Šesti nastavak serijala: Bosna i Bošnjaci
PORAZ
Autor: Mustafa Kahramanyol, prof. dr. emeritus
Objavljeno: 13. Jun 2019. 14:06:16


Prethodno spomenuta plima-bujica je trajala sve do Bečkog poraza 1683. godine. A nakon ovog poraza, počela su bolna povlačenja-velika osjeka sa ovih područja. Sve zemlje u sjevernom dijelu linije Dunav-Sava, koje su bile predobite za vrijeme od 150 godina, izgubljene su bile za oko dvadeset godina, te je Bosna postala izložena neprijateljskim napadima. Zapravo, napadi austrougarskih, hrvatskih, dubrovačkih, venecijanskih i drugih neprijatelja počeli su odmah, a masakri, pustošenje i pljačkanje postali su svakodnevni slučajevi. U kratkom periodu, svi muslimani na sjeveru linije Dunav-Sava su ubijeni, deportovani ili pokršteni. Ovom prilikom je na primjer porodica Alije Izetbegovića pobjegla iz Budima i nastanila se u Bosnu. Bosanski imareti i druge dobrotvorne institucije, koje su, oslanjajuci se na imetcima u napuštenim zemljama, do tada snabdevale besplatne usluge sirotinji, morale su posle poraza da naplaćuju naknade za takve usluge. Od tada su Bošnjaci, zajedno sa svim muslimanima, počeli da trpe sve vrste zla i progona. Ovdje ćemo ukratko nabrojiti neke događaje nakon Bečkog poraza:

1.- Nakon poraza kod Beča, vojske Austro-ugarskog carstva pljačkale su zemlje današnje Bosne, Srbije i Makedonije. Mnogi gradovi, uključujući Sarajevo i Skoplje su spaljeni, a mnogi vojnici i civili bili su ubijeni;

2.- Kršćanski seljani u Bosni su često vršili pobune pod utjecajima vanjskih snaga; često su dešavana pljačkanja i masakriranja;

3.- Crnogorske i dalmatinske bande često su upadale u Bosnu te uništavale, pljačkale i masakrirale lokalno stanovništvo;

4.- Crna Gora i Srbija, pljačkajući i vršeći masakar stalno su napadali Bosnu;

5.- Rusija je zahtjevala nekažnjavnje pobunjenika u Bosni, iznimna prava za kršćane na Balkanu i potrebu da se neki gradovi prepuste Crnoj Gori. Kada Osmanlijska vlada to nije prihvatila, Rusija je objavila rat i Osmanlijska država se morala posle velikog poraza povući sa Balkana. Tom prilikom, Evropske sile organizovale su Berlinski Mirovni kongres. Na tom je sastanku odlučeno da Bosnu treba dati Austrougarskoj upravi, jer Osmanlijska država nije tobož mogla osigurati red u državi;

6.- Bosanci, a posebno Bošnjaci, snažno su se odupirali Austrougarskoj okupaciji. Ali, uprkos krvavom otporu, Austrougarska je uspjela zauzeti Bosnu. Nakon okupacije, vojni sudovi su pogubili hiljade Bosanaca i Hercegovaca;

7.- Jedna od prvih inicijativa generala Filipovića, glavnog zapovijednika Austrougarske vojske koja je ušla u grad Sarajevo, bila je zatvaranje javnih škola koje podučavaju turski jezik u Bosni i zabrana publikacija na turskom jeziku. U sljedećem razdoblju, Austrougarska je primijenila sve vrste pritisaka kako bi uništila bosansko-tursku vezu;

8.- Između 1878. i 1916. god. osvajači Bosne arbitrarno su oduzimali imovinu Bošnjaka, nametali visoke novčane kazne, dovodili strane krišćanske naseljenike, podstjecali pokrštavanje bošnjačke djece i prisiljavali Bošnjake da pobjegnu iz zemlje;

9.- U tom razdoblju, gotovo 150.000 Bošnjaka napustilo je svoje imanje i sklonilo se na preostalo tursko područje;

10.- Sve vrijeme, Slaveni koje žive u susjednim zemljama pokušavali su da primoraju da se prihvati tvrdnja da su Bošnjaci nacionalni dio Slavena; ovu bezsmislenost pokušali su utvrditi ratovima, okupacijom, političkim represijama, ispiranjem mozgova, prisilnim premještanjem, raseljavanjem, paljevinama, imigracijom, konfiskacijom, zatvaranjem, ubijanjem, genocidom itd.

