Nakon Bana Kulina, 1232. godine postao je vladar Ban Matej Ninoslav. Ninoslav je morao proglasiti da je ušao u katoličku vjeru i pokazati da živi načinom i odgovarajućim pravilima Katoličke vjere. Zbog ovog su plemići i Bosanska crkva podigli ustanak protiv tog Bosanskog kralja. Stoga je organiziran još jedan križarski rat, a vojska pod vođstvom Hersegom Kolumanom tijekom 1235-1238. godine pljačkala je Bosnu i uništila mnoga naselja.

Sada ćemo se kratko osvrnuti na političko stanje stare Bosne. İlirijska provincija u prvoj polovini šestog stoljeća bila je okružena carom Justinijanom i time je Bosna došla pod pravoslavnu vlast uz istočno Rimsko Carstvo. Kasnije, započeo je razvoj Bosne na zapadu rijeke Drine, Raške (Srbije) na istoku i Duklje (Crna Gora) na jugoistoku. Iza rijeka Une i Save, počela se formirati Hrvatska vladavina. Bosna se je, poput svojih susjeda, počela razvijati kao jedinstvena i nezavisna cjelina. Prema Kinnamosu, "Bosna je nezavisna, samoupravna zemlja sa posebnim životnim stilom".^[41] Međutim, za razliku od ostalih susjeda, ovo područje je ostalo u apsolutnoj vlasti Avara tijekom dva stoljeća između 560-ih i 770-ih godina.^[42] Logično je, da ta vlast je sigurno bila odlučna u ostvaranju bošnjačke nacije i države. Međutim, postoji potreba za višim istraživanjima i radom kako bi se razjasnilo ovo pitanje.^[43] Poznato je da su neki dijelovi istočne Bosne bivali okupirani od strane raščanskog knjaza Časlava (931-960) i neki dijelovi na zapadu sa strane hrvatskog Bana Krešimira (949-969). Ali poslije toga, Bosna nikada nije padala pod stranu vladavinu za duži period vremena.^[44]

Iako se prisustvo lokalne vladavine u Bosni pominje još 900-tih godina, Bosanska državnost počinje sa Banom Kulinom (1180-1204). Ban Stefan Kotromanić (1322-1353) i Kralj Stefan Tvrtko (1353-1359), koji su kasnije živjeli, postali su vladari koji su znatno proširili i ojačali Bosansku državu.^[45]

Prvi poznati vladar Bosne, Ban Borić, njegovo ime pominje se u razdoblju od 1154-1164. godina. Prema Kinnamsu, ovaj ban je, za vrijeme rimsko-mađarskog sukoba, bio saveznik sa mađarskim Kraljem IV. Stevanom i borio se protiv Rima.^[46] Slijedeći vladar nakon Borića bio je Ban Kulin. Iz ugovora, koji je Ban Kulin potpisao sa Dubrovčanima 29.08.1189-e godine, vidi se da za vrijeme Bana Kulina su Saksoni započeli rudarstvo u Bosni i da je trgovina počela da se razvija uz pomoć Dubrovačke države. Važni trgovački centri tog perioda bili su Vrh Bosna, Visoko i Narenta. Veliki broj stanovništva i bosankih plemića bili su Bogumili, kao i sam Ban Kulin. Ovo je izvješteno Rimskom Papi pismom napisanom 1199. godine od strane Vukana, sina Raškinog vladara. U ovom pismu se kaže: "U zemlji Mađarskog kralja, u Bosni, postoji ne mala heretičnost. Toliko da je sam Ban Kulin, njegova supruga, njegova sestra i većina plemića skrenulo na ovaj put i poveli sa sobom više od deset hiljada ljudi".^[47] Papa je ozbiljno shvatio situaciju i zahtjevao od Mađarskog kralja da pošalje vojnu ekspediciju kako bi smirio heretike. Ban Kulin, videvši opasnost križarskog rata, je 08.04.1193. godine okupio narod, plemstvo, svećenike i plemiće na Bilinom Polju kod Zenice i proglasio da je prešao na katoličko uvjerenje. Ivan Kazamaris, posebni ovlašteni predstavnik kojeg je Papa poslao u Bosnu za inspekciju na licu mjesta, ispitao je njihovo uvjerenje 1203. godine nakon što je sakupio vođe Bosanske crkve na Bilinom Polju. Kao rezultat ispita, utvrđeno je da su mnogi elementi u oblicima poučavanja i obožavanja Bosanske crkve bili suprotni krišćanskom učenju, te je bogumilsko učenje obilježeno kao krivovjerje. Nakon toga, učesnici sastanka potpisali su odbijanje bogumilstva 08.04.1203. godine. U pismu od 10.06.1203. godine Kazamaris je obavijestio Papu da je riješio problem sa bosankim Patarenima. ^[48] Međutim, čim su tlačenja prestala, bosanski Bogumili su se vratili na svoja stara uvjerenja.

