Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija: Evo, ovim povodom, iznosim u javnost i moja neposredna saznanja i doživljene događaje. Po saznanju ovih preporuka, odmah sam otišao iz Mostara, sa jednom od mojih snaha, koja je stanovala na Otoci u ulici Džemala Bijedića, kod rođenog brata, uglednog sarajevskog arhitekte i studenta prve generacije arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, rođenog Sarajlije i bivšeg direktora velike firme u Sarajevu. Stanovao je cijelo vrijeme agresije na Grbavici u Lenjinovoj ulici, sa suprugom. Povod moga odlaska u posjetu bratu, bio je moj neposredni razgovor i sugestija, da ne napuštaju Sarajevo, jer im se neće ništa loše dogoditi dolaskom Armije na te prostore. Nije bilo nikakvog razloga, niti povoda, da se moj brat i njegova porodica optuži za njihova bilo kakva loša ponašanja, u toku agresije na Sarajevo i njegove građane. Međutim, njegova supruga, rođena Banjalučanka, po prirodi svojih gena, nacionalistički nastrojena, prišla je meni, lično, uhvativši me za vrat u pokušaju davljenja, uz riječi, da ona ne želi živjeti u Alijinoj državi. Dakle, pod njenim uticajem, u zimu mjeseca decembra, hladnoći i snijegu, moj brat je morao natovariti svoje stvari i odseliti u Banju Luku. Uskoro se i razbolio, operisan je, te ubrzo je i umro. Sve ovo, nije zasmetalo, to istoj mojoj snahi, da se veoma brzo vrati u svoj stan u Lenjinovoj u Sarajevo i da nastavi živjeti u ovoj istoj Alijinoj državi.

Eh, jbg..., kada mi đavoli ne daju mira, da u subotu 16. marta 2019. god. pogledam dnevnik RTRS-a.
Ovaj ogavni i suludi srpski medij, izvor gnusnih i permanentnih laži, sa tematikom, srbovanja i velikosrpstva, koji je poodavno nadmašio i Gebelsov, fašistički, informativni izvor laži i samo laži.
Ako je ponavljanje, kako to naši stari vele, majka znanja, po istome zaključku bi se moglo naslutiti da i ponovljene laži bezbroj puta, možda, mogu preći u istinska događanja, prema svakodnevnoj programskoj matrici, četničko-fašističke ideologije, kao izvora informacionih laži, koje su sadržane u radio-televizijskim emisijama RS-a.
Osvrćući se na samo dva inserta, aktuelnih događanja, koje bi detaljnije obrazložio, riječ je o egzodusu sarajavskih Srba i intervjuu uglednog doktora Ninkovića, u prostorijama Univerzitetskog medicinskog centra u Banja Luci.
Kao mostarski Sarajlija, građanin grada Mostara i njegov neposredni živi sudionik i svjedok, nemilih događanja u ovome gradu, u periodu dvostruke agresije, sa istoka i zapada, sa ponosom ističem da sam Bosanski Srbin.
Ovo ističem iz razloga, prisjećanja u periodu agresivnih dejstava, devedesetih godina, na zidovima kuće tzv. porodice Peško, na centru Rondoa, u Mostaru, crnim grafitom je stajalo ispisano: „Hvala ti majko, što me nisi rodila Srbinom“!
Da, bilo je to ispisano u periodu prvobitne srpske agresije na Mostar, početnih devedesetih godina, ali nastupom i djelovanjem i drugoga agresora, još žešćeg i ubojitijeg, sa hrvatske strane, tada je već, vrlo malo Srba, ispod broja od tisuću, ostalo u ovome gradu. Ostali su i dijelili sudbinu sa svojim komšijama Bošnjacima, koji su nemilosrdno postali žrtve i logorski kunići, svojih susjeda u zajedništvu, pod istom vezanom zastavom, SDA - HDZ-a.
Kada je riječ o egzodosu sarajevskih Srba, istina mora izaći na svjetlo dana, bar dok smo mi sudionici događanja, još u životu i sa ličnim saznanjima.
Kao rođeni Sarajlija, odgajan i vaspitavan u duhu patrijahalnih principa, uz poštovanje i svoga komšije i susjeda, sa svim različitostima i neposrednim nacionalnim vrijednostima, nisam se mogao preko noći mijenjati, posebno sa nedoličnim i nakardnim nakanama i ponašanjima.
Slušao sam i gledao, medijske poruke, od Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić i brojnih njihovih saradnika, o uputama i nužnosti, poslije Dejtona, napuštanja lokaliteta Sarajeva i prostora, koje treba da preuzme Armija BiH. U tim uputama sadržane su i preporuke, veoma morbidne ali istinite, da se čak i mrtvi iz njihovih grobnica ekshumiraju i prenose na srpski teritorij.
Nije li to egzodus sarajevskih Srba, prema uputama i direktivama, veliko-srpskih agresorskih elemenata, inače, budućih stanovnika Haških sudova?!
Tokom egzodusa, koji je počeo u decembru 1995. godine, a završen početkom marta 1996. godine, na Vojničko groblje na Sokocu preneseni su posmrtni ostaci 500 sarajevskih Srba.
Gradonačelnik Istočnog Sarajeva Nenad Vuković istakao je i naglasio da se sjećanjem na egzodus sarajevskih Srba mora ukazati na istinu zbog koje su stanovnici Ilijaša, Ilidže, Hadžića, Vogošće i Grbavice bili prisiljeni da napuste vjekovna ognjišta. Svakako, nužna je istina i samo istina!
Danas se isto slavi i veliča, uz lažna prisjećanja i demagošku profašističku retoriku, njihovih sljedbenika, uz polaganja vijenaca i cvijeća, da bi lažna koloritna ceremonija nacionalističkih poriva bila što vjerodostojnija.



