RASKOL U PRAVOSLAVNIM CRKVAMA
Autor: Davut Nuriler
Objavljeno: 15. Jul 2019. 14:07:14


DAVUT NURILER Nakon usitnjavanja države raspadom Jugoslavije, Crna Gora je 2006. godine referandumom proglasila nezavisnost i svoj državno-politički angažman nastavila zasebno od Republike Srbije. Pozitivan pristup evropskim, ali i negativan stav prema NATO integracijama Beograda, bili su glavni povod ovog raskola. U svrhu boljeg razumijevanja pozadine ovog događaja, potrebno je osvrnuti se na historijski bitne prekretnice na ovim prostorima.
Otcjepljenje ukrajinske crkve od Moskovske patrijaršije nakon 333 godine zajedničkog djelovanja, uprkos ozbiljnim upozorenjima i prijetnjama Putina, skrenulo je pažnju javnosti na uređenje i institucionalizaciju pravoslavne crkve. Iako na prvi pogled vjersko pitanje, ovaj problem na relaciji Istanbul-Kijev-Moskva, bez ikakve sumnje sa sobom nosi i političku konotaciju. U pravoslavnom svijetu ne postoji vrhovni autoritet poput Pape, niti centralizovano državno uređenje poput Vatikana, kao što je to slučaj u katoličkom svijetu. Nepostojanje ovakvog autoriteta u današnjem pravoslavnom svijetu se dobrim dijelom može objasniti višestoljetnim djelovanjem i postojanjem centralne pravoslavne patrijaršije u multinacionalnom Osmanskom millet poretku, kao i njenim bivstvovanjem u muslimanskom gradu Istanbulu. Ukoliko ovo stanje uporedimo sa katoličkim svijetom, primijetit ćemo izraženiji nacionalni karakter kod pravoslavnih crkvi. Na fotografiji iznad ovog članka nalazi se duhovni vođa pravoslavnog svijeta i patrijarh u İstanbulu XVI. Vartolomej, u društvu sa poglavarom ukrajinske pravoslavne crkve, mitropolitom Epifanom. Upravo je ovom odlukom Ukrajinskih lidera riješeno dugogodišnje plutanje Ukrajine između Rusije i Evropske Unije, što je Ukrajinu učvrstilo na svom pro-zapadnjačkom opredjeljenju. Ukrajina je ovim potezom postala posljednja u nizu bivših sovjetskih država koje su promijenile svoj post-ratni diskurs. Rusija je na ovo pozicioniranje odgovorila vojnom operacijom i okupacijom istočnog dijela ove istočno-evropske zemlje.

ĐUKANOVIĆ OBNAVLJA CRNOGORSKU AUTOKEFALNU CRKVU: Posljednja dešavanja na Balkanskom poluotoku iskazuju bliske sličnosti rusko-ukrajinskog konfrontacijskog diskursa. U sjeni napetosti srpsko-kosovskih odnosa, sve je jača mogućnost otcjepljenja crnogorske crkve od Srpske patrijaršije i ostvarenje nezavisnosti ove institucije nakon stogodišnjeg jedinstva. Upravo sa ovim ciljem, crnogorska vlada je nedavno postavila pravne temelje i u skupštinsku proceduru stavila zakonski okvir ovog otcjepljenja.

RASPAD JUGOSLAVIJE NIJE ZAVRŠEN, JOŠ SE NASTAVLJA: Nakon usitnjavanja države raspadom Jugoslavije, Crna Gora je 2006. godine referandumom proglasila nezavisnost i svoj državno-politički angažman nastavila zasebno od Republike Srbije. Pozitivan pristup evropskim, ali i negativan stav prema NATO integracijama Beograda, bili su glavni povod ovog raskola. U svrhu boljeg razumijevanja pozadine ovog događaja, potrebno je osvrnuti se na historijski bitne prekretnice na ovim prostorima.