Nakon Bana Kulina, 1232. godine postao je vladar Ban Matej Ninoslav. Ninoslav je morao proglasiti da je ušao u katoličku vjeru i pokazati da živi načinom i odgovarajućim pravilima Katoličke vjere. Zbog ovog su plemići i Bosanska crkva podigli ustanak protiv tog Bosanskog kralja. Stoga je organiziran još jedan križarski rat, a vojska pod vođstvom Hersegom Kolumanom tijekom 1235-1238. godine pljačkala je Bosnu i uništila mnoga naselja. Neposredno nakon rata, Ban Ninoslav je 1240. godine uspostavio prijateljstvo i trgovinski dogovor sa Dubrovnikom, a tom prilikom posjetio je Dubrovnik i sa sobom poveo mnoge istaknute Bošnjake. Godine 1244. kada se Ninoslav proširio na okolne zemlje i smjestio vojsku na Dalmatinske obale, Mađarski kralj je organizivao vojni pohod protiv Bana Ninoslava. Kao rezultat ovog pohoda, potpisan je ugovor sa vrlo teškim uvjetima za Bana Ninoslava, a Katoličkoj crkvi data su nekolika prava i mogućnosti nad Bosanskom crkvom. Ipak, Bosanska crkva je nastavila boriti se i jačati.^[49]



Umjesto Ninoslava, prijestolje je preuzeo izvjesni prvak po imenu Prijezda, koji je bio u rodbinskim vezama sa Ninoslavom. On se je ponašao kao lojalni zagovornik Mađara, a u nekim ratovima je slao bosansku vojsku da se bore na mađarskoj strani. Nakon njegove smrti na prjestolje je prešao njegov sin Ban Stjepan Kotromanić I. Tokom ovog perioda trgovci Dubrovnika i Splita povećali su prodaju zarobljenika iz Bosne i prodavali su ih na dalekim tržištima roblja. Od dalmatinskih plemića, Šubići su u ovom periodu organizovali vojne pohode na Bosnu i pokušli da osvoje zemlju. Međutim, Ban Stjepan Kotromanić II uspio je pobjediti Dubrovčanine uz podršku Mađarskog kralja Karlosa Roberta. Vještim korištenjem političkih uslova na njenoj periferiji, ovaj vladar je u velikoj mjeri proširio državu u razdoblju između 1322. i 1326. godine.

Godine 1353. Ban Tvrtko Kotromanić I bio je suočen sa prijetnjom Mađarskog kralja Ludovika. Mađari su organizirali dvosmjerni vojni pohod kako bi pripojili Bosnu uz svoju vlastitu državu. Međutim, Tvrtko je porazio jednu od vojski pred Srebrenikom, a drugu u blizini Jajca. I pored tih pobjeda, zbog opozicije unutar zemlje prema njemu, Tvrtko je tek 1369. godine postao potpun vladar u svojoj zemlji. Nakon riješavanja unutarnjih problema, Tvrtko je u suradnji sa srpskim vladarom Lazarom, otvorio rat vladaru Zete Nikoli Altamanoviću i podijelio njegovu državu sa Srbima. Nakon toga, zbog političkih motiva, oženio je se sa bugarskom princezom Dorotom. Zatim je izgradio luku Herceg Novi na jadranskoj obali. bosanske plemićke dinastije kao što su Hrvatinić, Hranić, Radinović i Kosača potiču iz ovog razdoblja. Osnivači ovih dinastija, su stajali uz kralja dok se nisu ojačali i mogli da se bore među sobom i protiv kralja. Borbe tih dinastija dovele su do eventualnog raspadanja Kraljevine Bosne.