Evo, ovim povodom, iznosim u javnost i moja neposredna saznanja i doživljene događaje.
Po saznanju ovih preporuka, odmah sam otišao iz Mostara, sa jednom od mojih snaha, koja je stanovala na Otoci u ulici Džemala Bijedića, kod rođenog brata, uglednog sarajevskog arhitekte i studenta prve generacije arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, rođenog Sarajlije i bivšeg direktora velike firme u Sarajevu. Stanovao je cijelo vrijeme agresije na Grbavici u Lenjinovoj ulici, sa suprugom. Povod moga odlaska u posjetu bratu, bio je moj neposredni razgovor i sugestija, da ne napuštaju Sarajevo, jer im se neće ništa loše dogoditi dolaskom Armije na te prostore. Nije bilo nikakvog razloga, niti povoda, da se moj brat i njegova porodica optuži za njihova bilo kakva loša ponašanja, u toku agresije na Sarajevo i njegove građane.
Međutim, njegova supruga, rođena Banjalučanka, po prirodi svojih gena, nacionalistički nastrojena, prišla je meni, lično, uhvativši me za vrat u pokušaju davljenja, uz riječi, da ona ne želi živjeti u Alijinoj državi.
Dakle, pod njenim uticajem, u zimu mjeseca decembra, hladnoći i snijegu, moj brat je morao natovariti svoje stvari i odseliti u Banju Luku. Uskoro se i razbolio, operisan je, te ubrzo je i umro.
Sve ovo, nije zasmetalo, to istoj mojoj snahi, da se veoma brzo vrati u svoj stan u Lenjinovoj u Sarajevo i da nastavi živjeti u ovoj istoj Alijinoj državi.
Svakako je i ovo jedan koban i drastičan primjer „egzodusa“ tih sarajevskih Srba koji su samoinicijativno napuštali svoje domove!
Drugi primjer, svakako drugoga brata, diplomiranog ekonomiste i bivšeg zaposlenika Elektroprivrede BiH i docnijeg penzionera, koji je u to vrijeme, odlazeći do Elektroprivrede, u neposrednoj blizini, ubijen je od snajpera sa srpskih položaja, preko rijeke Miljacke.
Istina je, da su u periodu tih agresorskih dešavanja, u Sarajevu, trećeg brata, diplomiranog inžinjera šumarstva i dugogodišnjeg Šipadovog predstavnika u Americi i Njemačkoj, tih dana priveli u zatvor, otuđeni „bojovnici“ Cace Topalovića, ali ga je u isto vrijeme prepoznao, naš prvi komšija Bošnjak, sa Vratnika, oslobodio ga je i on je nažalost, odmah sa porodicom otputovao u Ameriku, gdje je i umro.
Sudbine su to naše, istinite, o kojima se može još mnogo toga reći i napisati, ali govoreći i pišući, o Srbima u Sarajevu ili Mostaru, nužno je jasno i glasno, istinito, istaći suštinsku razliku između, ovih Dodikovih i Karadžićevih Srba, kao veliko-srpskih nacionalističkih elemenata i Bosanskih Srba, koji su ostali na svojim ognjištima, od kojih je svaki na svoj način dao i svoj doprinos u odbrani, jedine nam domovine, naše voljene Bosne i Hercegovine.