KORIJENI SAMOSTALNE DRŽAVE CRNE GORE: Nakon stogodišnje borbe, Srbija i Crna Gora su 1878. godine na Berlinskom kongresu uspjele izboriti nezavisnost. Crna Gora je bilo poprište prvih separatističkih pokreta sredinom 18. stoljeća na prostoru tadašnjeg Osmanskog Carstva. Tih godina su i Grci na poluotoku Mora započeli sa pokretima za ponovno oživljavanje Bizantije, nakon čega su uslijedile i srpske pobune. Bitno je napomenuti da su ovi separatistički pokreti uživali rusku i englesku podršku, koja je nerijetko javno ili tajno bivala preusmjeravana preko lokalnih crkvi. Vjeruje se da balkanski pokreti za nezavisnost ne bi uspjeli bez podrške ovih lokalnih crkvi. Te crkve su stoljećima uživale u ekonomskim i kulturnim povlasticama Osmanskog Carstva, a bile su podređene Carigradskoj Patrijaršiji.

KO DANAS ŽİVİ U CRNOJ GORI?… SRBI ILI CRNOGORCI? - Prvi grad u kojem je organizovana pobuna protiv Osmanskog Carstva bio je Cetinje. Cetinje je dugi niz godina bilo centar lokalne uprave, kao i crkvene organizacije Crne Gore. Kao i u slučaju ostalih balkanskih država, nezavisnost Crne Gore je učvršćena tokom Balkanskih ratova. S druge strane, nacionalni identitet Crnogoraca je državnom politikom konstruisan u periodu koji je uslijedio nakon toga. Iako Crnogorci sa Srbima imaju neosporivo mnogo zajedničkih vjersko-kulturnih karakteristika, oni nikada nisu odustali od izražavanje svoje nacionalne posebnosti. Međutim, srpska uprava sa centrom u Beogradu, Srpska Akademija Nauka i Umjetnosti (SANU), kao i mnoge druge javne institucije svjesno su sve stanovnike Crne Gore nastavili imenovati Srbima.
Uporedo slabljenju Osmanskog Carstva, teritorije koje su oduzimane od Osmanlija nastavile su sa širenjem poslije Balkanskih ratova. Crna Gora je na početku 20. stoljeća bila pod upravom kralja Nikole Petrovića. Početkom Prvog svjetskog rata, uz podršku Engleske i Francuske, na prostoru jugoistočne Evrope stvorena je nova država, koja je imala za cilj ujedinjavanje južnih Slavena pod jednim državnim entitetom. Raspadom Austo-Ugarskog Carstva, Hrvati i Slovenci su također postali dio ove nove države. Ovom državom, punog naziva Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, upravljano je iz Beograda, gdje je glavnu riječ vodila dinastija Karađorđevića. Ova monarhija je vremenom prerasla u diktatorstvo, što je poslužilo ideji stvaranja Velike Srbije. Na ovaj način, pitanje srpske nezavisnosti svedeno je na stvaranje Velike Srbije, kao što su i Grci svoju borbu ovjekovečili Megali idejom. Ova ideologija je uspjela odgovoriti zubu vremena, te je postala jedna od glavnih vodilja i režima moderne Srbije, od Miloševića pa naovamo. Tadašnji svjetski poredak je podržavao stvaranje ove tvorevine, dok se s druge strane predstavnici današnjeg svjetskog poretka istom borbenošću nalaze naspram te ideje.


Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve mitropolit Mihailo


Nezavisna država Crna Gora i kralj Nikola na njenom čelu, bili su protiv predaje svoje teritorije pod kontrolu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, nisu bili u stanju boriti se protiv centara moći tadašnjih svjetskih sila. Na taj način, nacionalni identitet, geografija, kultura i crkva Crne Gore, bili su osuđeni na milost i nemilost srpske politike. Crna Gora je u tom periodu prestala postojati.