Poslije Prvog svjetskog rata, imperijalisti su se okupili u Versaju 1919. godine i tu uspostavili jednu veštačku državu, takozvanu „Jugoslavija“, a dali svu vlast Srbima gdje je Bosna postala dio ove nove države. Za vrijeme stvaranja te države u Versaju, Srbi, Hrvati i Slovenci bili su u međusobnim pregovorima u vezi oblika, funkcija i ljudskih prava u budućoj državi. U to doba, Bošnjacima nije dato nikakvo pravo riječi. Ante Trumbić, jedan od vodećih hrvatskih političara koji je sa Nikolom Pašićem učestovao u osnivanju Jugoslavije, pitao je premijera Srbije Stojana Protića "Šta ćete uraditi sa Bosnom?" Odgovor je bio: „Ostavite nam Bosnu; imamo jednostavno rešenje za Bosnu. Čim naša vojska pređe rijeku Drinu, Bošnjacima (Turcima) će biti dato 24 sata, najviše 48 sati. Kao što smo ranije radili u Srbiji, svi koji se nisu vratili u vjeru baka i djedova biće ubijeni.“ To se je inače u bliskim narednim vremenima desilo; oni kasnije izvršavaju svaku vrstvu zverja i zlodjela, a "Genocid u Srebernici" je posljednji primjer tih zlodjela. Progon Bošnjaka i svih Muslimana u zemlji nastavio se tijekom razdoblja Jugoslavije, baš tako kao i u razdoblju Austrougarske. Kao primjer, u "Šahovićkom pokolju" uništeno je jedno čitavo naselje, stanovnici su zvjerski mučeni i ubijani, dok su preživjeli prognani.

Tokom Drugog svjetskog rata nastavljeni su progoni nad Bošnjačima. Bošnjaci, koji su zarobljavani od strane Srba četnika, prije nego što su bili ubijeni mučeni su na divlji način. Komunisti i hrvatske ustaše također su dejlovali na isti način, ali postupajući sa drugim motivima.
"Titova Jugoslavija", koja je nastala poslije rata, postupala je prema Bošnjacima na isti način i počinjena su velika zlodjela nad muslimanima. Nakon raspada komunizma, Srpske i Hrvatske političke elite, koje nisu bile u stanju tolerirati Bosnu kao nezavisnu državu koju su UN-e priznale 1992. godine, pokušale su podijeliti zemlju i izvršile su agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Predsjednici Srbije i Hrvatske, Milošević i Tuđman, napravili su dogovor kako će podjeliti Bosnu i nacrtali taj plan na jednu salvetu za vrijeme neke gozbe u Karađorđevu. Jedan od najstrašnijih nasilja trajao je u Bosni sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je potpisan 15. decembra 1995.godine.

Za vrijeme agresije na Bosnu, počinjen je genocid nad Bošnjacima koji su samo branili svoju domovinu. Genocid u Srebrenici najužasniji je primjer toga divljaštva. "Genocidni mentalitet" prevladao je ne samo u Bosni, već i u cijelom svijetu i to sve pred očima velikih svjetskih sila.

Mentalitet uništavanja je rak koji su nasljedničke institucije Rima proizvele i održale, a svugda su ljudi, koje su bili drugačiji od njih, ispaštali i cviljali. Kao rezultat ovog mentaliteta, ljudi koji nisu bili pristalice Crkve, a posebno muslimani, bili su izloženi genocidnom politikom u Španiji, Portugalu, Južnoj Francuskoj, Siciliji, Dalmaciji, Hrvatskoj, Mađarskoj i čitavom Balkanu. Ovaj divljački mentalitet je sa istim uzorkom počinio okrutnosti u Americi, Africi, Turkestanu, Kini, Maleziji, Indoneziji, Australiji, Filipinima, Indiji, Indokini itd. Agresija na BiH i brutalni napad na Bošnjake 1992-1995. godine i genocid u Srebrenici i drigih desetak gradova BiH, predstavljaju užasan primjer ovog mentaliteta. U tom mentalitetu, neprestalna divljaštva koja su se događala na nsmanlijskim teritorijima, kao "neizbježna naklonost Rima“, zahtijeva prepoznavanje te ljubavi i prihvaćanje!... Zato što pobjednici tako žele!....