KOMENTAR O “MALOJ FRANCUSKOJ REVOLUCIJI“
Autor: Dženis Šaćirović
Objavljeno: 18. Dec 2018. 16:12:58

Za mnoge su svi ti Francuzi koji su bili spremni spaliti svoju sopstvenu državu, barbari, necivilizirani i ludi u svom stavu i zainteresiranosti za kvalitet svoga života, iako, imaju neuporedivo viši standard u odnosu na narode koji žive u ekonomski nerazvijenim državama, od strane ovih drugih, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, ali su ‘’dostojanstveni’’ u svom mazohizmu i odlučnosti da se ne protive ničemu što im ide na štetu, pa koji, doslovce, ono što napredni doživljavaju i nazivaju upravljačkim sistemom, za njih, prosto ne važi.


Demokratija i upravljački mehanizmi vlasti, nisu svugdje percipirani na isti način. Još kod starih Grka, definirani su društveni postulati, na malim uzorcima društvenih procesa, malim teritorijama i u užim krugovima društvene zbilje. Bila je sasvim dovoljna opservacija te društvene zbilje, kretanja odnosa vlasti i naroda, u puno manjim gradovima od pet do deset hiljada stanovnika, da se taj odnos definira i ostane shvaćen i danas, iako su se gradovi uvećavali, upravljački mehanizmi redefinirali i države uspostavljale po različitim modelima. Demokratija je pravo čovjeka da bira svoj način življenja, a politika kojoj se samo prilaže pravo da kao sredstvo ostvarivanja demokratkih načela, ostvaruje prava pojedinca i većine, ostaje najbolje sredstvo ostvarivanja ciljeva društva u cjelini. No, demokratija je suština, metafizička posebnost, čije biće izranja iz razuma pojedinca o sebi i kolektivitetu. Tako je demokratija nenadmašna težnja naprednog svijeta u harmoniji društvenog življenja, koja je vođena stihijom volje i htijenja naroda, a upravljački mehanizam predstavlja ništa drugo do sistem na čijem čelu se nalaze strukture razuma oslobođenog od strasti, kako je to slavni Aristotel izrekao definirajući pojam zakona. Ali, pogrešno poimanje između zakona i vlasti, odnosno dekreta vlasti pretočenih u zakone, i danas su dominantna forma žrtvovanja ljudi u ovom vremenu, kada se još svijest nekih društava liječi od čelične ruke samovolje pojedinaca pod plaštom tobožeg socijalizma, kao lažne forme jednakosti među nejednakima. Tačno je da se takva društva još liječe od poimanja demokratije kroz formu samovolje upravljačkog mehanizma, daleko kasnije od preboljevanja takvih bolesti kakve su prelježala napredna društva. Otuda i činjenica da se po dostojanstvu, društvenim i materijalnim potrebama društva, bez kojih svako ljudsko pravo predstavlja samo ljušturu postojanja pravde, nastoje sa time brzo miriti, povinujući se do besvijesti svim odlukama, miješajući ljudske prilike sa božanskim mogućnostima, kada je u pitanju utjecaj na njihove živote. Takvi narodi nemaju granica u svom kolektivnom mazohizmu, većinom su nenaviknuti na svoje učešće u društvenom životu, nekadri da učestvuju u politici i prepuštaju se volji upravljača, ma koliko ona bila surova i pogubna po njihovu pojedinačnu i kolektivnu egzistenciju.

Za socijalno neemancipirana društva, koja samo spoljašnjom formom uglađenosti oponašaju napredna društva, politički, ili svaki drugi javni izraz nezadovoljstva povodom odluka upravljačkog sistema kao manifest, prije svega lične, a zatim i društvene odgovornosti je shvaćen kao izraz barbarstva ali i svetogrđa. Barbarstva jer remeti idilu prefinjenosti žrtve dok je vlast udara maljem sve jače po glavi, a svetogrđa jer svemoć određene upravljačke kaste poima u svojstvu apsolutnog gospodara koji se krije iza pojma "država". Kada bi svaki takav pojedinac, osjećajući se kao domaćin u svom domu, kao što bi trebao biti i kao građanin u svojoj državi, imao bar mali dio odgovornosti, doživio bi sistem u kojem svi učestvuju u svojstvu jednog imaginarnog bića, kao vrh piramide u kojem ne postoji njegova samovolja, već volja većine da mu se dopusti da odlučuje. A kada bi, sa druge strane kult "čarobnog štapića" pojedinca u čiju pagansku svemogućnost vjeruje, zamijenio stavom da više očekuje od samoga sebe kao jednog od pokretača društvene zbilje, mogao bi sa istomišljenicima u odgovornosti, uspostavljati trajni sistem ograničenja odluka upravljačke kaste, ili "preuzvišenog" pojedinca. Ograničenja upravljačkih kasti i deglorifikacija vlasti, uvjeti su kolektivne slobode i odgovornosti naprednih društava, a sama politika u takvim, lišena je borbi za vlast, jer vlast u njima nije ništa posebno i povlašćeno, samovoljno i sladostrasno, već je obična opslužnost sistema u njegovom nastavljanju, a ne uspostavljanju. Svi nosioci sistema i pojedinci u takvom ambijentu, pri pritisku na svoj rad, često poslušaju narod, dakle, oni nastavljaju, ne uspostavljaju jer im se ne dozvoljava. Uspostavljanje bi značilo nestajanje, kao što bi i uspostavljanje antivolje naroda, značilo nestajanje njegove volje. Polukrug ovakve situacije se desio ustupanjem pred zahtjevima protiv poskupljenja goriva u Francuskoj, u kojoj se jedno društvo nije borilo protiv jedne vlasti, već po automatizmu iz lične i kolektivne odgovornosti. Druga društva nose samo francuska odijela, ali ne i francusku svijest, i poimanje emancipiranosti vide samo u prvoj vertikali.

Za mnoge su svi ti Francuzi koji su bili spremni spaliti svoju sopstvenu državu, barbari, necivilizirani i ludi u svom stavu i zainteresiranosti za kvalitet svoga života, iako, imaju neuporedivo viši standard u odnosu na narode koji žive u ekonomski nerazvijenim državama, od strane ovih drugih, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, ali su ‘’dostojanstveni’’ u svom mazohizmu i odlučnosti da se ne protive ničemu što im ide na štetu, pa koji, doslovce, ono što napredni doživljavaju i nazivaju upravljačkim sistemom, za njih, prosto ne važi. Oni vjeruju u volju pojedinca, pokoravajući mu se na svoju štetu do konačne štete, šutnjom i trpljenjem, pogrešno shvatajući da radikalno vraćanje prava, ide sa radikalnim oduzimanjem prava. A pravo, kao pravo, se uzima i kada je uzeto, i kada se nudi.

Primjer, cijene goriva, koja diktira tempo svih drugij cijena (jer od goriva sve ovisi), a koja je skoro identična u državama u kojima je prosječna plata 4-6 puta veča nego u ekonomski nerazvijenim zemljama, saznanje je za koje je svaki komentar suvišan.

Postavlja se pitanje do koje mjere će nesavjesni narodi prepuštati svojom bezvoljnošću i pasivnošću probleme generacijama koje tek dolaze, a neke normalne forme borbe za svoja prava smatrati barbarstvom i svetogrđem. Vjerovatno do momenta kada uspostave sistem, koji vlada u naprednim zemljama i kada shvate da je onaj koji upravlja državom domaćin, a dobar domaćin se brine o svom domaćinstvu.