DR. MUSTAFA CERIĆ: Mnogo je sličnosti između nacističkog Holokausta nad Jevrejima i srpskog Genocida nad Bošnjacima, ali ima jedna bitna razlika, a to je da su se odgovorni Nijemci svojevoljno obavezali na denacifikaciju njemačkog društva, koja se pokazala kao zdrav, koristan i uspješan poduhvat ne samo za njemačko društvo, već i za cijelo čovječanstvo, dok, na drugoj strani, neodrovorna srpska pamet i politika odbija i svaku pomisao na degenocidifikaciji srpskog društva. Naprotiv, srpski genocid nad Bošnjacima ne samo da se negira, već se i veliča kao srpski nacionalni trofej.

Prije deset godina (2009) na današnji dana (27. januar) u svojstvu reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini posjetio sam Aušvic (Auschwitz) u organizaciji "Aladdin projekta" pod pokroviteljstvom UNESCO-a. "Aladdin Projekt" iniciran je od strane Fondacije Šoah iz Pariza s ciljem za očuvanje sjećanja na Holokaust i osude negacije negatora Holokausta. Pored ostalim, s nama je bio i rahmatli tadašnji gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen.

Moja posjeta Aušvicu nija bila kurtuazna turistička avantura, već životna lekcija, koju nikad neću zaboraviti. Crven na mom licu u Aušvicu nija uzrokovao hladni poljski januar, već stid moje bosanske duše zbog takvog zločina, kojeg je čovjek mogao učiniti čovjeku.

Priznajem, priča o Aušvicu nije me doticala. Štaviše, bio sam sklon misliti da je to sve izmešljeno sve dok se nije desio Genocid mom narodu u Bosni i dok nisam shvatio da "Never Again" nije bilo pouzdani zavjet čovječanstva. Nažalost, takvi smo mi ljudi. Ne osjećamo ni bol ni patnju drugoga sve dok sami ne osjetimo na svojoj vlastitoj koži taj isti bol i tu istu patnju. Tek sam tada u Aušvicu shvatio zašto su Jevreji širom svijeta bili ponajviše uznemireni zbog Genocida u Bosni. Oni su na samom početku bolje predosjećali tu genocidnu opasnost od nas, koji smo naivno vjerovala da se to nama ne može desiti.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Svim preživjelim žrtvama Holokausta, koji su danas zajedno u Aušvicu izražavam susosjećanje i poruku da danas nisu sami u svom bolu i patnji; svim žrtvama Holokaust, koje nisu preživjele molim Božju milost i spas od paklene vatre, koja je blaža od paklene vatre Holokausta. I neka se opet čuje uvijek i na svakom mjestu "NEVER AGAIN" Holokaustu i Genocidu - nikome, nigdje i nikada! Amin!

Oni, Jevreji, su u stvari kroz srpski genocid nad Bošnjacima-muslimanima u Bosni "Once Again" iznova preživljavali svoju bol i svoju patnju nacističkog Holokausta. Zbog toga sam osjećao potrebu da na dan 11. jula 2012. god., pozovem uglednog njujorškog rabina Artura Šnajera (Arthur Schneier) da na isti način kao što sam ja govorio na memorijalnom skupu u Aušvicu, on govori na dženazi u Potočarima. Po vlastitom priznanju, bio je to njegov najemotivniji govor u životu i najuvjerljivije svjedočenje da su Holokaust nad Jevrejima i Genocid nad Bošnjacima sramotno obilježili europsko dvadeseto stoljeće. To je razlog zašto se Bošnjaci moraju sjećati 27. januara u Aušvicu na isti način kao što se sjećaju 11. jula u Potočarima.

Mnogo je sličnosti između nacističkog Holokausta nad Jevrejima i srpskog Genocida nad Bošnjacima, ali ima jedna bitna razlika, a to je da su se odgovorni Nijemci svojevoljno obavezali na denacifikaciju njemačkog društva, koja se pokazala kao zdrav, koristan i uspješan poduhvat ne samo za njemačko društvo, već i za cijelo čovječanstvo, dok, na drugoj strani, neodrovorna srpska pamet i politika odbija i svaku pomisao na degenocidifikaciji srpskog društva. Naprotiv, srpski genocid nad Bošnjacima ne samo da se negira, već se i veliča kao srpski nacionalni trofej. Nažalost, u tom veličanju "udruženog zločinačkog poduhvata" ne zaostaje ni hrvatska pamet i politika, koja je jučer u Mostaru na svom hrvatskom Saboru negirala pravosnažne presude Međunarodnog suda pravde u Hagu. To nije ni ljudska hrabrost ni moralna vrlina, već je to ljudski kukavičluk i moralno posrnuće, koje najviše šteti hrvatskoj pameti i politici ne samo u Bosni, već i u Hrvatskoj i cijelome svijetu.

Zaista, iz osjećaja ljubavi prema istini, pravdi, miru i pomirenju, prilika je ovo da na današnji dana (27. januar) sjećanja na Holokaust u Aušvicu zamislim i sanjam o danu kad će se, molim Svevišnjeg Boga, uskoro rimokatolički Papa, carigratsko-ortodoksni Patrijarh, muslimanski Šejh Al-Azhara i glavni jevrejski Rabin okupiti u Aušvicu na dan 27. janaura u Aušvicu i 11. jula u Potočarima kako bi pred Bogom Svevišnjim i cijelim čovječanstvom poližili zakletvu "Never Again" ("Nikad Više") nikome, nigdje i nikada Holokaust i Genocod. To bi bio milenijski događaj i primjena staro-novo-posljednjeg zavjeta ibrahimovske tradicije, koja keža da "onaj koji ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo, a onaj koji spasi jedan ljudski život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo".



Ima li većeg smisla vjere od ovoga smisla da se u ime Jednoga Boga Svevišnjeg mi, koji vjerujemo u Njega, zakunemo da ćemo biti jedni drugima ljudi, a ne jedni protiv drugih zvjeri?

Nema većeg smisla za vjeru od tog smisla!

Imamo li pravo da vjerujemo da je moguće da se to dogodi u dvadeset prvom stoljeću?

Imamo li pravo da se nadamo da će se to, zaista, dogoditi?

Imamo pravo i da vjerujemo i da se nadamo!

Od vjere i nade sve počinje, pa će i ovo jednoga dana početi i izavršiti se na dobro čovječanstva, ako Bog da.

Svim preživjelim žrtvama Holokausta, koji su danas zajedno u Aušvicu izražavam susosjećanje i poruku da danas nisu sami u svom bolu i patnji; svim žrtvama Holokaust, koje nisu preživjele molim Božju milost i spas od paklene vatre, koja je blaža od paklene vatre Holokausta.

I neka se opet čuje uvijek i na svakom mjestu "NEVER AGAIN" Holokaustu i Genocidu - nikome, nigdje i nikada! Amin!