17-ti je april 2019.godine. Iako je na fotografiji Visitorsko jezero, u popodnevnim satima sam se odlučio za šetnju preko Vojnog Sela i Hakanja za Budovice, vraćajući se novo-asfaltiranim putem preko Vardišta, Đurića i Završa za Plav. Neke omladince sam uzaludno pozivao da mi prave društvo, jednostavno više haju da provode vrijeme na društvenim mrežama i ostalim besposlicama.

Kako je vrijeme za hodanje i šetnju danas bilo idealno, uz blago do umjereno puhanje vjetra, brzo sam propješačio Vojno Selo i obreo se u Hakanje. Šehidska džamija "Vojnoseljka" krasi južnu obalu plavskog jezera i čitav taj predeo, a budući da se bliži završetak njenih radova, vjernici žive za taj dan kada će klanjati prvi namaz i teraviju, čime će se ova ljepotica staviti u službu svom narodu to jest džematlijama.

Budući da je prije nekoliko mjeseci preselio moj veliki prijatelj - rahmetli Husnija Metjahić, koji je pokopan na porodičnom mezarju u Hakanju, proučio sam pred njegovom plemenitom dušom Ihlas, Nas, Felek, Iza džae i Fatihu, moleći Uzvišenog Allaha, Gospodara nebesa i Zemlje da prihvati moje dove pred njegovom dušom i da rahmetliji podari Džennet. Dragi nam inspektor Metjahić je bio pravedan službenik i uzoran suprug i roditelj. Njegovi savremenici će se njega dugo sjećati jer je bio pun dobrote i plemenitosti.

Usmjerio sam se od Huljinog mezara prema Budovicama, istočno od sela Hakanja. Valja proći nekih desetak zavoja kako bi se savladao uspon i stiglo u Budovice. To je selo nekada bilo puno života, starih i maldih, sada je međutim gotovo napušteno. Budovičko mezarje uz samo selo, sa njegove sjeverne strane, kao da me pozivalo da na njega navratim, što sam i uradio. Učio sam elham za elhamom, pomjerajući se od mezara do mezara, jer tu počiva mnogo poznatih i meni dragih osoba, kojima se dopadalo moje skijanje i koji su me svraćali u svoje domove na muhabet.

I povratak od Budovica prema Vardištu je doživljaj za sebe, jer je put novoasfaltiran, a sa jedne i druge strane puta su visoke smrče i jele, što je smiraj duši svakog prolaznika. Ranije je narod držao puno govedi i ovaca u svakom mjestu i selu, ovaj put sam na imanju Redžepagića poviše vardišta ugledao veliko stado koza džematlije Envera Muminovića, koji ih brižno čuva da bi se nahranile.

Đuriće i Završ sam mogao i žmurke proći, jer tu sam odrastao, učio zadate lekcije čuvajući stoku, igrao sa svojim drugovima iz komšiluka, kupao se po firovima u rijeci itd i sl.

Dragi narode, ostavite vaše omiljene serije, fejzbuk i ostale mreže i izlazite vani u prirodu i na čist vahduh. Majka priroda nas sve poziva da joj se posvetimo i da budemo u kontaktu sa njom.