Nakon smrti Tvrtka, počela je krvava borba za prijestolje između dinastija u Bosni; Stjepan Dobiša je uz potporu Mađarskog kralja Zigismunda iskoristio ovu situaciju i zauzeo prijestolje. Ipak, bosanski plemići, sa međusobnim sporazumom, skinuli su Dobišu s prijestolja, a 1395. godine umjesto njega proglasili su Stjepana Ostoju za vladara. Prilikom krunisanja Kralja Ladislava u Zadru, i Hrvoje Hrvatinić je bio prisutan pa je počašćen titulom „Herzeg“. Dakle, sa ovom titulom Hrvoje je uz podršku bosanskih plemića skinuo Ostoju sa prijestolja i kraljem proglasio Tvrtka II. Međutim, zbog unutarnjih sukoba u Mađarskoj, Ladislav je uklonjen sa prijestolja od strane Zigismunda, time je stanje Hrvojevo, kao jednog od glavnih pristaša Ladislava, bilo također ugroženo. Zbog političkih neprijateljstava i vjerskih motiva, Zigismund je slomio Hrvojev otpor slanjem Križarske vojske u Bosnu 1408. godine. Ovim pohodom pogubio je mnoge i među njima 126 Bosanskih plemića, i protjerao Kralja Trvrtka II kao zarobljenika u Budim. Tako je godinu dana kasnije, opet uz potporu plemića, Tvrtko II smijenjen sa prijestolja i ponovno ga je zamijenio Ostoje. U međuvremenu, i ako je Hrvoje proglasio svoje prihvaćanje katoličkog uvjerenja, Zigismund je 1413. godine odlučio krenuti na vojni pohod i zauzeo je grad Split i tri jadranska otoka. Pored toga, kad su Hrvatski banovi i Ban Sandal počeli da napadaju imovinu Hrvoja, on je bio primoran da traži pomoć od Sultana i sklopi savez sa Turcima. U julu 1414. godine, prilikom ulaska Turske vojske pod komandom Ishak Bega u Bosnu, Sandal je pobjegao u planine, a Hrvatski banovi bili su prisiljeni da bježe u Slavoniju. Turska vojska je vladala u regiji do proljeća 1415. godine, a Sandal Hranić je bio primoran da plaća porez Turcima. Zbog silnih pritisaka, bosanski plemići napustili su međusobne sukobe i uz pomoć Turaka 10.08.1415. godine na Lašvi ispred Doboja porazili su vojsku Zigismunda. U ovom ratu su zarobljeni Ivan Gorianski, Ivan Morović, Pavao Čupor, Viladislav Titušević, Petar Henriković i Frak Dečule. A nakon rata, savezne trupe Turaka i Bošnjaka stigle su do Austrije i zarobile oko 30.000 ljudi.^[50] Ipak, vojska Ishak Bega, koji je djelovao kao vladar Bosne, poražena je od strane Mađara 1420. godine gdje je i sam Ishak beg postao šehid. Nakon ovoga, Osmanlijiski utjecaj u Bosni se je smanjio, a Hrvoje je dobio priliku da bude čuvar Bogumilske crkve i da proširi njen utjecaj u Bosni. U međuvremenu, 1404. godine Hrvoje je dao bogumilskom svećeniku Hvalu da napiše jednu knjigu o bogumilskom vjerovanju.^[51]

Kada su Ostoja i Sandal zarobili i ubili Bana Pavla Radinovića 14 Avgusta 1415.godine, počela je otvorena borba između bosanskih plemića. Bošnjačka skupština skupljena pod uticajem Sultana Mehmeda Čelebije, skinula je sa prestolja Ostoju, a godinu dana kasnije na prestolje je dovela Ostojinog sina Stjepana Ostojića. Na Bosanskom saboru okupljenim 1421. godine, Tvrtko II. je ponovo izabran za vladara. Tvrtko II. nije bio neki moćan vladar, ali je bio u stanju da ostane na mjestu vladara vršenjem vješte politike između Mađara i Turaka. U tom kontekstu, Tvrtko odaje priznanje Mađarima sa jedne strane, a sa druge strane Turcima plaća porez od 25.000 zlatnih dukata godišnje.

Poslije njegove smrti 1443. godine, na prijestolje je došao Stjepan Tomaš uz podršku vladara Transilvanije Hunjadi Janoša. Nakon što je zvanično primio Katoličanstvo, Stjepan Tomaš je preokrenuo politčku i vojnu situaciju u svoju korist, zatim je protjerao Osmanlije iz Srebrenice, a Vukšić-Kosaču iz zapadne Hercegovine. Iako je na dvoru imao savjetnike sve tri crkve, kralj Tomaš je stvarao veliki pritisak na Bosanske Bogumile i pokušavao je da ih uništi.

Godine 1461., kada je umro Stjepan Tomaš na njegovo mjesto prešao je njegov sin Stjepan Tomašević. Kada je Tomašević došao na vlast, situacija u zemlji je bila teška uz stalnu opasnost od Turaka. Pod ovim uslovima, Stjepan Tomašević je tražio hitnu pomoć od Pape riječima, “tvrdeći da je kršten kao dijete, da je naučio latinski jezik i Bibliju, da vjerno služi katoličkoj vjeri, ne nosi strah svoga oca i traži pomoć protiv masovnog prelazenja na Islam bosanskog pučanstva”. Ove riječi nisu bile od koristi i Papa nije poslao pomoć Bosanskom kralju. Kralj Tomašević je pogubljen nakon poraza pred Sultana Fatih Mehmeda Hana koji je osvojio Bosnu 1463-će godine. Ovim slučajem, Bosansko je kraljevstvo izgubilo svoju političku stvarnost. ^[52]

FUSSNOTE:
^41] İmamović, M.: a.g.e., s.31.
^42] Bojić, M.: Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.,str.20.
^43] Tanović, B.: ibid., str.11.
^44] Bojić, M.: aibid., str, s.20.
^45] Nilevıć, Boris, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata Generalštab Armije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994, str.80.
^46] İmamović, M.: ibid., str.30-31.
^47] İmamović, M.: ibid., str.32.
^48] İmamović, ibid., str. 35.
^49] İamamović, ibid., str .44-45.
^50] Tanović, ibid., str.48.
^51] Tanović, ibid., str.49.