti razlogom da nemam pravo na život, smrt mi donosi lijepe vijesti. I nek' zna: i kćerka i snaha su mi propisno pokrivene. I na koncu, dobro je da zna da su obadvije porijeklom iz grada, živjele su uvijek, a i sad žive u gradu, a o selu maštaju. Zelenilo rosne trave ih smiruje, miris poljskog cvijeća mami a njegova šarolikost na ljubav obavezuje. Neizmjerno vole.

Odavde, iz švedskog Göteborga, poručujem Jasni Šamić da nas, pokrivenih Bosanki, mnogo ima u ovom gradu. Većina su mlade djevojke i žene i, usput rečeno, imaju najmanje po jedan fakultet završen. Dva nisu rijetkost, jer muslimanka žena, koja je iskrena vjernica, se drži onog iz Kur'ana: "Ikre bismi rabbike" ("Uči, čitaj u ime Allaha").

Famozna, kao i njen tekst, Jasna Šamić govori, ispred kamera, da su muslimanke sa sela nosile mahramu, a građanke ne. Ljuti se na odgovor koji je od Džemaludina Latića dobila u Latićevoj (Nedžad) "The Bosnia Times". Zapjenila žena od pameti, na ekranu - ispred očiju široke publike. Ovdje ću napraviti jedan mali osvrt na njene riječi. To će vam biti dovoljno da shvatite koliko sam u pravu bila kad sam rekla, i malo je ono što sam do sad o dotičnoj rekla.

Surova žena. Žena koja je objavila tekst povodom zabrane nošenja mahrame. Na "Face to Face" ona se žali na "The Bosnia Times". Zapelo mi za uho kad reče:"Nije u redu onako pisati" (misli na komentar na njen tekst) da bi neposredno poslije tih riječi sa tog istog ekrana nastavila vrijeđati nas pokrivene žene: "Trebalo bi te žene takođe da se obrazuju da znaju zašto su one to nose kako nose ...da", očita ona nama bukvicu otud s Senadove televizije. Jel' to ona vidovnjak pa zna da se mi pokrivene nismo obrazovale?! Jel' to ona vidovnjak pa zna da mi žene muslimanke mahramu nosimo zbog muževa (njihova terora), a ne zbog Islama kako kaže?! Doslovce ovako je rekla: "Pokrivene žene su pokorne muškarcu, a ne Bogu, u praksi." Ona nas uznemirava. Dužna sam reagovati, doduše s zakašnjenjem to činim. Reagujem u ime nas pokrivenih žena. Kasnim, ali za istinu nikad nije kasno. Pogotovo ako istina progovori glasom žene o kojoj istinu krivotvore.

Neću se baviti time šta je gospođa Šamić o našem poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. rekla, jer sud o tome ima ko dati i mimo nas žena. Neću se ni odveć baviti onim što je rekla za suru AN-NUR (Svjetlo). Samo jedna mala opaska: "Nur je jedna od najmračnijih sura", kaže Jasna Šamić. Tamom naziva suru koja se zove "Svjetlost". Bogohulnica! Dovoljno je to što će Gospodar svih svjetova o tome Svoju Presudu Izreći. Još ću samo usput reći da su i zapadni orijentalisti ostali zadivljeni ovom surom, posebno ajetima koji govore o Allahovoj Svjetlosti (ajeti od 24 do 35). Ova sura je bila i još uvijek jeste, a posebno nekoliko ajeta iz nje koje oni nazivaju mističnima, predmet mnogih naučnih pouka i refleksija. S druge strane, sura "Svjetlo" (An-nur) je za islamske filozofe ključ u kur'anu ostavljen čovjeku na korištenje.

"Ja sam precizna", naglašava Jasna Šamić, te s toga tvrdi da su pokrivene žene lišene obrazovanja. Kolika je ta njena preciznost dovoljan je dokaz da su pokrivene mlade djevojke i žene upravo od najobrazovanijih žena među ženama muslimankama. A i logično je da tako bude, jer Allah nas je U Kur'anu obavijestio da vjeru mogu razumjeti samo razumom obdareni.

