Crkva 'krivoslavlja' u avliji Nane Fate
POSJETA NANI FATI ORLOVIĆ U KONJEVIĆ POLJU
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 12. Jul 2019. 17:07:33

U avliji Nane Fate dr. Mustafa i Azra hanuma


Jučer sam s mojom Azrom na putu na dženazu žrtvama genocida - bosanskim šehidima u Potočarima posjetio nanu Fatu Orlović u Konjević polju. Zatekli smo je u njezinoj avliji s turskim gostima, koji su je zijaretili. Rekla im Nana da ćemo doći pa su nas čekali. Lijepo je što Turaci obilaze našu bosansku heroinu. Nana Fata voli da joj se dođe. Obradovala se našoj posjeti k'o rođenim. Za razliku od prošle godine, kad je bila bolesna, Nana je, hvala Bogu, dobro u svojoj sedamdeset sedmoj godini života. Kćerka Hurija budno brine o svojoj majci.

Lijepo je imati sedmero djece, k'o što je nana Fata zaimala sa svojim rahmetli Šaćirom: Šabana, Fatimu, Hasana, Huriju, Zlatka, Seniju i Ejuba. Svi su danas u Americi osim Hurije, koja se brine o majci. Šaćira su srpski zločinci ubili u genocidu 1995. godine zajedno sa više od dvadeset članova porodice Orlović. A Fatu-nanu su, zajedno sa njezino sedmero djece, prisililili da napusti svoj dom u Konjević polju.

Kad se Fata-nana vratila 2000. godine iz prognanstva, zatekla je u svojoj avliji podignutu srpsku crkvu. Nije mogla sebi doći od čuđenja da je neko mogao biti toliko drzak da u njenoj avliji napravi crkvu bez njezine dozvole. Zatražila je da se crkva makne iz njene avlije. I mislila je da će razumni i normalni ljudi odmah to učiniti - skloniti crkvu iz njezine avlije.

S pravom se možemo pitati: ne znači li srpsko "pravoslavlje" i srpsko "pravočinstvo"? Fata-nana je naučila, a i mi s njom, da srpsko pravoslavlje ne znači i srpsko pravočinstvo. Ne proiziliza li iz toga da iz "krivoslavlja" potiče "krivočinstvo"? Dakako, samo iz krivoslavlja može potiće ideja krivočinstva - podizanje srpske crkve u tuđoj avliji.

Pa to nije viđeno nigdje u svijetu, niti je ikad zabilježeno ni u najcrnjoj ljudskoj povijesti da vam neko nasilno u vašem vlastitom dvorištu dođe i podigne crkvu ili bilo koji ili čiji vjerski objekat, kojem vi osobno ne pripadate. Taj čin nije i ne može biti u službi pravoslavljenog Boga, već samo u službi krivoslavljenog Lucifera. Tako nešto može pasti na pamet samo prokletom Luciferu, a nikako blagoslovljenom čovjeku, koji ima nešto od Božanskog duha, od čovjekove duše, od ljudskog uma i ljudskog srca.

U to se uvjerila, na ovoj planeti Zemlji i u ovoj sadašnjoj (ne)ljudskoj povijesti, Bošnjakinja/Bosanka Fata-nama Orlović, a i mi s njom, da je kod ljudi, koji su podigli crkvu u njezinoj avliji, pamet okrenuta naopoko. Pa, ono što je kod svih normalnih ljudi na svijetu krivo kod njih je pravo, a sve što je kod normalnih ljudi pravo kod njih je krivo. Kod njih je krivo da Fata-nana insistira da se srpska krivoslavna crkva makne iz njezinog dvorišta, jer joj tu nije mjesto. Ne zato što je crkva, već zato što je to njezino privatno vlasništvo, gdje nema mjesta za tu vrstu objekta makar to bila i džamija, kojoj Fata-nana po svojoj vjeri pripada. Zna se mjesto i crkvi, i džamiji, i sinagogi.

Dakle, prema naopakoj pameti, nije krivo to što srpska crkva insistira da crkva bespravno i nemoralno ostane u Fatinoj avliji, već je krivo, kakvog li bezobrazluka, što se Fata-nana bori za svoje ljudsko i imovinsko pravo.

Pošto ga nije mogla ostvariti u svojoj zemlji - Bosni, jer njezini politički zastupnici u državi nemaju vremena da se bavi tim trivijalnim pitanjem, Fata-nana je prošle godine angažirala advokata Fahriju Karkina da potraži pravdu u Strazburu. Advokat Fahrija je u međuvremenu preselio na Aharet, ali je njegov sin Rusmir preuzeo predmet, koji je u toku.

- Da mi je samo doživjeti tu pravdu u Strazburu! Da mi je da dočekam da vidim kako sklanjaju crkvu iz moje avlije, veli mi Fata-nana jučer s uzdahom.

