SRDAČAN SUSRET: Dr. Mustafa Cerić i Leah Pisar Taj strah se još više uvećavao spoznajom da se to događalo u Ruandi u isto vrijeme kad se događao Genocid u Bosni pod budnim okom cijeloga svijeta, a da niko nije imao ni volje ni snage da to na vrijeme zaustavi. No, strah da sve to može opet da se ponoviti i u Ruandi i u Bosnu ako se ne zaustave negatori Genocida, koji ne poštuju osnovne norme međunarodnog prava, norme koje sve više gube svjesne, savjesne i snažne sponzore - taj strah me ne popušta i taj strah me progoni zato što vidim da je sve manje onih u svijetu koji se sjećaju šta se dogodilo u Bosni 1992-1995. god. dok se dopušta Dodiku da formira fantomnu komisiju radi revizije, tačnije, radi opstrukcije istine i pravde za Genocid u Srebrenici.

U Parizu, 9. aprila 2019., u sjedištu Unesco-a u večernjim satima obilježena 25. godišnjica sjećanja (na ruandskom jeziku "kwibuka") na genocid u Ruandi iz 1994. god. Važnost ovom dogođaju, po prvi puta, dala je generalna direktorica Unesco-a gospođa Odri Azulej (Audrey Azouley), koja je u svom govoru istakla da je sjećanje na genocid, koji se dogodio u Ruandi, važan podsjetnik za savjest čovječanstva da se to više nikada i nikome ne ponovi. - Posebno je važno da se novi naraštaji educiraju na ispravan način kako bi se uklonio svaki znak ksenofobije i mržnje, koja može dovesti do genocida - naglasila je gospoža Azulej. Ona je pohvalila francusku vladu što namjerava da se o genocidu u Ruandi uči u školama radi prevencije tog zla u budućnosti.

Govorio je i stalni ambasador Ruande Žak Kabale (Jacque Kabale) pri Unesco-u, naglašavajući da još uvjek ne vjeruje da je bilo moguće u njegovoj zemlji da se dogodi - genocid uz neobjašnjivu indolentnost međunarodne zajednice i cijeloga svijeta? - Ali, eto i to je bilo moguće u mojoj zemlji, nažalost, kad se uspava savjest čovječanstva. Ova sjećanja na genocid u Ruandi, ali ne samo u Ruandi, bi trebala biti budilnik savjesti čovječanstva da se to više nikad i nikome ne dogodi, - istako je ruandski ambasador pri Unesco-u.

Pozvan da prisustvujem ovom sjećanu na genocid u Ruandi u svojstvu člana Vijeća savjesti "Aladdin projekta" pri Unescu-u, kojim predsjedava Madam Odri Azulej, osjećao sam istovremeno i strah i nadu. Strah me obuzeo na pomisa zar je, zaista, bilo moguće da u tri mjeseca ekstremisti jednog plemena Huti ubiju milijun članova drugog plemena Tuci u jednoj državi Ruandi od osam milujuna stanovnika?



Taj strah se još više uvećavao spoznajom da se to događalo u Ruandi u isto vrijeme kad se događao Genocid u Bosni pod budnim okom cijeloga svijeta, a da niko nije imao ni volje ni snage da to na vrijeme zaustavi. No, strah da sve to može opet da se ponoviti i u Ruandi i u Bosnu ako se ne zaustave negatori Genocida, koji ne poštuju osnovne norme međunarodnog prava, norme koje sve više gube svjesne, savjesne i snažne sponzore - taj strah me ne popušta i taj strah me progoni zato što vidim da je sve manje onih u svijetu koji se sjećaju šta se dogodilo u Bosni 1992-1995. god. dok se dopušta Dodiku da formira fantomnu komisiju radi revizije, tačnije, radi opstrukcije istine i pravde za Genocid u Srebrenici.

To mora svakog savjesnog i odgovornog Bošnjaka / Bosanca da zabrine, ali i da pokrene na akciju, koja se zove "zajedno možemo sve, a sami ne možemo ništa uraditi" na zaštiti od novog genocida u Bosni.