Ovi agresorski izvršioci scenarija osvajanja ovih prostora, po direktivama i SANU i njihovog Slobodana, uz stvaranje genocidne tvorevine Republike Srpske, od Karadžića do Dodika, kumovali su nama Srbima, tzv. „rezervnim“ Srbima, koji smo ostali u Federaciji, Sarajevu, Mostaru i drugim prostorima.
Nažalost, postali smo diskriminirani, ignorisani i građani drugoga reda, bez osnovnih ljudskih prava, da možemo i birati svoje predstavnike u zakonodavnu ili izvršnu vlast.
Nastupila je najezda, četničko-ustaške koalicije, sljedbnika Rvanogorskih i Blajburgških sljedbenika, u likovima Milorada Dodika, Nikole Špirića, Staše Košarca, Dušanke Majkić, Sredoja Novića, Nebojše Radmanovića i inih njihovih saradnika, tzv. „dodikovaca“.
Ne treba, nikako, amnestirati ni velikosrpske visoko rangirane crkvene vjerodostojnike, od Vladika do patrijarha, koji su učestvovali i u kumovanju njihovih „rezervnih“ Srba, kao i u blagosiranju odlazećih ubojica na razna bojišta u državi, Bosni i Hercegovini.
Udružena zločinačka koalicija, SNSD i HDZ-a, guslara Milorada Dodika i orguljaša Dragana Čovića, do daljnjega nam kroje crnu sudbinu, u Sarajevu, Mostaru i državi Bosni i Hercegovini. Dokle li i kako?

Treba se izviniti za „malu državicu“: Šta je mislio neurohirurg prof. dr. Milomir Ninković?

U istom dnevniku RTRS-a, slušajući uspješan operativni zahvat, uglednog evropskog doktora, prof. dr. Milomira Ninkovića, sa doktorima Univerzitetskog medicinskog centra u Banja Luci, nije mi promakla i njegova konstatacija, u intervjuu, ovom prilikom.

Govoreći o visokim dostignućima ovoga centra i cijele doktorske ekipe, da li svjesno ili nesvjesno, doktor Milomir Ninković je izjavio (može se preslušati): „Veliki je ovo uspjeh, za tako malu državu“, svakako misleći na Republiku Srpsku?
Nije valja, da tako ugledni doktor, profesor i naučni radnik, može iz neznanja, promovisati i genocidnu tvorevinu RS u neku „malu državicu“, koja nikada nije bila, niti može biti!
Svakako mu ovo nije trebalo, pa neka se nekom drugom prilikom i izvine našim građanima, ne i „dodikovcima“ šta je to mislio, uvaženi hirurg Ninković!?