Kralj Nikola je bio primoran napustiti Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, dok su s druge strane borci za nezavisnost zatvarani i mučeni. Nakon što je crnogorski kralj napustio Crnu Goru, Crnogorska Pravoslavna Crkva je također izgubila svoju nezavisnost, što je omogućilo Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi da preuzme i prisvoji svu imovinu koja je bila u posjedu Crnogorske crkve.
Kralj Nikola, koji je tokom Prvog Svjetskog Rata izbjegao u Francusku, nikada nije odustao od borbe za crnogorsku nezavisnost i svoj legitimitet. U izgnanstvu je osnovao vladu i na taj način nastavio borbu protiv srpske asimilacije, boreći se za crnogorsku državu i crnogorski nacionalni identitet. Srbi nisu osporavali Hrvate i Slovence, kao što jesu Crnogorce, Makedonce i Bošnjake. Popisi stanovništva su se koristili za prikazivanje nadbrojnosti srpskog naroda, dok je obrazovanje koristilo kao sredstvo za širenje srpstva. Na ovaj način, srpska hegemonija je sve do devedesetih godina nastavila vladati ovim prostorima, dok i dan danas društvena scena Srbije nosi jake obrise ove politike.

Politika poricanja bošnjačkog, crnogorskog i makedonskog nacionalnog identiteta nastavljena je intenzivno sve do 1943. godine. Nacionalno pitanje je na zasjedanjima AVNOJ-a doneseno na dnevni red od strane Tita, za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Crnogorci i Makedonci su priznati kao posebne nacije, građene na temeljima federalnih republika Crne Gore i Makedonije. Nacionalni identitet Crnogoraca se na ovaj način uspio izboriti za svoje mjesto. Iako je i Bosna i Hercegovina osnovana, Bošnjaci nisu uspjeli dobiti svoju nacionalnu zasebnost sve do 1971. godine. Iako su tokom Drugog svjetskog rata bili jedni od glavnih učesnika anti-fašističke borbe, Bošnjaci su ignorisani po ovom pitanju. Ne treba zaboraviti ni borbu Albanaca, koji su u potpunosti odstranjeni pri upravljanju državom. Ustavnim promjenama iz 1974. godine, Kosovo i Vojvodina su uspjeli izboriti autonomni status, međutim Sandžak je i dalje ostao nepriznat.


SPC poglavar i politički genocidni okot


Pod pritiskom komunističkog režima, koji je trajao 45 godina, problemi etničke, ekonomske, vjerske i kulturne prirode su 1990. godine u potpunosti isplivali na površinu. Tito je uspijevao pod ne toliko jasnim sloganom bratstva i jedinstva očuvati Jugoslaviju pod istim krovom, ali nakon njegove smrti socijalistički režim je zapao u veliku krizu; srpski i hrvatski nacionalistički pokreti su ponovo zaživjeli, da bi na posljetku pregovori o raspodjeli raspadajuće Jugoslavije završili krvavim sukobima.

NEZAVISNOST KAO SREDSTVO RAZRAČUNAVANJA IZMEĐU BEOGRADA I PODGORICE: Milošević je prkoseći Zapadnom svijetu 1999. godine isprovocirao bombardovanje od strane NATO-a, da bi nakon toga odlukom Sigurnosnog vijeća Ujedinjenih nacija pod brojem 1244 bio primoran povući vojne trupe i policijske snage sa teritorije Kosova. Iako nevoljno, Srbija je ovim potezom priznala gubitak Kosova. Milošević, koji je kratko nakon ovoga i zbačen sa vlasti, proveo je ostatak svog života u Haagu, optužen za počinjene ratne zločine.

Četiri od šest jugoslovenskih država su u ovom periodu izborile svoju nezavisnost. Kao nasljednica Jugoslavije, Srbija je uspjela očuvati samo Crnu Goru u novom državnom savezu. Međutim, i u Crnoj Gori se vremenom aktualiziralo pitanje nezavisnosti, te je lider DPS-a Milo Đukanović u maju 2006. godine organizovao referendum, na kojem se biralo između ostanka u državnom savezu sa beogradskim režimom i proglašenja nezavisnosti. Crna Gora je na ovaj način uspjela dobiti svoju nezavisnost. Bitno je napomenuti da je mala razlika u korist nezavisnosti dobrim dijelom zasluga glasova bošnjačkog i albanskog stanovništva.

Nakon što smo ukratko predstavili proces borbe za nezavisnost Crne Gore, sada ćemo se vratiti na problematiku crkvenog raskola.