Ali, u Parizu dok sam slušao o genocidu u Ruandi i gledao ljude u velikoj sali osjetio sam i nadu da ima ljudi, koji imaju savjesti i koji su spremni da se bore protiv genocida, kao i protiv onih koji negoraju Genocid i Holokaust. Potresno svjedočenje Žan Aller (Jeanne Allaire), koja je kao tinejdžerka gledala ubijanje njene sestre i drugih članova njezine bliže i dalje porodice nije ostavio nikoga ravnodušnim. Bilo je i suza. I jecaja. Žan je imala samo jedno pitanje za sve: - Kako je bilo moguće da se desi genocid u mojoj zemlji pored plavih šljemova, koji su sve to nijemo gledali i ništa nisu podizumali da to spriječe? Mene će to pitanje progoniti dok sam živa, - kazala je Žan Aller.

Potresno svjedočenje o genocido u Ruandi: Jeanne Allaire sa dr. Cerićem Doista, njezina priča me snažno dojmila. Kad sam joj rekao da sam iz Bosne, činilo mi se da sve zna o Genocidu u Bosni te da joj moja priča nije potrebna. No, kad sam joj pokazao i objasnio šta znači Cvjet sjećanja na Genocid u Bosni, popularno poznat kao "Srebrenički cvijet", bila je sretna da ga stavi na svoj rever, a drugi svojoj maloj bebi. Izrazila je veliku želju da posjeti Memorijalni centar u Potočarima, jer je vidjela slike sa dženaze na CNN-u i BBC-u. Pozvao sam je da dođe a za uzvrat da mi posjetitimo Memoriojalni centar o genocidu u Ruandi. To je moguće i potrebno učiniti.

Doista, njezina priča me snažno dojmila. Kad sam joj rekao da sam iz Bosne, činilo mi se da sve zna o Genocidu u Bosni te da joj moja priča nije potrebna. No, kad sam joj pokazao i objasnio šta znači Cvjet sjećanja na Genocid u Bosni, popularno poznat kao "Srebrenički cvijet", bila je sretna da ga stavi na svoj rever, a drugi svojoj maloj bebi. Izrazila je veliku želju da posjeti Memorijalni centar u Potočarima, jer je vidjela slike sa dženaze na CNN-u i BBC-u. Pozvao sam je da dođe a za uzvrat da mi posjetitimo Memoriojalni centar o genocidu u Ruandi. To je moguće i potrebno učiniti.

Nije li, dakle, cijeli naš život između straha i nade, nade i straha, ali uvjek treba imati više nade nego straha, jer u konačnici svi smo mi Božji i Bogu se svi vraćamo. Niko ne vlada ovim svijetom osim Bog Svevišnji. Nekima se samo čini da vladaju, ali na kraju shvate da su obični prah kad im na vrata pokuca Azrail, koji se ne najavljuje, već uvjek dolazi iznenada.



Moj boravak u Parizu bio je dodatno ispunjen susretom sa Madam Lih Pisar (Leah Pisar), predsjednicom "Alladdin projekta" pri Unesco-u, koji ima za cilj da prati odnos ljudi prema Holokausti i Genocidu, posebno onih koji negiraju Holokaust i Genocid. Bila je to prilika da razmjenimo iskustva i mišljenja o trenutnoj situaciju u vezi s tim. Nekadašnji direktor za komunikaciju nacionalnog vijeća za sigurnost u Bil Klintonovoj administraciji, Lih Pisar ima poseban osjećaj za žrtve Holokausta i Genocida. Madam Pisar nije samo dobra komunikatorka, već i iskrena prijateljica sa svima koji su spremni da se bore za istinu i pravdu, posebno istinu i pravdu žrtava Holokausta i Genocida. Baš zbog toga osjećam privilegiju da budem član Vijeća savjesti pri "Alladin projektu", kojem ona predsjedava.

Pouka za nas u Bosni: što više komunikacije sa ljudima, koji imaju osjećaj za istinu i pravdu!

I poruka za nas u Bosni: što više tačnih i nepobitnih podataka o Genocidu u Bosni, kojeg politika, koja je uzrokovala taj Genocid, sada nastoji negirati, omalovažiti i izbrisati iz sjećanja svijeta, ali i iz našeg sjećanja, što je mnogo opasnije.