-Hoćeš, hoćeš, ako Bog da. Ničija nije do zore gorila, rekoh joj uz selam, ali i uz gorak osjećaj, jer naša Fata-nana je usamljena.

- Hvala vam kad dođete i posjetite nas. To nam puno znači tako da nismo sami, kaže nam kćerka Hurija.

Fata-nana nije jučer bila na dženazi u Potočarima. Ne zato što nije mogla, već zato što nije imala s kim otići, odnsono nije se niko pobrinuo da joj to omogući. A mogao je to učiniti svako i iz države, i iz politike, pa i iz Islamske zajednice. Nisu zato što su neki ljuti na Fatu-nanu što ih javno proziva zato što nešto ne rada ili što nešto krivo rade. Oni prigovaraju Fati-nani što dopušta da s njom neki drugi manipuliraju kad je to samo njihovo pravo - da Fatu-nanu okreću prema svom interesu. Čak su je pismeno pod pečetima optužili da krivo govori. Ali, Fatu-nanu niko ne može skrenuti s njezinog puta da ukloni srpsku crkvu iz svoga dvorišta.

Ta Fatina-hrabrost, odlučnost, iskrenost i neustrašivost može biti samo bosanska, koja u sebi ima spoj vjere i morala, kojeg je imao bosanski did, kojeg su progonili zbog bosanske hereze, kao i spoj vjere i morala, kojeg je u Bosnu donio Mehmed Fatih, a to je da u Bosni svi imaju pravo da budu sretni tako što će svako biti slobodan da ima svoju vjeru u svom srcu, u svojoj hiži i u svojoj avliji. Eh, to je naša Fata-nama, simbol naše dobro-bosnianske slobode, prkosa i pozitivnog inata.

Pa ko, onda, može biti ljut na Fatu-nanu?

Ko može zamjeriti Fati-nani što je glasno kritična prema svojima zato što ne rade svoj posao - pravo, odgovorno i savjesno?

Zar nije sramota, za sve nas, da Fata-nana bude usamljena?
Jučer Fatu-nanu niko od uglednih Bošnjaka/Bosanaca nije zijaretio, ni usput, a kamoli da joj se mahsus iz Banja Luke ili iz Sarajeva dođe i pita šta joj se može pomoći da joj se ostvari želja uklanjanja srpske krivoslavne crkve iz njezine avlije. Ne putem trgovine i korupcije, već pravno i moralno kako Bog Svevišnji i ljudski zrdav razum zahtjeva. Ma kako me shvatili ugledni Bošnjaci/Bosanci, ali moram im reći da se na naizgled malim bitkama dobivaju velike bitke.

U ratu sam čuo jednu istinu, a to je da je jednako ogrebati crkvu/džamiju ili je srušiti. Slačaj srpske crkve u Fatinoj avliji može izgledati nekima kao ogrebotina na licu državnih službenika u Bošnjaka/Bosanaca od vrha pa do dna, ali na toj ogrebotini se vidi na ogledalu sav jad i bijeda našeg stanja. Ako bošnjačka-bosanska politika i pravo nakon devetnaest godina nije u stanju da riješi pitanje bespravno podignute srpske crkve u Fatinoj avliji, onda nas to stanje naše nemoći, ne bih rekao zbog nedostatak sredstava, već radije zbog nedostatka iskrene volje, znanja i odlučnosti da uloži napor, znoj i žrtva, koja donosi rezultat - mora zabrinuti.

Dragi moji,
Nemam namjeru da kod vas izazvivam patetiku, ali htio sam da s vama podjelim ovaj moj utisak nakon jučerišnje posjete Fati-nani i da joj na ovaj način izrazim moje duboko poštovanje, kao i njenim sinovima, kćerkama, snahama, unucima, rodbini i prijateljima u domovini i svijetu.

Ne znam kako da ovo opišem: priznanjem ili pokajanjem, ali imam neki osjećaj krivnje što nisam išao do kraja, kad sam možda mogao, u uklanjaju srpske crkve u Fatinoj avliji. Ta crkva nije samo u Fatinoj, već i u svakoj našoj avliji bez obzira gdje se trenutno nalazili u Bosni ili u Americi. Zato vas pozivam da ne zaboraviti Fatu-nanu i da zajedno s njom idemo do kraja u uklanjanju srpske crkve u njezinoj avliji - pravno i moralno do Strazbura, ako Bog da!

Allahu Svemoćni, osnaži nas na putu istine i pravde!

Allahu Sveznajući, pouči nas kao se voli vjera, dom, avlija i komšija!

Allahu Milostivi, omili nam jedinstvo i slogu u našem narodu!
Amin!