CRKVENI RASKOL IZMEDU BEOGRADA I PODGORICE: Dvadesete godine dvadesetog vijeka, period osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u crnogorskoj historiji su ostale upamćene kao period u kojem su država, nacionalni identitet i crkva bili na samom pragu potpunog istrebljenja. Ovaj period je i bio tema gornjih paragrafa. 1945. godine Crna Gora postaje federalna republika, ali nacionalni identitet i vjerske institucije i dalje ostaju u stagnaciji. Slobodno se može reći da Crna Gora u XXI. vijeku pokušava povratiti sve ono što je u XX. vijeku izgubila. Gubitkom Kosova Srbija je zapala u duboku krizu, što ju je izoliralo na međunarodnoj sceni. Dubljom analizom se da primijetiti da je Srbija i dan-danas ostala zavađena sa svim svojim susjedima. Raskol oko državnih granica sa Kosovom i Bosnom i Hercegovinom svu ovu krizu vodi u još veće beznađe. Može se zaključiti da je ovaj teret koji Srbija nosi iz prošlosti zamorio i političke predstavnike Crne Gore, koji su lakšim putem smatrali otvaranje nove stranice u svojoj historiji. Međutim, Srbija nije odustala od pretenzija na teritoriju Crne Gore. Beogradski režim je na dan općih izbora u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. godine bio glavni organizator pokušaja državnog udara. Ovaj udar po mnogo čemu sliči na 15.-julski državni udar u Turskoj, gdje su razotkrivene ne samo srpske, već i ruske poveznice. I Crna Gora i Turska, kao kandidati za članstvo u Evropsku Uniju, ostale su bez podrške zvaničnog Brisela. Učesnici ovog državnog udara su sudski procesuirani, te se nalaze na izležavanju zatvorskih kazni.

I pored jake pro-srpske opozicije u Crnoj Gori, Crna Gora je priznala Kosovo kao nezavisnu državu. Rasprave oko ovog pitanja su iznijele na vidjelo nove nesporazume, ali u stvarnosti, srpska opozicija u Crnoj Gori vremenom bilježi sve vidljiviji pad moći i uticaja na političkoj sceni.

SRPSKO-CRNOGORSKI RASKOL NASTAVLJA SE PREKO CRKVE: Jedini preostali centar direktnog srpskog uticaja na teritoriji Crne Gore jeste Srpska Pravoslavna Crkva. Svjesna ove činjenice, crnogorska politika koja vlada Crnom Gorom već trideset godina, odlučila je da se pozabavi ovim pitanjem i što više onesposobi mogućnost srpskog uticaja. Vlada Crne Gore je u skupštinsku proceduru uputila prijedlog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Ovom prijedlogu se Srpska Pravoslavna Crkva oštro usprotivila, te uputila žalbu Venecijanskoj Komisiji. Ovaj prijedlog je i dalje na razmatranju spomenute komisije. Očekuje se da parlament Crne Gore već u septembru ili oktobru ove godine usvoji zakon, ukoliko Venecijanska komisija potvrdi ispravnost pravnog okvira ovog prijedloga. Ovim zakonom bi država svu imovinu manastira i crkvi koja je 1920. godine prešla u ruke Srpske Pravoslavne Crkve povratila pod svoju kontrolu. Patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Irinej bi ovom odlukom izgubio mitropolitske ovlasti. Trenutno se procjenjuje da u Crnoj Gori postoji oko 600 crkvi, manastira i ostalih nekretnina. Ovim zakonom bi se otvorio i put ka povratku ranije oduzete muslimanske vakufske imovine, kao i katoličkih i jevrejskih nekretnina, koje je kroz historiju Srpska Pravoslavna Crkva prisvojila.

Očekuje se da Pravoslavna Crkva Crne Gore uskoro aplicira Carigradskoj patrijaršiji, te na taj način stekne nezavisnost, odnosno autokefalnost, kao što je to i Pravoslavna Crkva Ukrajine ranije učinila. Posljednju riječ po ovom pitanju će izreći svepravoslavni sinod i patrijarh u İstanbulu, XVI. Vartolomej.