Žena se zanijela pričom o emancipaciji, pa da bi nam objasnila pojam emancipacije morala jadnica iz sehare izvući na svjetlo dana svoju familiju i rođake poput Nafije Sarajlić, kako reče velike književnice. Bi tu priče i o emancipaciji preko male šamijice (što prkosi velikoj, seljačkoj šamiji) koju je njena gospodska, gradska familija demonstrirala. Priča žena o "100 godina Pariza kad smo mi bili dio" (valjda misli na svoje pretke; ili misli ili sanja o tome da su joj preci bili važna pariška raja, ili se još uvijek oduševljava pričom o bilvaktle pariškim gospođama što pijuckaju vino sa okorjelim boemima, a plemiće zavode). Žena ova, kod Senada na televiziji, se poprilično dere za damu kakvu špila. Dere se na način kao da je sva pamet ovog svijeta stala u njenu glavu. Za ovu osobu pojam "blasfemija" znači "drugačije mislimo". Ja bih je ispravila: blasfemija jest jednako Bogohulništvo.

Dužna sam vam reći da ova žena ponavlja k'o papagaj jedno te isto: naglašava nekakve klasne razlike i pokušava izvrći ruglu pokrivenu ženu time što će je omalovažiti, citiram: "Razlika u Bosni kod žena između seljaka i građana seljanke se pokrivale i dan danas se pokrivaju", veli ona i nastavlja: "velim seljanke u Sahari se pokrivaju naravno da će se pokrivati", k'o da naglasi zaostalost pokrivene Bosanke poredeći je sa onom iz Sahare, hoću reći podrugujući se sestri iz Sahare da bi se još slikovitije mogla podrugnuti nama pokrivenim Bosankama. "Ja razumijem svakog ko pati", ističe Senadova gošća na televiziji, a ja njoj odavde poručujem da je ona izgubljena u recitiranju svoje francuske molitve. "Identitet žene" kaže, a ja njoj evo odgovaram: Bavi se ti svojim identitetom, a naš ostavi nama. To je naše demokratsko pravo da ga branimo od tvog diktatorskog nasrtaja na njega.

Ova žena često upotrebljava imenicu paranoja i pridjev paranoičan, a o svojih više identiteta otvoreno govori. Mrvicama svoga rasutog identiteta ona, svakoj mrvici ponaosob, pripisuje samostalnost. Da mi Allah oprosti, ja nju doživljavam kao patetičnu, paranoičnu i osobu izgubljenu u rasparčanosti svog identiteta. Zato se ja na nju nimalo ne ljutim. Meni je nje žao. Ako ovo kako je ja doživljavam nije istina o njoj onda svakako istini odgovara zauzimanje sljedećeg stava o istoj: Žena koja se ne zna nositi s onim što joj je Bog na kušnju dao. Sama nam je, uživo, preko malog ekrana, tu istinu o sebi posvjedočila. U šta nas je uvjerila?! Da, u to da je pokondirena tikva, a uz to, što je neoprostivo, boluje od kompleksa malograđanštine. Stidi se sela i njegovog raskošnog zelenila. I šarenila cvijeća se stidi. Zaboravlja da je i njeno mjesto u tom šarenilu.

Jasna Šamić. O sebi je sama sve rekla. Lijepo nam pokazala svoju umišljenost i sav jad jedne žene koja se ne zna nositi s vremenom. Civilizacija ima svoj put. Za sve pokondirene tikve što su pod svaku cijenu spremne da prodaju dušu za šaku lažnog prestiža neće biti dobrih vijesti. Znate zašto?! Zato što civilizacijski put nije lažna predstava o činjeničnom stanju.

Fosnota:
Almir Fatić, Džemaludin Latić i još neki su napisali oštro pismo (kao odgovor na tekst dotične Jasne Šamić), a objavio ga je Nedžad Latić u "The Bosnia Times". I još nešto, dragi čitaoci, ne vjeujte ženama koje kažu: "Kad sam bila mala rekla sam da ću biti velika kao tatina biblioteka". One su ohole. One čak i svoj spoljašnji izgled koriste (ako su lijepe) da ostvare lažnu veličinu, zaboravljajući da im je Allah život podario i odredio im i lik, i oblik, i pol. Ništa osim slobodne volje, što im Allah na savjest dade da je kud hoće usmjere, ne pripada njima. A moliti Allaha da te učini malim u sopstvenim očima, a velikim u očima drugih ljudi je poželjno. Takva dova Allahu oholosti mjesta ne ostavlja.